Od Njemačke do Hrvatske, Katolička crkva posipa se pepelom zbog diskriminacije homoseksualaca, blagoslivlja njihove veze, traži način kako da ih uključi u život Crkve.

Sve pet, borba za prava i dostojanstvo svakog čovjeka, bez obzira na rasu, naciju, boje kože ili spolni status, ako nije prioritet Crkve, onda to nije Kristova crkva. No ipak, valja pogledati i drugu stranu medalje.

Odmah idem u glavu: homoseksualne osobe ne treba "integrirati" u Crkvu, one drmaju Katoličkom crkvom. Hrpa ih je među kardinalima, biskupima, svećenicima od Vatikana do SAD-a (slučaj McCarrick), na pozicijama su moći, kadroviraju, iznimno su moćni i infiltrirani u sve pore Crkve. Žele mijenjati i nauk i prilagoditi ga, metaforički, svojoj stražnjici.

Poznajem svećenike i u Hrvatskoj koji su ukazali na taj problem svojim biskupima, no završili su neslavno ili su optuženi za klevetu. Toliko su moćni. Nije problem ima li neki svećenik, kardinal, biskup homoseksualne sklonosti, nego to što na temelju toga stvaraju lobije (u Vatikanu ih zovu "baršunasta mafija"), ali ne na temelju vjerskih i teoloških motiva, nego spolnih, što je, blago rečeno, bizarno.

Da u Katoličkoj crkvi postoje snažni homoseksualni lobiji među svećenstvom i u samom Vatikanu, upozorio je u Pismu iz davne 1986. tada kardinal Ratzinger, koji je jasno upozorio na to da se u "Crkvi formirala snažna tendencija, grupe koje vrše pritisak i predstavljaju se kao da predstavljaju sve katolike homoseksualce. No radi se o osobama koje ignoriraju nauk Crkve i žele ga promijeniti."

A (bivši) benediktinac i psiholog Richard Sipe, suočen s epidemijom AIDS-a među klerom, već tada je tvrdio da više od pola američkog klera čine homoseksualci, svećenici praktikanti. Sipea nitko nije slušao, govorilo se da pretjeruje, a zapravo se već tada taj problem zataškavao, a moćni homoseksualni lobiji u Crkvi već su kontrolirali važna mjesta među episkopatom, pa i u Vatikanu. Dapače, taj se trend tolerirao, momci homoseksualnih sklonosti masovno su hrlili u sjemeništa. Zato je papa Franjo nedavno kriknuo biskupima i poglavarima: "Otvorite oči, ne primajte homoseksualce u sjemeništa!", jer mogu duboko kompromitirati život u njima.

A nakon što su ovi zadnji skandali potresli Ameriku i svijet, američki biskup (Madisona) mons. Robert Morlino jasno je označio u pismu vjernicima kao dubinski uzrok seksualnih skandala i zločina "homoseksualnu supkulturu koja se ukorijenila među svećenicima".

Crkva je uistinu talac dijela homoseksualne zajednice, koja se infiltrirala u sve njezine pore i razara je iznutra. Homofobija? Ne, statistika! Zato ponavljam što već donesoh na ovim stranicama

Sukladno izvješću Catholic League for Religious and Civil Rights od 16. kolovoza 2018. godine, 81 posto žrtava seksualnog uznemiravanja – najčešće se radi o silovanjima – muškog je spola, 78 posto od toga su postadolescentni mladići, dok je 100 posto zlostavljača muškog spola. Dakle, nije tu riječ o pedofilskim zločinima, nego u ogromnoj većini o homoseksualnim zločinima, i te stvari treba tako nazvati. Time ne želim reći da je homoseksualnost u sebi zločin, niti da je svaki homoseksualac zločinac, kao niti stigmatizirati cijelu gay populaciju, dapače, želim samo skrenuti pozornost na motivaciju kad se neki homoseksualac odluči za svećeničko ili redovničko zvanje i cijeli život spava i živi s muškarcima.

Je li to zbog Boga, Isusa, ili je motivirano upražnjavanjem svojih sklonosti? Statistika koju donosi Catholic League for Religious and Civil Rights identična je onoj koju je o masovnim seksualnim zločinima u SAD-u koje su počinili svećenici još 2003. godine donio John Jay College of Criminal Justice, gdje doslovno stoji kako se "osam od deset registriranih zločina koje su počinili svećenici u zadnjih sedamdeset godina odnosi na slučajeve koje je počinio muškarac nad muškarcem".

Maknimo se sada od unutarcrkvenog problema i "diskriminacije" homoseksualaca, evo jednog primjera iz Hrvatske, da vidimo tko koga diskriminira.

Na javni poziv tijela pod ingerencijom tadašnje Milanovićeve ministrice Zlatar Violić za dodjelu sredstava za "poticanje komplementarnih djelatnosti" u svrhu zaštite "audiovizualne baštine" natjecao se i "Festival Trsat", festival hrvatskog katoličkog filma. U povjerenstvu za dodjelu sredstava sjedili su i glavnu su riječ vodili LGBT simpatizeri i aktivisti, od deklarirane lezbijke Mime Simić do Teodora Celakovskog. Nešto više od 11 milijuna kuna podijeljeno je pretežito "motovuncima" i "zagrebdoxovcima", gdje su prijatelji očito dodjeljivali novac prijateljima i "suborcima" protiv ove homofobične, ksenofobične... močvare od "katotalibanije", kako neki od njih nazivaju Hrvatsku. Festival Trsat, kao mračno katoličko leglo, otfikaren je jer "nije udovoljavao kriterijima" (kojim, tko ih je određivao?), a Hrvoje Hribar čak nije htio odgovoriti ni na žalbu katolika. Na kraju im je ipak udijeljeno "impresivnih" par tisuća kuna, dovoljno za kokice. Takvih primjera, i kada su katolički portali u pitanju, ima hrpa za ovaj premali prostor. Tko tu koga diskriminira?

Eto, kako i priliči slobodnom, demokratskom, pluralnom društvu, donio sam i drugu stranu priče, pa neka svatko za se odgovori: tko ima više problema, homoseksualci s Crkvom, ili Crkva s homoseksualcima?

 

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija