Željko Primorac: Kopija beogradskog hrama Svetog Save u Splitu
Srpska pravoslavna crkva je institucionalnim nasiljem dinastije Karađorđević došla do zemljišta na kojem želi izgraditi hram Svetoga Save na splitskom predjelu Obrovu, u strogom središtu stare gradske jezgre, gdje bi se na već podignute zidove posvećenog hrama, visoke 8 metara, izgrađene 1938., trebao podići krov i kupola u prepoznatljivom neobizantskom stilu, zamišljeni kao izvorna kopija beogradskog hrama Svetog Save...
Eventualnim završetkom ovog projekta stavila bi se točka na 'i' stoljetnom planu SPC-a da izbije na Jadran, a prvi prizor putnicima koji bi morem dolazili u splitsku luku bio bi upravo - pravoslavni hram!
Gotovo sto godina stara ideja o izgradnji pravoslavnog hrama u Splitu, ponovno je aktualizirana. Upućeni tvrde kako novi čovjek na čelu Eparhije dalmatinske, mladi Nikodim Kosović, ozbiljno radi na tome da hram Svetog Save na splitskom predjelu Obrovu, u strogom centru stare gradske jezgre, konačno dobije krov i kupolu u prepoznatljivom neobizantskom stilu. Ukoliko se realizira ova ideja, kojoj su temelji udareni još 1922., kada je osnovana splitska parohija, Split bi u strogoj jezgri koja je pod UNESCO-vom zaštitom, mogao dobiti pravoslavni hram visok čak 28 metara, 4 metra viši od svih okolnih krovova.
Za neupućene – zidovi posvećenog hrama visoki osam metara, već postoje, izgrađeni su 1938., a hramu nedostaje još kupola. Eventualnim završetkom ovog projekta stavila bi se točka na „i“ stoljetnom planu SPC-a da izbije na Jadran, a prvi prizor putnicima koji bi morem dolazili u splitsku luku bio bi upravo – pravoslavni hram! Kako SPC u Dalmaciji namjerava koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi realizirala svoj stari plan svjedoči, i izjava protojereja stavrofora, Nikole Škorića (donedavnog episkopa), dana na pravoslavni Badnjak 2013. godine. Škorić je tada poručio, kako je prenijela Slobodna Dalmacija, kako će oni (SPC) krenuti u završetak hrama, dobili dozvolu za to ili ne…
Posebno zanimljivo zvuči izjava tadašnjeg episkopa koji je ustvrdio kako će, ne dobije li tražene dozvole za gradnju hrama, tužiti Hrvatsku Europskoj uniji. Agresivnost koju SPC u Dalmaciji izražava po pitanju završetka hrama Svetog Save u Splitu, karakteristična je za cjelokupni povijesni kontekst vezan za pokušaj izgradnje pravoslavnog hrama u Splitu. Svakako treba napomenuti, kako je hram Svetog Save u Splitu zamišljen kao izvorna kopija beogradskog hrama Svetog Save…
Korijeni priče o hramu Svetog Save u Splitu
Priča o pravoslavnom hramu u Splitu počinje stvaranjem Kraljevine SHS. Srpska pravoslavna crkva svoju ulogu u novoj državi vidjela je kao priliku za širenje na teritorij države na kojem do tada nije bilo pravoslavnih obilježja. Štoviše, SPC je sebe u novoj državi vidjela kao službenu državnu religiju, a ne kao jednu od ravnopravnih religijskih zajednica. Nastojanja Srpske pravoslavne crkve uvelike je potpomagala i središnja država, prije svega zakonskim i financijskim diskriminacijama drugih vjerskih zajednica.
Prema arhivskim materijalima iz međuratnog vremena, plan SPC-a u Dalmaciji bio je izgradnja hrama u Splitu, na Pelješcu, u Stonu, Prevlaci, na Visu, pa čak i na Mljetu. Jadranska orijentacija SPC-a je više nego očita… Neki od navedenih planova su čak i realizirani – poput pravoslavnog hrama na Visu gdje je zabilježen i prelazak 200-tinjak viških težaka na pravoslavlje. U sklopu tih planova posebno mjesto ima splitski hram Svetog Save i planirano preseljenje sjedišta Eparhije dalmatinske, iz Šibenika u Split.
Kao što smo već naveli, 1922. je u Splitu osnovana parohija SPC-a. Treba napomenuti kako je broj pravoslavnih žitelja Splita do nastanka Kraljevine SHS bio zanemariv i mjerio se u desetinama. No, već 1922., kada počinje priča o gradnji pravoslavnog hrama u Splitu, njihov broj je oko 2000. Povećanje je očigledno bilo posljedica naseljavanja vojnog i administrativnog osoblja. Istodobno, dok su se kovali planovi za gradnju pravoslavnog hrama, u Splitu se u sklopu Katoličke crkve razmatrala gradnja nove konkatedrale, budući da je katedrala sv. Duje postala pretijesna za grad koji je povećao svoje stanovništvo na više od 30 tisuća stanovnika.
Tadašnji nadbiskup, Kvirin Klement Bonifačić, odlučio je novu konkatedralu podići u vrtu Biskupijskog sjemeništa na tadašnjem Putu kraljice Marije, pored starog Hajdukova igrališta. U tu svrhu je i čestica zemlje koja je bila u državnom vlasništvu, tzv. Kraljeva njiva, koja se naslanjala na vrt Biskupijskog sjemeništa, u gradskom regulacijskom planu (prostorni plan) predviđena kao park koji bi se protezao ispred buduće konkatedrale.
Tomislav Đonlić i Josip Dukić u radu „Prijepori oko zemljišta za gradnju katoličke katedrale i pravoslavnog hrama sv. Save u Splitu 1920-ih i 1930-ih godina“, ističu kako su u Društvu za gradnju nove stolne crkve u Splitu mislili kako će ispuštanje sporne čestice iz vlasništva državnog erara biti – formalnost. No, iz Direkcije državnih dobara na adresu društva je 29. srpnja 1924. stigao neočekivan odgovor…
Poručili su Društvu kako ne postoji zakonska osnova po kojoj bi im mogli ispustiti traženo zemljište na kojem bi se nalazio park konkatedrale. Čak su naveli kako im to brane i Ustav i zakon. Nisu pomogle ni izdašne ponude za otkup i zamjenu tog zemljišta – država je bila neumoljiva. Navodno im je spomenuto zemljište bilo prijeko potrebno kao – vježbalište za vojsku…
Zemljište za katoličku katedralu želi SPC
Slučajno ili ne, zemljište koje je Katoličkoj crkvi u Splitu bilo potrebno za park ispred konkatedrale, država je prepustila 1926. Srpskoj pravoslavnoj crkvi za potrebe gradnje hrama Svetog Save… Površinu od 5123 metra četvorna, SPC je dobila za 4000 dinara. No, u SPC-u i Državnoj direkciji su se malo preračunali, jer je to zemljište u splitskom regulacijskom (prostornom) planu bilo klasificirano kao – negrađevinsko i namijenjeno parku ispred katoličke konkatedrale. Sve je to splitskim gradskim vlastima stvorilo nove probleme.
Naime, s jedne strane postojao je konstantan pritisak Beograda i velikosrbijanskih kraljevskih krugova da se odobri gradnja pravoslavnog hrama na prostoru koji je bio namijenjen katoličkoj konkatedrali, a s druge strane, u gradu je rastao opravdan bunt protiv očiglednog silovanja i gradske uprave i naroda od države i SPC-a. Tako je punih pet godina, unatoč silnom pritisku Beograda, splitska gradska uprava odolijevala i nije dopuštala izgradnju pravoslavnog hrama suprotno gradskim planovima.
U cijelu priču se 1931. uključio i sam predsjednik ministarskog savjeta, Petar Živković, koji je naložio banu Primorske banovine, dr. Ivi Tartagli, da hitno pronađe rješenje. Prethodno je SPC već odbio nekoliko drugih lokacija koje im je splitska općina ponudila…
Hram Svetog Save na temeljima predromaničke bazilike…
Konačno su pod okriljem bana Primorske banovine za isti stol sjeli predstavnici Općine, Biskupskog sjemeništa, Tutorstva Srpske pravoslavne crkve i Odjela za financijske direkcije Primorske banovine. Napravljen je sporazum prema kojem bi se hram Svetog Save izgradio na temeljima katoličkog samostana sv. Marije de Taurello. Spomenuti samostan je još od francuske uprave bio žandarmerijska postaja, dakle, oduzet Crkvi. Formalno je bio u vlasništvu Vjerozakonske zaklade za Dalmaciju, ali za razliku od drugih vjerskih zajednica, Katolička crkva, suprotno svim pravnim uzusima, u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) nije mogla raspolagati svojom imovinom iz te zaklade koja je osnovana još za vrijeme Austrije.
Umjesto Crkve, njenom imovinom je upravljala država. Pa ipak, pravno, samostan je bio vlasništvo Katoličke crkve i bez njenog pristanka ni država ni Općina nisu mogli promijeniti pravnu narav vlasništva nad samostanom. Prema tadašnjem modelu upravljanja nad nekadašnjim samostanom, Komanda žandarmerije je Općini plaćala naknadu za korištenje zgrade samostana. Po novom modelu, Općina se obvezala izgraditi novu zgradu žandarmeriji, a Komanda je trebala plaćati manju najamninu za njeno korištenje nego što je do tada plaćala za korištenje samostanske zgrade.
SPC je, pak, trebala ustupiti zemljište na Putu kraljice Marije, veličine 5132 metra četvorna, Biskupskom sjemeništu, dok je sjemenište preuzelo obvezu obeštetiti Općinu, zbog obveza prema Državnom eraru, zemljištem površine 12.000 četvornih metara na Mejama. Tako je Srpska pravoslavna crkva, pritiscima i ucjenama središnjih vlasti u Beogradu, ušla u staru gradsku jezgru Splita s namjerom da na crkvi iz vremena hrvatskih narodnih vladara podigne – hram Svetog Save…
Beograd nije ispunio obveze prema Katoličkoj crkvi
Dio ugovora koji se odnosio na ustupanje parcele državnog zemljišta ispred Biskupskog sjemeništa Katoličkoj crkvi za potrebe uređenja parka ispred buduće konkatedrale, vlasti iz Beograda nikada nisu ispunile. Naime, kada je Katolička crkva u Splitu zatražila od državnih vlasti da joj ustupe zemljište koje je prethodno ponovno vraćeno državi, temeljem sporazuma SPC-a i države, odgovoreno joj je kako to zemljište više ne vrijedi 4000 dinara za koliko je prodano Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nego dva milijuna tristo devet tisuća i četiristo dinara… U samo šest godina vrijednost zemljišta narasla je čak 577 puta!?
Uzaludno je Katolička crkva prosvjedovala i nudila druga zemljišta u zamjenu – država jednostavno nije bila zainteresirana. Uostalom i zašto bi bila zainteresirana – država je svoj glavni cilj ispunila – Srpska pravoslavna crkva je konačno dobila prostor za gradnju hrama u Splitu i to u strogoj gradskoj jezgri. Ovaj podatak o prijevari i malverzacijama države i SPC-a u procesu osiguranja prostora za gradnju hrama Svetog Save u Splitu, može biti temelj nekog budućeg zahtjeva za povrat imovine Katoličke crkve nad prostorima nekadašnjeg samostana. Ako ne to, onda ovaj podatak barem služi kao povijesna istina, na koji način je SPC došla do prostora za gradnju hrama u Splitu!
Pokušaji gradnje pravoslavnog hrama u Splitu
Pred sami početak Drugog svjetskoga rata, hram Svetog Save sazidan je do visine od osam metara; ostalo je još postaviti kupolu i on bi dobio obrise kakve su njegovi idejni začetnici i zamislili. Hram je danas u stanju kakvom ga je zatekao Drugi svjetski rat. Krajem 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća, niti jednoj vjerskoj zajednici nije padalo na pamet podnositi zahtjev za gradnju vjerskih objekata, pa tako ni pravoslavnoj u Splitu. No, nakon pada Rankovića, popustio je i čelični zagrljaj države, pa su se vjerske zajednice ohrabrile i počele podnositi zahtjeve za izgradnju i obnovu vjerskih objekata.
Nakon potpisivanja ugovora između Vatikana i Jugoslavije, prva je to učinila Katolička crkva u Splitu, koja još uvijek nije riješila problem konkatedrale u Splitu. Splitsko-makarski nadbiskup, Frano Franić, zatražio je od gradske komisije za urbanizam 1966. da se dopusti gradnja konkatedrale ispod tvrđave Gripe. Krajem ’60-ih, zbog pritiska politike, projekt je nekoliko puta revidiran, dorađivan i – smanjivan. Lokacija za gradnju konkatedrale nekoliko se puta mijenjala (Gripe, Bol), da bi na koncu krajem ’70-ih bilo određeno da se revidirani projekt konkatedrale sv. Petra izgradi u gradskom kotaru Lokve. Na potpuno neprimjerenoj lokaciji okruženoj neboderima, gotovo nevidljivoj s lokalne ceste…
Kada su pitali nadbiskupa Franića, zašto je pristao na takvu lokaciju konkatedrale, kazao je – neka ona bude spomenik vremenu u kojem je građena i u kojem smo živjeli! Konkatedrala je izgrađena i posvećena konačno 1987. godine.
Priča o gradnji katoličke konkatedrale i pravoslavnog hrama Svetog Save u Splitu, neraskidivo su povezane od samih početaka. Tako je i SPC u Splitu, nakon što je Katolička crkva uputila zahtjev za izgradnju konkatedrale, 1969. uputila zahtjev općinskim vlastima za dovršetak gradnje hrama Svetog Save. O tim događajima opširno je pisao Vjekoslav Perica u radu „Dva spomenika jedne ere. Političke konotacije izgradnje pravoslavnog hrama i katoličke konkatedrale u Splitu, 1971. – 1991.“
No, SPC je tada naišla na problem koji će ju pratiti do današnjih dana. Naime, splitski konzervatori su odlučili kako bi izgradnja kupole prema predloženom projektu, u bizantskom stilu, trajno izmijenila povijesnu jezgru Splita. U rješenju iz 1969., konzervatori su poručili SPC-u:
„Nismo suglasni sa zahtjevom da se odobri dovršenje Srpske pravoslavne crkve u Ulici Obrov 6… Crkva je započeta prije rata, u zatvorenom prostoru među vrlo vrijednim spomeničkim sklopom srednjovjekovnih i kasnijih objekata. Glavni ulaz u crkvu je predviđen s južne strane, a udaljen je svega 1,5 metara od vrlo značajnih srednjovjekovnih objekata, romaničkih i gotičkih. Iz njenog smještaja vidljivo je da je crkva zamišljena kao slobodnostojeći objekt, a minimalna udaljenost od srednjovjekovnih objekata daje naslutiti da je bilo predviđeno njihovo rušenje, što se ne bi moglo realizirati nakon izgradnje crkve, s obzirom na izuzetnu vrijednost spomenutih objekata.
A ukoliko bi došlo do dovršenja izgradnje crkve, a sklop srednjovjekovnih objekata ostao sačuvan u sadašnjem obliku, onda bi izgradnja crkve na ovom mjestu predstavljala i jedno urbanističko-arhitektonsko nelogično rješenje, najprije s obzirom na funkcionalnost objekta, a s druge strane se sa svojom arhitekturom ne bi uklapala u ambijent srednjovjekovnih objekata“.
Splitski hram i ugroženost Srba…
Bio je to odgovor koji je do današnjih dana zapečatio sudbinu pravoslavnog hrama u Splitu. Nitko se do sada nije usuđivao propitivati rješenje splitskog konzervatora, Rade Dumanića. Pa, ipak SPC nastavlja s konstantnim pritiskom kako bi se udovoljilo njihovom zahtjevu. U jednom dopisu općinskim vlastima tvrde kako katolici u Splitu imaju više od 30 hramova, a oni niti jedan. Općinske vlasti su u nekoliko navrata pokušale pronaći novu lokaciju za gradnju pravoslavnog hrama, ali je SPC sve prijedloge redom odbijala, tvrdeći kako je hram posvećen i kako se mora graditi na navedenoj lokaciji.
Općinske vlasti su išle tako daleko da su ponudile da će o svom trošku rastaviti hram i prenijeti ga na novu lokaciju, ali ni to nije naišlo na odobravanje. SPC je i simbolično željela tu lokaciju u staroj gradskoj jezgri, na temeljima srednjovjekovne katoličke crkve i nije odustajala od svojih nauma… Pregovori i prepirke nastavili su se tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Neriješena situacija oko hrama u Splitu dočekala je i porast nacionalnih tenzija u bivšoj državi. SPC je tada počela koristiti pitanje splitskog hrama, kako bi dodatno pojačala priču o ugroženosti Srba u Hrvatskoj…
Pitanjem hrama su se počele baviti i najviše savezne, te republičke vlasti. U Split su došli čelni ljudi SRH, kako bi u pregovorima s Eparhijom dalmatinskom, Općinom i Konzervatorskim zavodom pronašli zadovoljavajuće rješenje, da se pitanje hrama, koje se počelo koristiti i u dnevno političke svrhe – skine s dnevnog reda. Splitski konzervatori tražili su od Eparhije da projekt prilagodi splitskoj povijesnoj jezgri koja je u međuvremenu, 1978., uvrštena u spomeničku baštinu UNESCO-a.
Tražili su da spornu kupolu zamijeni kupa kanalica, karakteristična za dalmatinsko podneblje, te kako projekt, nakon toga, može dobiti suglasnost. Iako su se na sastanku složili s predloženim rješenjem, nakon sastanka SPC se odlučila na šutnju po tom pitanju, ali istodobno kroz tisak i u javnim istupima konstantno je poticala sukobe pričom o ugroženosti pravoslavnih vjernika u Splitu, kojima se, eto – ne dopušta izgradnja bogomolje…
Hram za svađu
Koliko je priča oko gradnje hrama u Splitu bila ozbiljna, dovoljno govori činjenica da se slučajem bavila i Služba državne sigurnosti, koja je izvijestila kako priča o pravoslavnom hramu u Splitu služi SPC-u kako bi raspirivala nacionalne netrpeljivosti i prikazala se kao jedini zaštitnik vjerskih i građanskih prava Srba…
Koliko je, pak, ova tema služila SPC-u za raspirivanje vjerske i nacionalne mržnje, dovoljno govori pregled naslova u novinama iz tog doba: „Tko neće Svetoga Savu“ (Borba, 18. svibnja 1988.), „Mutne igre oko hrama“ (Nedjeljna Dalmacija, 22. svibnja 1988.), „Nepotrebna politizacija“ (Politika, 2. lipnja 1988)., „Iskliznuće u politikanstvo“ (Večernji list, 5. lipnja 1988.), „Nemir oko kuće božje“, 12. lipnja 1988…
U tom vremenu, episkop dalmatinski Nikolaj, redovito je koristio tisak, vlastiti, poput lista „Pravoslavlje“ i onaj u Srbiji, poput „Nina“, kako bi poticao priču o ugroženosti Srba u Dalmaciji, čije se stanje dovodilo u korelaciju sa stanjem Srba na Kosovu. Splitski hram je u tim napisima redovito bio primjer – ugroženosti Srba…
SPC ne odustaje od bizantske kupole iznad Splita
Kada pogledamo povijesni pregled i slijed priče oko pravoslavnog hrama u Splitu, ulogu koju je imao u srbijanskoj ekspanziji na Jadranu, ali i u raspirivanju tenzija među narodima u osvit Domovinskog rata, onda izjava episkopa o tome kako će oni – graditi hram, dobili za to dozvolu ili ne – djeluje pomalo nadrealno.
Jer, SPC-u treba biti jasno kako silom koju su koristili od začetka ovog projekta, ništa neće riješiti, pa ni prijetnjama kako će – ne dobiju li dozvolu – slučaj prijaviti Europskoj uniji… Baš bih volio vidjeti europskog činovnika koji će Hrvatima narediti kako moraju dopustiti gradnju bizantske kupole visoke 28 metara iznad stare gradske jezgre Splita…