U susjednoj BiH, gdje naši sunarodnjaci svakim danom sve više klize prema nestanku, predizborno je razdoblje. Tamošnje političke stranke se na različite  načine pokušavaju dodvoriti biračima. Promatrajući predizborne procese ponovo se potvrđuje činjenica  kako u Bosni i Hercegovini, jedno pored drugog, žive tri zasebna društva.

 

Međutim, pažljivije analizirajući tu realnost dolazimo do gorke spoznaje  kako dva društva (bošnjačko i srpsko) imaju jasno definirane nacionalne strategije, dok se unutar trećeg društva (hrvatskog) sva strategija svela na bespoštednu borbu za vlast, odnosno goli opstanak političkih stranaka i njihovih  lidera.

Dok se samozvani lideri hrvatskog naroda u BiH narcisoidno i prepotentno prepucavaju, politički predstavnici druga dva naroda bave se temama koje će dugoročno odrediti  sudbinu BiH,  hrvatskog naroda u njoj, ali i šire.

Milorad Dodik i društvo, uz svesrdnu potporu Beograda i Moskve, na sve moguće  načine pokušavaju budućnost Republike Srpske vezati za sudbinu Kosova. S druge, pak, strane, Haris Silajdžić i bošnjačko političko vodstvo, uz znatnu potporu domaćih i međunarodnih islamskih krugova, kao i Republike Turske, na sve načine pokušavaju „dignuti na noge“ Sandžak, te tako dodatno priprijetiti Beogradu da odustane od potpore Dodiku.

Medijski natpisi o ustavnim promjenama, opskrbi plinom, razvoju medija, cestogradnji, i mnogim drugim pitanjima također pokazuju da bošnjački i srpski lideri imaju jasno definirane nacionalne strategije za čitavo ovo stoljeće.

I saveznike naravno!

Možda griješim, ali analizirajući aktivnosti  političkih i intelektualnih elita hrvatskog naroda stekao sam dojam kako nacionalna strategije hrvatskog naroda  uopće ne postoji.

Kako u Republici Hrvatskoj, tako i među Hrvatima u BiH.

Stanje hrvatskog naroda u BiH je posebno alarmantno.

U prilog toj tezi ide ogromna većina javno objavljenih informacija  koje govore o aktivnostima  tamošnjih  političkih prvaka hrvatskog naroda.

Bespoštedna utrka za potporom  Jadranke Kosor, Milorada Dodika, Harisa Silajdžića, ili određenih veleposlanika, postale su glavne strateške odrednice većine tamošnjih političara.

Ostatak energije i skromnog znanja  uglavnom se  troši  na međusobna unutarhrvatska sukobljavanja i razračunavanja, poput ogorčene borbe za vlast u Širokom Brijegu, prevlasti u oblasti telefonije, odabira između dvoje anonimusa na čelu marginalnog HSS-a-NHI, ili neke od bezbrojnih pravaških opcija, koje po svemu sudeći neće niti prijeći  izborni prag.

Moje skromno životno iskustvo, ali i poznavanje tamošnjih prilika, kazuje mi da je po hrvatski narod u BiH sasvim nebitno tko je to na vlasti u Tomislavgradu, Širokom Brijegu ili Ljubuškom, kao i to tko će biti na čelu neke minorne političke stranke, koja broji nekoliko stotina članova, uglavnom okupljenih na obiteljskoj i usko  interesnoj  povezanosti.

Jednako kao što je za hrvatske nacionalne interese nebitno koja je politička opcija na vlasti u Imotskom, Zagvozdu, Šestanovcu ili Trilju.

Stoga me ova ukupna situacija vezana za hrvatski narod u BiH sve više brine.

Promatrajući desetljećima tamošnje političke prilike stekao sam dojam kako „nevidljiva ruka“ sustavno pokušava hrvatski narod u BiH držati međusobno podijeljenim i zavađenim.

O pokušajima podjela i stvaranja netrpeljivosti između hercegovačkih i bosanskih Hrvata ne treba trošiti riječi.  Ne treba trošiti riječi ni o Sanaderovom projektu stvaranja dva HDZ-a, kao niti o sukobima različitih interesnih skupina koje se međusobno tuku oko nadzora nad onim gospodarskim subjektima koji još uvijek nisu uništeni ili prodati bošnjačkim i  inozemnim kompanijama.

Međutim, nad jednom se situacijom svakako moramo zamisliti.

Sudeći po medijskim natpisima, Republika Srpska se nalazi u sferi definiranja izgradnje strateških cestovnih komunikacija. Dvije su ključne točke toga plana. Prva je otvaranje prema Srbiji i svijetu, što je izgradnjom brze ceste između Banja Luke i Gradiške skoro okončano. Druga je otvaranje prema moru, što potvrđuju i srpske najave o gradnji auto ceste Banja Luka –Kupres--Split, za što naravno treba partnere s hrvatske strane.

Hrvatski politički predstavnici, zajedno sa strukom, morali bi ovoj inicijativi preći na odgovoran i ozbiljan način, prosuditi sve elemente, te prihvatiti ili odbiti jedan ovakav prijedlog.

Međutim, ova inicijativa nikako se ne može okarakterizirati zabrinjavajućom, kakvom se čini ona koja dolazi iz Sarajeva. Ono što hrvatske predstavnike u Mostaru i Zagrebu treba zabrinuti su bošnjačke inicijative o prometnoj izolaciji Hercegovine, o kojima će narednih dana raspravljati i Vlada FBiH.

Pokušaj Vlade Federacije BiH da iz nacrta prostorne osnove prostornog plana Federacije BiH za razdoblje od 2008. do 2028. godine izbriše lokaciju trase buduće autoceste  kroz veći dio Hercegovine u prvom se redu čini kao pokušaj prometne izolacije Hercegovine.

Međutim, kad se poslože i ostale raspoložive informacije čitava stvar postaje puno složenijom i opasnijom. Još u sklopu pregovora o Owen-Stoltenbergovom planu, vođenih u jeku hrvatsko-bošnjačkog sukoba, koncem 1993. godine, Haris Silajdžić je otvoreno zahtijevao bošnjački koridor između istočnog Mostara i Neuma, najavljujući još tada gradnju luke.

Ti apetiti  u kasnijoj su fazi dodatno porasli, a ogledavali su se u  bošnjačkim nastojanjima za izgradnjom brze ceste između istočnog Mostara i Neuma, da bi u  posljednjoj fazi bili pretočeni u otvorenu inicijativu o gradnji jednog kraka auto ceste prema Neumu.

Međutim, domaće i međunarodne okolnosti trenutačno su takve kakve jesu, pa bošnjačko političko vodstvo želi težište staviti na međusobno povezivanje Zenice, Sarajeva i Tuzle, a pitanje izgradnje kraka prema  Neumu ostaviti za neka bolja vremena.

Analitičari smatraju da se upravo zbog ovih razloga posljednjih nekoliko godina javljaju razni sarajevski „ekolozi“ i „zaštitari povijesne baštine“, koji pod izlikom zaštite flore i faune Prenja, Veleža, Čabulje i Čvrsnice, te povijesnih jezgri Blagaja i Počitelja, otvoreno pokušavaju onemogućiti izgradnju auto-ceste prema Pločama.

Nemali broj analitičara, također, smatra kako je ova bošnjačka inicijativa usko povezana i sa budućim rastom turskog utjecaja u ovom području, u kojem, kao i u faktoru vremena, vide temeljnog  saveznika u procesu  realiziranja svojih zacrtanih nacionalnih ciljeva.

Ovako posložen slijed informacija vodi nas prema zaključku da će se i Republika Hrvatska, vrlo skoro, naći na udaru puno goreg „slijeda događaja“ od onog  vezanog za slovensko-hrvatsku granicu  u Piranskom zaljevu

Silajdžićeva nastojanja u izgradnji auto-ceste prema Neumu, kao i ona o izgradnji tamošnje luke, dio su puno šireg plana koji bi u konačnici trebao rezultirati zahtjevom službenog Sarajeva sličnog onom iz Ljubljane.

Treba li naglašavati da bi to u konačnici dovelo do potpunog fizičkog odsijecanja dijela hrvatskog teritorija od ostatka zemlje. I to, gle čuda, riječ je o prostoru nekadašnje Dubrovačke republike, zbog koga smo i u bliskoj prošlosti morali ratovati.

Određeni pokazatelji kazuju kako su posljednjih nekoliko godina različite međunarodne agencije za trgovinu nekretninama  dobar dio svoje energije uperile u proces kupnje  zemljišta na uskom priobalnom pojasu između Neuma i Prevlake.

Jesu li, ili nisu, ovi naizgled nepovezivi procesi sastavni dijelovi jednog te istog plana teško je za sada kazati.

Međutim, očito je da je riječ o strategijskim procesima koji bi u skoroj budućnosti  mogli u  potpunosti uzdrmati opstojnost hrvatskog naroda u BiH, ali i stabilnost kao i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske.

„Pet je  do dvanaest“!

Vrijeme je da hrvatski politički predstavnici počnu tražiti kvalitetne izlaze iz ove situacije, a prestanu se baviti pitanjima poput onog tko je na vlasti u Širokom Brijegu, Zagvozdu, Trilju ili Šestanovcu, kao i hvalisati se materijalnom potporom folklornim društvima Hrvata u BiH.

Ozbiljni procesi zahtijevaju odgovorne i ozbiljne ljude!

 

Ilija Zovko

 

Share
0