Plenković i Pupovac, kako su najavili, otišli su u Varivode komemorirati nevine srpske žrtve, zločine pojedinaca (!), pljačkaša koji nemaju nikakve veze s hrvatskom državom, i to kada je Hrvatska vojska već odavno oslobodila hrvatski teritorij. Budući da institucije hrvatske države s tim zločinom nisu imale nikakve veze, niti su ga naredile niti provele, smatrao sam i smatram da predsjedniku Vlade, države ili bilo kojem visokom državnom dužnosniku tamo nije mjesto jer se na simboličkoj razini time sugerira – a to je bio i sukus optužnice u Haagu – da je iza tih zločina stajala hrvatska država, Tuđman, ministar Šušak, generali Gotovina, Čermak i Markač. Ta optužnica je pala.

"Oluja" je bila legalna i legitimna oslobodilačka akcija hrvatske države koja je pobrala čestitke u cijelom svijetu. Ali tek zakratko. Svijetom su odjeknuli zločini u Gruborima i Varivodama, a KOS JNA i NGO aktivista poput Save Štrpca, za razliku od meni neobjašnjive aljkavosti hrvatskih institucija, DORH-a, krenuli su istraživati te pojedinačne (!) zločine i pomagati Haagu da se Hrvatsku prikaže kao zločinačku tvorevinu i da joj se presudi.

Mučki ubijeni srpski civili nakon "Oluje", zločin vrijedan dubokog žaljenja, postali su sredstvo kriminaliziranja hrvatske države kao takve. Savo Štrbac otvoreno je govorio u srbijanskim medijima, najavljujući da mu je krajnji cilj da nakon srpskog vojnog poraza kriminalizacijom hrvatskih ratnih operacija promijeni narav rata, kriminalizira hrvatsku državu kao takvu, zamuti karakter rata i velikosrpske agresije. Nevine srpske žrtve u Gruborima i Varivodama postale su mu glavno sredstvo te agende Memoranduma (2) SANU-a.

Među inim, i zbog toga smatram da visokim predstavnicima hrvatskih vlasti nije mjesto na tim stravičnim stratištima nedužnih srpskih civila, ali ne zato što ne bi trebalo izražavati duboko žaljenje zbog toga, nego zato što se time na simbolički način djelomično vraćamo na pozicije Save Štrpca i Memoranduma 2, prema kojem ono što je izgubljeno u ratu treba vratiti u miru. Tu strategiju zorno vidimo u Crnoj Gori, na drugačiji način.

Svima nam je do pomirenja, ali bez priznanja i osude velikosrpske agresije od strane srpske strane to nije pomirenje, nego "nešto drugo"...

Naime, budući da su, od Pupovca do predstavnika srpskih vlasti, ovih dana i mjeseci puna usta stradanja srpskih civila, želio bih i sam dati svoj dobronamjerni doprinos i skrenuti pozornost na srpske civile koje je tijekom agresije na RH ubijala – srpska vojska, JNA i četnici (tako sebe zovu), kokarda i petokraka ruku pod ruku.

Selo Antunovac, danas općina, nalazi se blizu Osijeka. Dana 5. prosinca 1991. okupirano je. Kako su napadi na selo bili svakodnevna pojava od 20. studenog, nakon što je okupirano Ernestinovo i pustara Seleš, koja je dio Antunovca, pa su mnogi počeli napuštati selo, jedino su ostali oni koji su mislili da nikome nisu ništa skrivili, kako je Pupovac rekao i za Varivode, "vjerojatno su ostali (srpski civili, I. Š.) u svojem uvjerenju da se nikome neće ništa dogoditi".

Napad JNA, potpomognut četničkim formacijama, započeo je u rano jutro i žestoko, a branitelji Antunovca nisu mogli ništa učiniti u sprječavanju tog ataka, nego se povlače iz sela. Srpski civili, odreda starci, njih nekoliko, ostaju kod svojih kuća nadajući se da im se neće ništa dogoditi. Na drugoj strani srpska vojska, po iskazu jednog njihova pripadnika, dobija "naredbu" za "čišćenje sela". Dakle, ovaj je zločin nad srpskim civilima, za razliku od Varivoda i Grubora, bio institucionaliziran od srpske vojske, izdana je zapovijed, "naredba".

Rezultat ove krvoločne akcije JNA i četnika bilo je ubojstvo pet civila srpske nacionalnosti. Imenom i prezimenom: Stana Novaković (1911.), Inđija Plavšić (1910.), Danica Borota (1901.), Ilija Borota (1925.) i Mitra Mačković (1925.). Preostali branitelji koji su pokušali zaštititi i selo i srpske civile od srpske vojske ubijeni su na okrutan način.

Stana Novaković i Inđija Plavšić bile su sestre i zajedno su bile u podrumu obiteljske kuće Novakovićevih, gdje su ubijene u krevetu, ispod perine.

Danica Borota i Ilija su majka i sin, a ubijeni su u svojoj kući. Za Iliju su mi neki mještani rekli da je ubijen u pušnici za meso, gdje se pokušao sakriti. Netko bi mogao reći da JNA i četnici nisu znali da ubijaju srpske civile, no Mitra Mačković, inače teško bolesna, ubijena je iako su znali da je Srpkinja samo zato što je rečeno da joj je sin pobjegao u Osijek kod "ustaša".

Zašto je ovaj zločin nad srpskim civilima u Antunovcu manje važan i (ne)vrijedan komemoracije, a jednako je okrutan kao onaj u Gruborima ili Varivodama, i koji, za razliku od njih, nije stvar pojedinaca niti institucija hrvatske države, dok ovaj jest institucionaliziran, naređen od JNA, točnije srpske vojske upravljane iz Beograda?

Pametan će lako zaključiti.

Bitno je samo, kako je prozvala Vesna Teršelič u Varivodama, da Hrvatska još nije isplatila odštetu obiteljima nedužno stradalih srpskih civila, pa i ovima u Antunovcu koje je ubila srpska vojska.

I eto ti pomirenja kakvo ni Savo Štrbac ne bi bolje zamislio...

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Share
0