Dugo me mučila sumnja da pad Berlinskog zida nije značio širenje slobode, nego je simbolično označio početak širenja totalitarne zaraze na Zapad. Sada me više ta sumnja ne muči: ono što se naoko činilo porazom dijalektičkog i historijskog materijalizma, bio je zapravo njegov trijumf. Sjajan primjer dijalektičkog napretka ako tajne svijeta otvaramo tim ključem. Premda je već sada razvidno da nas ništa dobro ne čeka tamo gdje nas taj napredak vodi. Zato me nimalo nije iznenadila vijest da u Chicagu namjeravaju ukloniti poznati Meštrovićev spomenik američkim Indijancima.

U Jutarnjem listu od 27. veljače pročitah razgovor sa svjetski poznatim evolucijskim biologom i propagandistom ateizma Richardom Dawkinsom pod naslovom ''Za koje stoljeće religije više neće imati nikakav utjecaj''. Ne umišljam si da ću prastarom sporu teista i ateista pridodati nešto novo ili bitno, ali kao što Dawkins i njegovi sljedbenici uvijek iznova vrte svoju jednu te istu pjesmu na starom verglu, valja odvrtjeti i protupjesmu na podjednako starom, ako ne i starijem verglu.

Nezgrapna i hrvatskom jeziku neprilagođena sintagma ''govor mržnje'' u Hrvatsku je došla s demokratskog zapada. U leksičkom je smislu kalk nastao na temelju izraza hate speech. Miriše pomalo, da ne kažem smrdi, na američke kampuse gdje se nakon Drugog svjetskog rata pomalo kalila i oblikovala ljudskopravaška ideologija. Zanimljivo je međutim da je svoj pobjedonosni marš kroz međunarodne pravne dokumente počela na uporno inzistiranje Sovjetskog Saveza.

Tražimo li jednu zajedničku nit koja povezuje sve glavnostrujaške medije u Hrvatskoj, vrlo brzo dolazimo do zaključka kako je to sumnjičav stav prema hrvatskoj državi kao takvoj. Taj se odnos kreće od sumnje u njezinu svrhovitost do jedva prikrivenog neprijateljstva.

Suvremeni se čovjek gotovo stalno nalazi u situaciji u kakvoj su bili jugoslavenski komunisti u vrijeme Rezolucije Informbiroa: kroz vrlo kratko vrijeme morali su preći put od veličanja Staljina do skidanja njegove slike sa zida i gaženja po njoj. Danas su takvi preokreti dio svakodnevice na gotovo svim područjima života.

Kavana je u Europi svojevrsna suputnica prosvjetiteljstva i bitna oblikovateljica društvenosti modernoga čovjeka. Kavana i njezina novija inačica kafić jesu svojevrsne institucije europskog načina života, društvenosti i kulture. Kavane imaju i svoju političku dimenziju, s njima se a često i u njima rađaju i razvijaju ideje o društvenoj preobrazbi u smislu osvajanja sve većeg prostora slobode.

Godinama već Hrvatsku se sve više medijski, sportski, kulturno, pa i politički uvezuje u region. Prostor bivše Jugoslavije postojano se pokušava proturiti kao samorazumljivi okvir u kojemu bismo se trebali osjećati kao u proširenoj domovini. Neki se uistinu tako i osjećaju, ali svojevrsna je tortura nametati osjećajnost te jedne manjine većini. Sukladno tomu, ovu bi temu širenja svojevrsnog zapadnobalkanskog Me Too pokreta možda bolje bilo zanemariti i pisati o nečemu drugom.

Postmoderna je skončala, ali njezino ludo sjeme upravo sada daje plodove. Čudovišta se rađaju u glavama iza nekog snenog prozora, nečujno, a već sutra luduju ulicama, skaču po krovovima. Dubravka Oraić Tolić, uz Viktora Žmegača najveća živuća hrvatska teoretičarka književnosti, u jednoj od najvažnijih hrvatskih knjiga iz toga područja, Teoriji citatnosti, eksplicira kako se destruktivni, protutradicijski naboj prvo ugnijezdio i prevladao u umjetnosti da bi u završnoj fazi provalio u stvarnost u vidu totalitarnih sustava boljševizma, fašizma i nacizma urodivši tako brojnim ljudskim patnjama, zločinima i nezamislivim stradanjima.

Iako je iz naslova razvidno o čemu namjeravam pisati, prvo nekoliko riječi o samim pojmovima. Hrvatska desnica nije dobar naziv, prvo stoga što je podjela 'desno-lijevo' postala anakrona i ne funkcionira na odgovarajući način ni na globalnoj razini, drugo zato što je u Hrvatskoj još davno pravo nazivati se ljevicom uzurpirala jugoslavenska struja te već dugo o nekakvoj hrvatskoj ljevici ne može ni biti riječi, otprilike od smrti Augusta Cesarca ili barem hrvatskih proljećara, a ako nema nečega što bi se moglo nazvati hrvatskom ljevicom, onda nema smisla govoriti ni o hrvatskoj desnici.

Nema se baš previše smisla osvrtati na kolumne Ante Tomića. Predvidiv je do klišeja, kako u izražajnom tako i u idejnom – da ne kažem ideološkom – pogledu. Međutim, s vremena na vrijeme treba podsjetiti na obrazac po kojem se prave tekstovi poput Tomićevih jer je to postupak karakterističan ne samo za njega, nego i za cijelu jednu skupinu propagandista jugoslavenske obnove.