Kada je 2017. američka komičarka Kathy Griffin objavila fotografiju na kojoj drži odrubljenu ''Trumpovu glavu'', čak su i mainstream mediji procijenili da je to možda malo previše pa je komičarka dobila otkaz na CNN-u. Kathy Griffin je priznala da je pretjerala, ali je opravdanje za sebe nalazila u navodnoj Trumpovoj mizoginiji.

Slučaj s ''odrubljenom glavom'' bio je samo jedan mali djelić u sveobuhvatnoj, zaglušujućoj kampanji antitrampizma. Trumpova pobjeda na izborima uznemirila je establišment diljem zapadnoga svijeta, ali i probudila nadu običnoga puka da se neke stvari mogu vratiti na stanje od prije Velikog izokretanja, koje je počelu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i temeljito izneredilo zapadni svijet tijekom prvih desetljeća novog tisućljeća. Stoga je Trump – koliko god to neobično zvučalo – postao svojevrsnim junakom potisnutih i ogorčenih našega doba. U njega su također velike nade polagali i pojedini lideri skloni obnovi starog poretka, takozvani populisti. Tako nazvani valjda zato što su narod osluškivali umjesto da ga preodgajaju.

Večeras, gledajući slavlje Bidenovih pristaša zbog njegove pobjede na američkim predsjedničkim izborima koju je proglasio CNN, vidjeh kako netko od razdraganih ''bajdenovaca'' također nosi ''odrubljenu Trumpovu glavu''. Tu smo, dakle. Mizogin, rasist, kapitalistička svinja i nasilnik konačno je dekapitiran. Podsjeti me to na ona surova vremena kada su se neprijateljske glave nosile kao trofeji i izlagale na vidnim mjestima kao znak pobjede ili opomena svim onima koji bi ih možda poželjeli slijediti. Podsjeti me također i na u posljednju vrijeme vrlo popularnu skulpturu argentinskog kipara Luciana Garbatija Meduza s Perzejevom glavom, koja je postala zaštitnim znakom suvremene ljudskopravaške ideologije, svojevrsni simbol trijumfa žrtava seksualnog nasilja. Narativ je sljedeći: Meduzu je, po Ovidijevim Metamorfozama, silovao Posejdon u Ateninu hramu, razljućena Atena kažnjava je tako da je pretvara u čudovište sa zmijama umjesto kose i protjera; junak Perzej, izvršavajući zadatak koji mu je kao kušnju njegova božanskog podrijetla postavio kralj Polidekt, ubija Meduzu odsjekavši joj glavu, ali u Garbatijevoj interpretaciji Meduza ubija Perzeja i odsijeca mu glavu, što zapravo simbolizira uzvraćanje udarca kroz povijest ponižene i zlostavljane žene muškom svijetu.

   Svaka je priča podložna različitim interpretacijama. Meduza s Perzejevom glavom može u suvremenom ljudskopravaškom imaginariju funkcionirati i kao žena osvetnica, kako bi rekla Jelena Veljača, ''bijelim heteroseksualnim muškarcima na poziciji moći'', međutim znakovito je da je upravo mitski Perzej odabran kao onaj koji će mušku krivnju platiti svojom glavom. Vojtech Zamarovský u djelu Junaci antičkih mitova za Perzeja kaže: ''Bio je jedan od rijetkih mitskih junaka koji nije imao ni jednu lošu osobinu, čak ni kao privlačan ures uzorne osobnosti.'' (V.Zamarovský, Junaci antičkih mitova; ŠK, Zagreb 1985., str. 268.) Perzej, za razliku od mnogih drugih junaka antičkih mitova, nasilje nad ženama nije činio, štoviše svoju je majku Danaju obranio od nasrtljivog Polidekta, a spasio je i svoju buduću ženu Andromedu od morske nemani kojoj je trebala biti žrtvovana. Meduzu nije ubio kao ženu, nego kao čudovište. Težnja da se pošto-poto osudi mizoginija tamo i gdje je nema, pretvara se na koncu u svojevrsnu mizandriju.

   A upravo mizandrija postaje jednim od najkarakterističnijih obilježja suvremenog doba. Ne mrzi se međutim bilo kakav muškarac, nego upravo bijeli, heteroseksualni itd. muškarac, dok se uvijek nađe razumijevanja za silovatelje i ubojice koje štiti magični, ekskulpirajući biljeg Drugoga. Razgradnja temelja naše civilizacije ide sve dublje. S kršćanstvom stvar je već manje-više obavljena, sada se poništava ili izokreće i antičko nasljeđe. Ne čudi stoga da se prije nekoliko godina u Grčkoj za vrijeme ljevičarske vlade pojavila inicijativa da se grčka tragedija izbaci iz školskog programa zbog ''muškoga seksizma i spolne diskriminacije''. Trumpovim padom u Americi splasnut će i očekivanja nezadovoljnika smjerom u kojemu kreće zapadna civilizacija, a porasti tjeskoba i osjećaj da poznati svijet nezaustavljivo propada. Međutim, ni mnogi od onih koji sada slave nemaju baš previše razloga za slavlje. Mogla bi ih uskoro bolno presjeći spoznaja da u svijetu koji dolazi ni za njih nema mjesta. S druge strane, uspoređujući mladolikog i lijepog Perzeja s vremešnim i smješnokosim Trumpom, nekako slutimo da se stvar nije ni mogla drukčije rasplesti, to jest da je Zapad svoj zenit davno prešao..

 

Damir Pešorda