U Bosni i Hercegovini upravo se odvijaju procesi čiji će konačni ishod dugoročno odrediti ne samo budućnost Bosne i Hercegovine već i susjednih država. Izmjene izbornog zakona, ali i Ustava susjedne države te implementacija presuda Ustavnog suda o ravnopravnosti konstitutivnih naroda najvažnije su teme u javnom životu susjedne države.

Dok Srbi pokušavaju sačuvati svoju Republiku Srpsku, Hrvati se očajnički pokušavaju izboriti za ravnopravnost i konstitutivnost. Bošnjaci (Muslimani) sebe proglašavaju temeljnom nacijom u BiH te nastoje nametnuti institucionalni centralizam i unitarizam kao nekada Srbi u Jugoslaviji. Međutim, u javnosti je slabo poznato kako muslimanski centralizam i unitarizam u BiH nije nastao nedavno već seže u vrijeme još prije posljednjeg rata. Suprotno opće rasprostranjenom mišljenju, otac bošnjačke nacije i tvorac ideje o bošnjačkoj dominaciji nije Alija Izetbegović, već Adil Zulfikarpašić, muslimanski intelektualac, plemić i bankar. Zulfikarpašić je svojevremeno u Švicarskoj osnovao Bošnjački Institut te ga je nakon rata preselio u Sarajevo, a upravo su u Bošnjačkom Institutu rođene i ideje o temeljnoj naciji u BiH i dominaciji nad ostala dva naroda.

Ratne 1994. na Bledu je, u organizaciji Bošnjačkog Instituta i Zulfikarpašića, održana zanimljiva konferencija. Na konferenciji/panelu su, pored Zulfikarpašića, sudjelovali i Vlado Gotovac, Miko Tripalo i Ivo Banac, dok je moderator bio novinar Mladen Maloča. Zapisi sa spomenute konferencije, u vidu knjige razgovora, tiskani su 1996. u izdanju Bošnjačkog Instituta pod naslovom „Okovana Bosna“. Zulfikarpašić, koji je osmislio i nametnuo muslimanima ime „Bošnjaci“, na ovoj konferenciji iznosi teze koje i dan danas prevladavaju u muslimansko-bošnjačkom političkom establišmentu. Možemo slobodno kazati kako je Izetbegović svoje teze iz Islamske deklaracije nadopunio Zulfikarpašićevim tezama o temeljnoj naciji Bošnjaka. Tako smo dobili agresivni koncept bošnjačkog unitarizma u Bosni i Hercegovini. Koncept koji vodi u nove sukobe i podjele u spomenutoj državi.

Na početku razgovora sudionici se trude objasniti zašto Bosna i Hercegovina ima povijesno pravo na opstanak. Pa tako Zulfikarpašić spominje kako ne samo da Muslimani imaju pravo na Bosnu i Hercegovinu, već kako ih je bilo 63 posto u Lici te 40 posto u Slavoniji, od kud su protjerani. Pritom Zulfikarpašić niti jednom riječju ne spominje kako su u te krajeve došli kao osvajači, te kako su izvršili genocid nad domaćim stanovništvom. U suludim teorijama zbog kojih Bosna ima pravo na život najdalje je otišao Ivo Banac. On je objašnjavajući izgled tzv. „hrvatske kifle“, odnosno granice između Hrvatske i BiH, za koju se smatra da je (ako promatramo njen izgled) nešto iz nje „izvučeno, zaključio da se dogodilo upravo suprotno. Tako Banac tvrdi kako je Hrvatska u 16. stoljeću bila „reliquiae reliquiarum“ te kao je njen današnji izgled nastao posljedica rekonkviste s habsburške i mletačke strane prema Otomanskom carstvu. Ovo ne samo da je suluda teza, već je i opasna, jer de facto negira hrvatsku državnost na ovom prostoru prije dolaska Osmanlija, ali i prirodno pravo Hrvatske na povratak okupiranog teritorija. Također Banac u svom dodvorničkim odnosu prema Zulfikarpašiću prešućuje činjenicu da povijesna Hrvatska država na ovom prostoru nije imala izgled kifle već je on nastao kao direktna posljedica osvajanja od strane Osmanlija. Zulfikarpašić očekivano idealizira Otomansku upravu za koju tvrdi kako je bila razdoblje prosperiteta, napretka i vladavine prava u BiH u to vrijeme. Danak u krvi, pravo prve bračne noći, zabrana gradnje novih crkava i slične otomanske „običaje“ Zulfikarpašić očekivano prešućuje.

Ono što je najvažnija poruka prvog dijela panela s Bleda, čije posljedice gledamo danas, je stvaranje povijesne podloge za Bošnjačku naciju. Naime, Zulfikarpašić provlači jednu krajnje dvojbenu ideju o bogumilima kao preteči bošnjačke nacije. Prema Zulfikarpašiću, dolaskom Osmanlija u Bosnu najveći je dio bogumila prešao, dobrovoljno, na islam. Pritom slaže teoriju kako su svi bosanski velikaški i kraljevski rodovi u Bosni bogumili, a katoličanstvo je, prema Zulfikarpašiću, invazivna religija u Bosni. Franjevci su po njemu u Bosnu došli kao konkvistadori. Čak i za posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića, Zulfikarpašić tvrdi kako je bio bogumil. Katoličanstvo bi prema njemu bosanski kraljevi preuzeli samo kada bi im zaprijetila križarska vojna, a odbacivali čim bi križarska vojska napustila zemlju. Naravno, Zulfikarpašić nigdje ne ostavlja niti teorijsku mogućnost kako su bogumili tj. Crkva bosanska Hrvati, već se radi o zasebnom entitetu. Taj entitet je osnovao Bosansko kraljevstvo, koje se u jednom trenutku prostiralo čitavom dalmatinskom obalom do Zadra, pa tu možemo vidjeti i teritorijalne pretenzije oca novokomponirane nacije. Možda će nakon ovog čitateljima biti jasno uporno opstruiranje Pelješkog mosta od strane muslimanskih političara. Treba ovdje napomenuti kako se jedino Vlado Gotovac u raspravi suprotstavio Zulfikarpašićevoj interpretaciji Crkve bosanske, a pogotovo o franjevcima kao inkvizitorima u Bosni.

Drugi važan detalj s bledske rasprave je pitanje nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda u bivšoj Jugoslaviji. Zulfikarpašić provlači jedinstvenu tezu kako Albanci na Kosovu ne mogu dobiti status konstitutivnog naroda, već samo status nacionalne manjine, jer već imaju svoj nacionalnu državu. Kada ovu Zulfikarpašićevu tezu stavimo u kontekst današnjih unitarističkih tenzija u BiH onda dolazimo do stvarne biti plana – svaka narod koji ima svoju matičnu državu može biti samo nacionalna manjina u drugoj. Budući Hrvati i Srbi imaju matične države oni su u Bosni, da se zaključiti Zulfikarpašićevih teza, nacionalne manjine. Pogotovo jer sada, prema Zulfikarpašiću, u Bosni postoji temeljna nacija – Bošnjaka.

Treći zabrinjavajući postulat koji je Zulfikarpašić iznio, na sada već povijesnoj raspravi, je onaj o prijedlozima sastava predsjedništva BiH u vrijeme demokratskih promjena. Zulfikarpašić otvoreno iznosi tezu kako je predlagao Aliji Izetbegoviću da sastav predsjedništva bude u skladu s nacionalnim postotkom stanovništva. On već tada zagovara tezu kako je u tom razdoblju Bošnjaka i Muslimana, zajedno s Jugoslavenima koji su po njemu uglavnom Muslimani, preko 50 posto u BiH. Pa tako saznajemo kako je Izetbegoviću nudio plan prema kojem predsjedništvo treba biti sastavljeno u omjeru 3 Muslimana, 2 Srbina, 2 Hrvata i 1 Jugoslaven. Zulfikarpašić je oduševljen činjenicom kako će onaj jedan Jugoslaven sigurno biti Musliman pa će bošnjačke snage u samom startu imati pedeset posto vlasti u Predsjedništvu BiH. Također, Zulfikarpašić je oduševljen i idejom da bi po tadašnjem prijedlogu zakona svi mogli glasati za sve pa bi oni, kao najbrojniji narod, mogli izabrati „umjerene – probošnjačke snage“ među Hrvatima i Srbima. Vidite li sada poveznicu u upornom inzistiranju Muslimana na sadašnjem izbornom zakonu u BiH tj. na tome da mogu izabrati hrvatskog člana predsjedništva BiH kao i hrvatske zastupnike u Domu naroda BiH?

Iako se ova konferencija/panel, održavala ratne 1994. i kod većine ljudi su se rađale razne ideje kako zaustaviti krvavi rat i napraviti kakvu-takvu funkcionalnu upravu u BiH, vidimo kako je otac Bošnjačkog Instituta i Bošnjačke nacije već tada kovao planove za temeljnu naciju u BiH te modele za dominaciju nad ostalim narodima. Žalosno je kako je za sugovornike imao neke od vodećih hrvatskih intelektualaca i povjesničara pa dolazimo do zaključka kako se u Hrvatskoj bez problema može iznajmiti i povjesničar i političar kako bi govorio u stranom interesu. Najveći problem današnje Bosne i Hercegovine je neostvarena i na krivim postavkama zasnovana Bošnjačka nacija koja pošto-poto želi postati temeljna nacija u BiH. A da bi to postala, ostala dva naroda moraju postati nacionalne manjine. Naravno da to nije moguće bez rata i novih stradanja u koje ih takva politika vodi. Budućnost Bosne okovana je Bošnjacima, a međunarodna zajednica to tek treba shvatiti.

 

Željko Primorac