Pojmovi poput „zločinačke organizacije“ ili „udruživanja u organizirani zločinački pothvat“ toliko su se udomaćili u hrvatskom političkom i medijskom prostoru da većina konzumenata tih informacija uopće nije načistu od kud i do kojih ciljeva sežu medijsko-pravosudne igrarije s tim terminima.

 

Tužiteljstvo Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu, kroz sudski proces protiv hrvatskih generala Gotovine, Čermake i Markača,  pokušavalo je dokazati tezu o postojanju tzv. zločinačke organizacije na čelu s Franjom Tuđmanom i ministrom Gojkom Šuškom, koja je, navodno, planirala, pripremila i obavila  protjerivanje srpskih civila s nekad okupiranih hrvatskih područja.

Ista ta teza sastavnim je dijelom i svih optužnica, kao i do sada donesenih presuda, u procesima koji su pred Haškim sudom vođeni  protiv bosansko-hercegovačkim Hrvata. Ono što hrvatskoj javnosti nije poznato, svakako, je činjenica da se pred Haškim sudom vodi još jedan sudski proces protiv hrvatskih generala. I to, opet, zbog  „udruživanja u zločinački pothvat“ na čelu sa Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom.

Tuđmanov navodni zločinački pothvat u BiH

Upućenijim poznavateljima političkih prilika poznato je kako se radi  o sudskom  postupku protiv nekadašnjih visokopozicioniranih čelnika Hrvatske republike Herceg-Bosne. Na optuženičkoj klupi haškog suda nalaze se, naime, nekadašnji predsjednik Vlade HR HB Jadrako Prlić, ratni ministri obrane i policije, te dvojica ratnih načelnika GS HVO-a.

U točci 16. optužnice protiv Jadranka Prlića i ostalih najviših čelnika HR HB, podignutoj 2. ožujka 2004. godine doslovce stoji kako su optuženi „sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu“ na čijem su čelu bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban. U kontekstu udruživanja spomenute su i skoro sve tadašnje strukture u Republici Hrvatskoj i tadašnjoj HR Herceg-Bosni.

Tako se u spomenutoj  optužnici izrijekom spominju i konstrukcije tipa da su „razni drugi dužnosnici vlade i političkih struktura Republike Hrvatske i Herceg-Bosne, razni dužnosnici HDZ-a i HDZ-a BiH, pripadnici HV i  HVO-a, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi vodili, upravljali, planirali, pripremali, bodrili, promovirali, poticali, zapovijedali, počinili, proveli, omogućili, sudjelovali, doprinijeli, poduprli i na drugi način djelovali na ostvarivanju udruženog zločinačkog pothvata.“

Naravno, i u ovoj optužnici, kao i onoj u slučaju generala Gotovine, navodni hrvatski crimen je u protjerivanju nehrvatskog stanovništva. Međutim, u ovom se slučaju ne radi o protjerivanju Srba, nego je riječ o protjerivanju Bošnjaka, što nikako ne treba čuditi.

Po istom su scenariju, naime, rađene sve ove optužnice - s jednom jedinom razlikom: jedne su kreirane od strane bošnjačkih, a druge od srpskih obavještajaca iz nekadašnjeg jugoslavenskog obavještajnog konglomerata.

Uz jednu malu razliku. Optužnice o navodnom „udruženom zločinačkom pothvatu organiziranom zbog protjerivanja Bošnjaka“ puno su starijeg datuma od optužnice protiv generala Ante Gotovine.

Vrh HDZ-a BiH  dio „zločinačke organizacije“

Nekadašnji predsjednik HDZ-a BiH Dario Kordić pred haškim je sudom osuđen  na 25- godišnju zatvorsku kaznu. Kao temeljni Kordićev crimen uzeti su Ahmići i njegovo navodno sudjelovanje u već spominjanom  „zločinačkom pothvatu“. Međutim, tijekom sudskog procesa tužitelj ničim nije dokazao Kordićevu povezanost sa onim što se dogodilo u Ahmićima 16. travnja 1993. godine, nego je preko nekih okolnih indicija dao naslutiti da bi Kordić, kao vodeći političar hrvatskog naroda u srednjoj Bosni, morao znati što se tamo dogodilo. Na temelju takvih indicija sud je izrekao presudu Kordiću, mada tužiteljstvo ničim nije dokazalo vezu između Kordićevih poteza i kaznenog djela za koje mu se sudilo.

U pravosuđu BiH postoji još nekoliko sudskih predmeta u kojima su predsjednici HDZ-a BiH izrijekom spomenuti kao čelnici ili sudionici „udruživanja u zločinački pothvat“.

Protiv nekadašnjeg predsjedniku HDZ-a BiH Ante Jelavića svojedobno se pred Sudom BiH vođeno nekoliko sudskih procesa, i svaki od njih je sadržavao pojam „udruživanja u zločinački pothvat“.

Sudbina Hercegovačke banke, uz činjenicu da i danas na toj banci leži 700 milijuna maraka deponiranih sredstva građana, pokazuje kakva je bila stvarna nakana tih procesa i konstrukcija navedenih u njima, a kolika stvarna briga za hrvatski narod u BiH.

Potpuno ista stvar događala se, i događa, s aktualnim čelnim čovjekom HDZ-a BiH Draganom Čovićem. Nitko, naime, više niti ne broji kaznene prijave koje sarajevsko tužiteljstvo, s vrlo klimavim tezama, i bez ikakvih dokaza, godinama podiže protiv današnjeg lidera HDZ-a BiH.

Zajednička nit između svih tih kaznenih prijava su optužbe za „udruživanje u zločinački pothvat“, što jepotpuno ista teza koja se provlači kroz optužnice protiv Darija Kordića i Ante Jelavića, dvojice ranijih čelnika HDZ-a BiH.

Naravno, jedina razlika je u tome što su neke od tih prijava temeljene na navodnoj korupciji i kriminalu a one druge na izravnoj političkoj odgovornosti.

Nobilovo rušenje HDZ-a u 4 koraka

Analitičari koji se godinama bave ovim procesima dugo su se pitali kada će se spomenuti pojam „udruživanje u zločinački pothvat“ pojaviti i u političko-pravosudnoj praksi Republike Hrvatske.

Neki od njih su bili sigurni da će taj pojam u hrvatsku političko-pravosudnu praksu biti uveden još 2003. godine. Međutim, zbog politike koju je Sanaderov HDZ provodio u ta dva mandata za takvom vrstom procesa, više je nego očito, nije bilo praktične potrebe.

Dobar dio analitičara smatra kako je do zaokreta došlo u trenucima Sanaderovog odlaska. Međutim, postoje i oni koji smatraju kako je do zaokreta došlo puno ranije. Tako se, naime, u određenim krugovima može čuti teza da je pad Ive Sanadera počeo u trenutcima Karamarkovog i Šimonovićevog ulaska u HDZ-ovu vladu, a njegov je stvarni odlazak bio samo puko priopćavanje te odluke široj javnosti.

Naravno, teško je nagađati da li su zagovornici te teze u pravu. Međutim, očito je kako je Sanader u tim trenucima na određeni način bio primoran u Vladu uzeti dvojicu ljudi koji po svome političkom vokabularu, kao i svojim životopisima, spadaju u krug suradnika Stjepana Mesića.

U razdoblju koje je nakon toga uslijedio javnost je doznala za čitav niz istraga o korupciji u najvišim slojevima hrvatskog društva. Otvaranjem tih istraga činilo se kako sve aktivnosti istražnih tijela idu prema vrhu piramide višegodišnje moći, odnosno prema Ivi Sanaderu.

Međutim, odmah nakon podizanja optužnice protiv Damira Polančeca, kao „šefa zločinačke organizacije u pokušaju preuzimanja Podravke“, određeni su analitičari stekli dojam da bi procesi mogli imati sasvim druge ciljeve, poglavito političke.

Stvarne ciljeve otkrio nam je, nedugo nakon toga, Polančecov odvjetnik Anto Nobilo,  kada je javno progovorio o strategiji obrane svoga klijenta Damira Polančeca. Priznajući da njegov temeljni cilj nije obrana klijenta nego „rušenje HDZ-a u četiri koraka“,  Nobilo je najavio saslušavanje cijelog vrha HDZ-a i Vlade, što je mnoge navelo na zaključak kako Nobilo, uopće, ne cilja ni na kakvu određenu neformalnu skupinu u vladi ili HDZ-u, nego na kompletan vrh ove stranke.

Potvrdu ovih Nobilovih riječi čuli smo, također, tijekom saborskog svjedočenja Ive Sanadera  u slučaju INA, na temelju kojih se stekao vrlo precizan dojam o ulozi  Ive Sanadera  u ovom najnovijem igrokazu.

Potvrda tih riječi došla je danas, kada je Ivo Sanader aktivirao svoj saborski mandat, vraćajući se na takav način u hrvatsku političku arenu. Sve su prilike, slažu se mnogi, da će u narednom razdoblju Ivo Sanader igrati dosta značajnu ulogu u političkom životu Hrvatske.

Pokušajmo prosuditi i kakvu!

Mogući scenarij raspleta

Svi oni koji misle da je ponovni dolazak Ive Sanadera izravno vezan sa pokušajem osiguravanja saborskog imuniteta grdno se varaju. Sanaderova uloga je puno perfidnija. Po svemu sudeći u pravu su oni analitičari koji smatraju kako će nekadašnji premijer u narednom razdoblju pokušati oko sebe okupiti klub zastupnika, kojima će dodatno ojačati svoju, a oslabiti poziciju vlade i vladajućeg HDZ-a.

Ukoliko u narednih nekoliko dana Ivo Sanader uspije okupiti vlastiti klub zastupnika onda će on osobno, ponovo, postati značajan faktor u političkom životu Hrvatske. Međutim, malo je vjerojatno da će u novonastaloj situaciji SDP ići na žurno rušenje vlade. Mada im to, uz potporu Ive Sanadera i nekolicine zastupnika manjina, ne bi bio neki osobito težak problem.

Naravno, Ivo Sanader i  SDP, kao i scenaristi čitavog ovog projekta, jako dobro znaju da bi  to bila jalova predizborna pobjeda. Cilj je, očito, puno veći i dugoročniji.

Eventualno glasovanje o povjerenju Kosoričinoj Vladi, kako se čini, planirano je u vrijeme izricanja haške presude generalima Gotovini, Markaču i Norcu. Tempirano u to vrijeme ovo izglasavanje (ne)povjerenja vladi ima određene ciljeve. Stvaranjem ovakvog političkog igrokaza u prvom se redu želi zasjeniti odluka Haškog suda, ali i dodatno poentirati na rušenju imagea vladajućeg HDZ-a, kao i daljoj kriminalizaciji te stranke.

Ukoliko u prvostupanjsku presudu hrvatskim generalima uđe teza o „udruživanju u zločinački pothvat“, što oporbene stranke priželjkuju, tek će tada doći do značajnije unutarnje krize, ali i dodatnog pogoršavanja međunarodnog položaja Hrvatske.

Nakon takve moguće presude Haškog suda, određeni analitičari predviđaju pokretanje čitavog niza  kaznenih mehanizama protiv čelnih ljudi HDZ-a, što bi u konačnici trebalo dovesti do fiktivnog stvaranja predizborne slike o HDZ-u kao „zločinačkoj organizaciji“.

U takvoj situaciji HDZ teško može dobiti još jedan mandat za upravljanje državom, pa bi ova stranka bila primorana provesti u oporbi najmanje četiri godine, ukoliko bi to razdoblje uopće uspjela preživjeti.

U tom razdoblju bio bi, po svemu sudeći, proveden i referendum o ulasku Hrvatske u EU, a uslijedilo bi i nekoliko pravosnažnih sudskih presuda za korupciju i gospodarski kriminal, čime bi HDZ i od strane domaćih sudova dobio epitet „zločinačke organizacije“.

Do tog razdoblja bit će završen i haški  proces u predmetu Prlić i ostali, u kojima će, po svemu sudeći, također, biti uvrštena teza o „ udruženom zločinačkom pothvatu na čijem su čelu bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban“, pa će ova teza biti sastavnim dijelom svih haških presuda u procesima vođenim protiv hrvatskih državljana.

Jedini logičan zaključak koji se nameće u ovako posloženim tezama je taj kako će u toj i takvoj situaciji međunarodna središta moći  pred hrvatske vlasti staviti zadaću zabrane rada  HDZ-a, kao stranke koja je u više pravosnažnih sudskih presuda domaćih i međunarodnih sudova izravno označena kao „zločinačka organizacija“.

Zanemarivši osobne simpatije ili antipartije prema bilo kojem pojedincu, zapitajmo se kakva sudbina u tom slučaju čeka Hrvatsku ?

Zapitajmo se, također, kakvom se može okarakterizirati država koju je stvorila „zločinačka organizacija“, koja je djelovala kroz „udružene zločinačke pothvate“ ?!

Unaprijed se ograđujući od bilo kakvog "strančarenja", usrdno Vas zamoljavam da sami pronađete sličnost između ovdje opisanih procesa i nekadašnje sulude komunističko-velikosrpske teze o genocidnosti hrvatskog naroda?!

Nebi li u ovakvom razvoju događaja došlo do pobjede onih međunarodnih snaga čiji predstavnici i danas otvoreno govore kako je do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske došlo prerano, ali i onih njihovih saveznika na hrvatskom tuzemlju  koji nikada nisu niti skrivali svoju osobni animozitet prema hrvatskoj nezavisnosti?!

Čak i onda kad su u poziciji vlasti!

 

Ilija Zovko

 

Share
0