Predizborna kampanja u BiH se lagano zahuktava. I unatoč ljetu i sezoni godišnjih odmora  politički lideri i njihovi stranački stožeri svakodnevno nas obasipaju raznoraznim  porukama, pokušavajući na različite načine pozornost skrenuti na sebe i političku opciju kojoj pripadaju.

 

Težeći postizanju što boljeg izbornog rezultata, većina političkih stranaka unajmila je najeminentnije marketinške stručnjake i agencije. Političke stranke koje su se odlučile na takav korak kreiraju predizborne teme na temelju prijedloga pojedinaca i agencija koje su unajmili. Naravno, uz masnu naknadu.

Međutim, postoje i suprotni primjeri. Nekolicina stranaka, naime, odlučila se na vođenje kampanje vlastitim snagama, što ih, u neku ruku, stavlja u sasvim drugačiju polaznu  poziciju.

Praksa nam pokazuje da se ovi posljednji u pravilu „navuku“ na tuđe teme, te umjesto predstavljanja vlastitog izbornog programa uđu u sferu ocjenjivanja  tuđih političkih stavova, što čitav predizborni proces najčešće dovodi do usijanja. U tom slučaju na površinu izlaze razne neprovjerene poluistine i neistine, koje počesto nemaju nikakvih dodirnih točaka sa stvarnošću. Takvim razvojem događaja za politiku se počnu zanimati i oni kojima političke poruke ništa ne znače, ali im pikanterije iz života javnih osoba stvore zanimanje za izborni proces.

Promišljajući u ovom kontekstu nađoh se pred nerješivom enigmom: - Kako razlučiti političke stavove od  marketinških trikova ?

Poučen  iskustvom niza dosadašnjih političkih procesa na ovim prostorima, ali i onom narodnom mudrošću koja kaže da se najviše laže nakon lova, u vrijeme braka i prije izbora, odlučih javno progovoriti o ovim dvojbama.

Pođimo od temeljne prosudbe. Sve hrvatske stranke u BiH jednoglasne su u ocijeni da je sadašnja ustavna arhitektura u BiH nepovoljna za hrvatski narod. To je pitanje oko koga postoji neupitan konsenzus. Neupitno je, također, da je odgovornost za takvo stanje podijeljena. Dio te odgovornosti otpada na međunarodnu zajednicu, dio na političke predstavnike druga dva naroda, a odgovornosti ne mogu biti pošteđeni niti Republika Hrvatska, te poglavito različite političke nomenklature hrvatskog naroda u BiH, koje su posljednjih nekoliko desetljeća participirale u tijelima vlasti.

Međutim, ocjena političke odgovornosti  za sadašnje stanje je najčešće predmet različitih manipulacija i kao takva nije, niti može biti, tema nacionalnog konsenzusa političkih predstavnika hrvatskog naroda u BiH.

Identična je situacija i sa političkim gledištima na unutarnje uređenje BiH, oko koga ne postoji minimum konsenzusa.

Promatrajući stanje na ovakav način dolazimo do iznimno zanimljive spoznaje – Hrvatske političke elite u BiH, naime, imaju potpuni konsenzus o sadašnjosti, ali nemaju niti minimum konsenzusa o prošlosti, kao niti o budućnosti BiH.

Velika većina izvikanih analitičarsko-komentatorskih imena godinama bezuspješno pokušava riješiti ovu enigmu i javnosti ponuditi odgovor na ovo pitanje. Međutim, sudeći prema do sada objavljenim napisima na ovu temu, jako im loše ide.

A odgovor je više nego jednostavan!

Nepostojanje konsenzusa o prošlosti, kao i o budućnosti, sastavnim je dijelom političke borbe koja se vodi između postojećih interesnih skupina razmještenih po postojećim političkim strankama.

Ukoliko bi došlo do postizanja konsenzusa o odgovornosti za sadašnje stanje onda bi neke političke karijere svakako brzo završile.

U tom slučaju,  neki bi se pojedinci bili prisiljeni žurno povući iz javnog i političkog života, ostaviti dobro plaćene pozicije, rastati se s političkom moći i utjecajem, kao i većinom  povlastica koje su uzurpirali i nesmetano uživaju.

Naravno, ne trebamo se uopće zanositi promišljanjem da će do toga u doglednoj budućnosti uopće doći.

Dakle, postizanje konsenzusa o prošlosti ne trebamo uopće očekivati. Njegovo prihvaćanje označilo bi nečiji poraz. Bilo da je riječ o političarima koji su desetljećima na političkoj sceni, ili novih snaga koje dolaze pokušavajući novom vremenu dati novi pečat. Upravo zbog rečenoga suludo je očekivati kapitulaciju neke interesne grupacije zbog konsenzusa. Međutim,  birači su ti koji daju konačnu ocjenu i dugoročno gledano dovode do nacionalnog konsenzusa.

Potpuno istu stvar imamo kada je u pitanju i odnos prema budućnosti hrvatskog naroda u BiH.

Izborna strategija HDZ-a BiH osmišljena je na način da hrvatskom narodu u BiH budi nekakve nade u pozitivno rješavanje pitanja hrvatske ravnopravnosti u BiH. Istupi Dragana Čovića i njegova gledišta na moduse rješenja krize u BiH su politički i marketinški iznimno dobro osmišljeni.

Naime, sasvim se logičnom čini prosudba da zajedničkim srpsko-hrvatskim nastupom u BiH  nije nemoguće  privoljeti bošnjačke političare na odustajanje od vlastitih ekstremnih zahtjeva.

Međutim, istodobno, među hrvatskim političkim strankama postoji i druga politička opcija, čija je  politička platforma u dobroj mjeri suprotna Čovićevoj.

Sudeći prema istupima Bože Lubića i Zvonka Jurišića, čelnika ovog drugog bloka hrvatskih stranaka, predvođenih HDZ-om 1990. i HSP-om BiH, čini se da  je njima prihvatljivija opcija o nekakvoj bošnjačko-hrvatskoj nagodbi koja bi u konačnici dovela do gašenja Repubike Srpske.

Uzimajući u obzir različite parametre i ankete, stječe se dojam  da obadva ova međusobno suprotstavljena politička bloka imaju dosta svojih pristaša, što će u konačnici dovesti i do podjele glasova.

Čovićeva platforma suradnje sa Miloradom Dodikom nije antibošnjačka, mada joj mnogi bošnjački ali i neki hrvatski analitičari žele dati upravo takav pečat. Istodobno, Ljubić-Jurišićeva opcija može se okarakterizirati i kao antisrpska, i upravo tu nastaje dodatni problem u jednoj složenoj višenacionalnoj zajednici kakva je današnja BiH.

Analize jednog i drugog bloka mogu se raditi po različitim parametrima, mogu im se procijeniti dobre i loše strane, kao i količina rizika, ali niti jednoj ni drugoj opciji ne može se osporiti zavidna marketinška  kvalitetna.

I kao uvijek u takvim prigodama, ovakvim se gledanjima na procese pojave i dodatne  dvojbe.

Prva u nizu tih dvojbi svakako je ona o konačnim ciljevima ovako postavljenih političkih platformi i izbora strateških partnera, što mnogi tumače kao ključni dokaz hrvatskog nejedinstva u BiH.

Međutim, kad bih kojim slučajem bio siguran da su ove dvije političke platforme strateški odabiri ovih dviju naoko suprotstavljenih grupacija, onda bi se svakako potrudio napraviti i osobni odabir.

Kad krenem razmišljati u tom smjeru prisjetim se različitih situacija iz bliže političke povijesti BiH i počne „zvoniti“ na uzbunu.

Zapitam se što ako je ova bipolarizacija hrvatske političke scene u BiH samo još jedan običan pokušaj animiranja birača pred nadolazeće izbore, koji će u konačnici rezultirati novom podjelom „fotelja“ u državnim, entitetskim i županijskim tijelima?

Što ako je ovo pokušaj da jedna hrvatska grupacija dođe na državnu i entitetsku razinu vlasti preko suradnje sa srpskim a druga sa bošnjačkim strankama?

Ovakve dvojbe imaju značajnu potporu u činjenici da broj hrvatskih birača u BiH nije nikakva garancija ulasku političkih predstavnika hrvatskog naroda u buduću vlast na državnoj razini,  čak niti u slučaju da na izbore ide samo jedna hrvatska opcija.

Po ovom scenariju, koji je kako se čini trenutačno na sceni, postoji vrlo izgledna mogućnost da se u budućoj vlasti na državnoj razini nađu predstavnici oba ova hrvatska politička bloka. Jedni kroz stratešku suradnju sa Dodikovim SNSD-om, drugi kroz suradnju s bošnjačkim strankama.

U slučaju ovakvog raspleta situacije puno će toga trebati biti jasnije. Naime, ukoliko do toga dođe onda će biti potpuno vidljivo da  su politička pragmatičnost i promišljanja marketinških stručnjaka i ovaj puta dobili prednost pred ideološkom kovanicom zvanom HRVATSKO ZAJEDNIŠTVO, odnosno konsenzusom.

Ukoliko do toga dođe onda se jedno dogledno vrijeme neće postavljati niti pitanje ustavnih promjena. O hrvatskoj neravnopravnosti i hrvatskom entitetu tek će se početi govoriti pred naredne izbore.

Zašto, naime, tresti stolicu na kojoj suvereno sjediš!

 

Ilija Zovko / Hrsvijet.net

 

Share
0