Svaka rezolucija, posebice donesena u parlamentarnom postupku određene države, a koja se svojim intencijama i sadržajem fokusira na prostor druge države, ma koliko dobronamjerna bila, zapravo je tek simboličan politički čin. Njezina politička efektivnost je vrlo skromna i prozaična, a uporabna vrijednost vrlo limitirana.

Međutim, kao takva je simbolički važna, posebice ukoliko održava široku političku volju pluralnoga zakonodavnoga tijela, te može biti jasan iskaz prijateljstva, partnerstva, ali i trajne prisutnosti s ciljem pomoći u rješavanju unutarnjih problema države na koju se rezolucija odnosi.

Takav dokument je moguće iščitavati na nekoliko razina, od kojih svaka ima vlastitu dinamiku i potencijalne reperkusije. Na unutarnjem planu Republike Hrvatske ona je formalan iskaz trajne opredijeljenosti pomoći Bosni i Hercegovini na njezinom euroatlantskom putu, zaštite i osiguravanja postojeće razine političkih prava i subjektiviteta Hrvata u BiH, te općenita partnerska privrženost susjednoj državi pri rješavanju određenih političkih problema, ukoliko potonja takvu pomoć uopće želi. Po svemu sudeći, inicijativa je nastala kao pokušaj Domovinskoga pokreta da vlastitu suverenističku poziciju dodatno etablira jedinom mogućom vanjskopolitičkom temom na kojoj navedeni suverenizam može iskazati, a to je zaštita Hrvata u BiH, jer na koncu to i ustavna obveza nalaže. Želja za trenutnim i bljeskovitim pozitivnim efektom, te kapitalizacijom relativno benigne teme u hrvatskom političkom okruženju, zapravo je dovela do potpuno očekivanih ishoda. S jedne strane, većinski koalicijski partner je stavljen u nezavidan položaj. HDZ je morao pristati na proces usuglašavanja i izglasavanja rezolucije ovakvoga tipa jer bi inače ostao u poziciji čiste hipokrizije, ali i svojevrsnoga paradoksa. Načelna i javno artikulirana podrška Republike Hrvatske predvođene HDZ-ovom vladom i parlamentarnom većinom, te diplomatsko-politički rad na poboljšavanju položaja Hrvata ostao bi bez „simboličkoga iskaza“ kodificiranoga u rezoluciji koju inicira manjinski partner. S druge strane, rezolucija visokoga intenziteta samoga sadržaja ili isticanja konkretnih modela potencijalnih dugoročnih rješenja statusa Hrvata u BiH mogao bi poremetiti mukotrpni diplomatsko-politički proces, te otvoriti Pandorinu kutiju u BiH koje takva rezolucija definitivno ne bi bila lišena.

Zauzimati „tvrđu“, pa makar rezolucijsku poziciju, u trenutku kada postoje fundamentalni razdor između SAD-a i jezgre europskih zemalja predvođenih Njemačkom, Francuskom i Velikom Britanijom po pitanju imenovanja Visokoga predstavnika u BiH i izgradnje Južne plinske interkonekcije, ne samo da bi spomenuto tkanje diplomatske pozicije unutar EU-a drastično urušilo, nego određene procese vratilo na početne postavke. Potonje, nota bene, uopće nisu išle na ruku bosanskohercegovačkim Hrvatima. HDZ se očito odlučio zauzeti srednju poziciju i ne riskirati previše, jer turbulentna vremena u svjetskoj politici definitivno ne idu na ruku hirovitim i nepromišljenim potezima, koji mogu izazvati kratkotrajnu erupciju simboličkoga oduševljenje i emocionalnoga ushićenja uslijed „tvrđih“ sadržaja u rezoluciji, ali bojim se i mučnoga otrježnjenja uslijed neimanja stvarnih partnera za provedbu istih.

Nadalje, po pitanju unutarnje sfere, tajming rezolucije je posve promašen, jer kao takav niti je izazvao ozbiljniju raspravu i „brušenje argumenata“, kakvu je primjerice izazvala slična Deklaracija iz 2018., a još manje opće suglasje parlamentarnih aktera po tom pitanju. Kako usred kampanje SDP-a i stranke MOŽEMO kojom pokušavaju prišiti sve nedaće inflacijskih pojava vladi premijera Plenkovića, te nepostojanje temeljnoga dogovora oko imenovanja ustavnih sudaca, očekivati postizanje dogovora oko prioritetnoga vanjskopolitičkoga pitanja, bez obzira što oko njega postoji makar minimalna složnost između Banskih dvora i Pantovčaka. Bojim se da je uslijed želje za bljeskovitom reakcijom i popravljanjem vlastite krvne slike Domovinski pokret žrtvovao, ponavljam, makar minimalnu suglasnost oko izuzetno bitne stvari, zapravo jedine stvari u kojoj je Republika Hrvatska pravi pravcati suvereni vanjskopolitički igrač.

Zbog toga je manje bitno što u rezoluciji piše, već što je tajmingom prokockana mogućnost da se suglasnost iz 2018. ponovi. To bi zasigurno bila velika i važna poruka Hrvatima u BiH, pa makar da u istoj nije spomenuto niti jedno jedino rješenje problema s kojima se Hrvati suočavaju. Da je kojim slučajem HDZ pokušao prolongirati donošenje rezolucije i raditi nakon ljeta postizanju suglasnosti oko teksta i usvajanja sa širokim blokom opozicijskih aktera (prije svega SDP-om), posve sam uvjeren da sadržaj ne bi bio ništa „razrjeđeniji, a poruka kudikamo jača (posebice u Sarajevu). Nažalost, u tom slučaju bi bili dočekani na nož kao licemjeri i izdajnici bosanskohercegovačkih Hrvata, Taj rizik niti jedan ozbiljan akter, koji pretendira voditi državničku politiku nije mogao preuzeti.

U sadržajnom smislu rezolucija ne donosi niša do sada neviđeno, spektakularno ili nečuveno. Zapravo ona je svojevrsno prolazno vrijeme, revizija dosadašnjega procesa i prebrojavanje aktera koji čvrsto stoje iza toga procesa. Stoga raduje činjenica da i određeni opozicijski subjekti rezoluciju podržavaju, iako nisu dio parlamentarne većine. Ona jasno komunicira s tri javnosti. Onom međunarodnom, kojoj se jasno obznanjuje neiscrpna podrška europskom putu, te zagovaranje načela na istom koja su fundamentalna načela na kojima se temelji sama Europska unija. Primjerice, vrlo razborito u njoj se spominje i rješavanje preuda Europskoga suda za ljudska prava, kojima su usput rečeno bošnjački politički subjekti stalnim sudačkim aktivizmom htjeli „izbušiti“ postojeći politički sustav u pravcu građanskoga modela. Dakle, te odluke su u svom iskonu vrlo zlonamjerno upućene, a kasnije reinterpretirane kao potpuna dekonstrukcija dejtonskoga modela triju ravnopravnih konstitutivnih naroda i svojevrsnim „pretapanjem“ istih u amorfnu nacionalnu masu Bosanaca i Hercegovaca. Hrvatska politika u BiH je u svojim ponudama rješavanja problematike izbornoga i političkoga sustava utkala i te vrste presuda, te je njihovo spominjanje u rezoluciji, ako ništa drugo, pošteno apostrofiranje principijelnoga pristupa bosanskohercegovačkih Hrvata u kompliciranoj političkoj utakmici.

Jedini, uvjetno rečeno, operativni dio rezolucije, se odnosi na prijedlog o uspostavi zasebne izborne jedinice za izbor hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. U cijelom spletu problema, mehanizama i procesa kojima se Hrvate htjelo desubjektivizirati ta pozicija definitivno najviše bode oči i stvara zazor kod Hrvata. Međutim, ona je samo vrh ledenoga brijega. Čak i kada bi Bošnjaci kojim čudom pristali na ovakav modus rješavanja, on bi bio tek početni preduvjet stvaranja dugoročno stabilnoga političkog sustava. Naime, hipotetički gledano, izborni model po kojem bi Hrvati konačno imali politički pluralizam i mogućnost demokratskoga odabira svoga člana Predsjedništva bi relaksirala odnose s Bošnjacima, a nipošto riješila sve probleme. Trajno rješavanje problema izbora delegata u federalni Dom naroda, kao ključnu instituciju zaštite nacionalnih interesa ostaje neriješeno. Pitanje izbora ustavnih sudaca, kao i mnogih javnih funkcija u kojima se hrvatskim kandidatima pretražuje i kromosomska struktura, a kamoli stručna biografija ostaje neriješeno. Problem redovitoga uništavanja hrvatskih simbola, oskvrnuća bogomolja i sakralnih objekata, spomenika iz Domovinskoga rata, kao i zastava hrvatskoga naroda ostaje neriješeno. Drugim riječima, niti najsavršeniji izborni model neće riješiti duboko kontaminirane međunacionalne odnose, ali ih može itekako relaksirati te strpljivim i dugoročnim radom dovesti u situaciju međusobne suegzistencije bez napetosti. Ako rezolucija Hrvatskoga sabora u svom implicitnom i neizrečenom dijelu ima ovakav cilj, onda je u potpunosti pogođena. Ako je tek deklarativni čin stavljanja kvačice na rubriku formalna zaštite Hrvata u BiH onda je nije niti trebalo inicirati. Zašto?

Koliko god su se mogle čuti teze o razblaženom i nedovoljno aktivnom sadržaju rezolucije i ovakva je izazvala točno onakve reakcije kakve u se mogle očekivati u BiH. Kod Hrvata je izazvala određenu dozu opreza jer se od službenoga Zagreba uvijek mnogo više očekuje. Diplomatski i državnički ratio tu nisu faktor. Želja za snažnim zalaganjem Zagreba i kontinuirano političko i diplomatsko lobiranje za poboljšavanje položaja Hrvata u BiH ostat će trajna varijabla. Posebice imavši u vidu da je u procesima brutalne desubjektivizacije Hrvata tijekom 2000.-ih godina Zagreb prešutio rastakanje političke pozicije ili cinično pozivao Hrvate da se okrenu Sarajevu. Ta vrsta mješavine cinično-pasivnoga modusa operandi ostala je trajna mrlja političkoga Zagreba, ali bolna rana u kolektivnom sjećanju bosanskohercegovačkih Hrvata. Iz perspektive potonjih, vrijeme je da se gorak okus ispere.

Međutim, reakcija iz Sarajeva je ta koja bi Zagrebu trebala konačno otvoriti oči u kakvoj se situacija Hrvati u BiH nalaze. Čak i ovako modificirana rezolucija, koja se u svim svojim dijelovima referira na partnerski odnos prema BiH, na temeljna načela dejtonskoga ustavnoga okvira, na dobru praksu i načela europskih multinacionalnih država, predstavlja „ozbiljnu prijetnju i miješnja u unutarnja pitanja“. Dakle, uz sve moguće protokolarne i diplomatske ograde, te načelne stavove iznesene koji ni po čemu ne podrivaju BiH kao državu, te jedan jedini eksplicitni model uspostave hrvatske izborne jedinice, o čemu se razgovaralo i sa visokim europskim dužnosnicima, reakcije odaju stvarnu nemogućnost bilo kakvoga, čak i inkrementalnog, pomaka. Primjerice, ministar obrane BiH Zukan Helez ističe da ga rezolucija „podsjeća na stavove zbog kojih je rukovodstvo Herceg-Bosne osuđeno na 111 godina zatvora.“ Njegov stranački kolega i sadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH Denis Bećirović smatra da „usvajanje ove rezolucije nije izraz dobrosusjedske saradnje, već neprihvatljivo miješanje u unutrašnje stvari BiH.“ Dok je ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković odmah posegnuo za falsificiranim argumentom da su Hrvati prezastupljeni u institucijama BiH u odnosu na njihovu brojnost. Možda najzanimljivija je reakcija predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić koja ističe: „Hrvatska je posegnula za mitovima u trenutku kada se suočava sa sporim rastom BDP-a, padom prihoda od turizma i rastom troškova života. Umjesto rješenja, lakše je bilo posegnuti za tompsonizacijom i militarizacijom, koristeći bh. Hrvate kao zgodne žetone za odvlačenje pažnje od stvarnih problema građana Hrvatske.“

Ono što treba istaknuti, jest da je riječ o liderima tzv. trojke. Odnosno, kvazi-građanske i kvazi-lijeve pozicije u BiH koji se i ne smatraju bošnjačkim nacionalistima. O reakcijama nižega ešalona dužnosnika, desnoga bošnjačkog spektra ili pak „običnih“ ljudi na društvenim mrežama ili portalima ne treba ni trošiti riječi. Ako je ova rezolucija ičemu pridonijela, onda makar efemerno prosječnom hrvatskom građaninu osvijetlila politički narativ u kome se Hrvati u BiH nalaze. Gotovo da nema niti jednoga od bošnjačkih lidera, uključujući i spomenute, koji neće reći da nije fer birati Hrvatima člana predsjedništva i da se slažu da treba promijeniti izborni model, ali kada dođe do razgovora o modelima onda nastupa apsolutna tišina ili maksimalni otpor. Kada god netko spomene da je ravnopravnost Hrvata u BiH stvar unutarnjega dogovora, samo neka se sjeti ove umjerene rezolucije i reakcije političkoga Sarajeva i neka stalno ima na umu da Hrvati na ovu temu nemaju iskrenih sugovornika. Zbog toga je tolika strepnja i zbog toga se tako pažljivo osluškuje svaka riječ izgovorena ili zapisana u Zagrebu.

Ako se ovakva tvrdoglava bošnjačka politika nastavi, bez ikakve želje za iskrenim „unutarnjim dogovorom“ budite uvjereni da se neće stvoriti državljanska nacija Bosanaca i Hercegovaca. Upravo suprotno, rezultat će biti asimetrični konfederalizam dvije de facto državice: Republike Srpske i Federacije BiH kao većinske bošnjačke države. U toj varijanti Hrvati će biti svedeni na razinu nacionalne manjine, koju će se pokušati umjesto u kategoriju konstitutivnosti „strpati“ u kalup koji pruža Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. Etnički i religijski privjesak lažnom multinacionalnom društvu bez ikakvih političkih prava.

Nisam siguran da Republika Hrvatska ima taj luksuz i može sebi dopustiti ovakav rasplet. U tom slučaju bit će potpuno nebitno što će pisati u nekim budućim rezolucijama o pravima Hrvata u BiH kao i tko će sve za istu glasati u Hrvatskom saboru.

 

Dr.sc. Dražen Barbarić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

Share
0