Mediji izvještavaju da će autori filmova koji se žele natjecati za Oscara morati ispuniti nove kriterije zadane zbog “poštivanja različitosti i inkluzivnosti”. Tako je objavila Američka akademija za filmsku umjetnost i znanost koja Oscara dodjeljuje. Nova se pravila svode uglavnom na to da, kako se kaže u naslovu na jednom od ovdašnjih portala, ''nema Oscara za najbolji film bez homoseksualaca, rasne i spolne raznolikosti.''

To je ta čuvena inkluzivnost i kojoj su zborili Plenković i Stier kada su preuzimali HDZ, a Milijan im Brkić držao ljestve. Doduše, američka je inkluzivnost nešto naprednija od naše, kao što je i sve američko naprednije od našega, balkanskoga, u nas za dobiti neku umjetničku nagradu nije nužno da su u djelu zastupljeni Afroamerikanci ili Hispanoamerikanci, dostatno je da autor svojim životom i djelom svjedoči svoju odanost ''regionskim vrijednostima'', prije svega bratstvu i jedinstvu, jedinstvenom jeziku, Brozu…

   Zanimljivo je da se prvi put poslije socrealizma propisuje kakvo umjetničko djelo mora biti, s tim da je u socrealističkoj književnoj teoriji i književnoj kritici to bilo puno suptilnije i teorijski obrazloženije rečeno. Da je živ, Staljin bi pljeskao Američkoj filmskoj akademiji, no nastavio bi gledati filmove starog, zaostalog, neinkluzivnog Hollywooda, vjerojatno vesterne s Johnom Weynom. Kojega, usput budi rečeno, demokrati okruga Orange žele maknuti iz službenog imena tamošnjeg aerodroma te traže da se odande makne i njegova statua, a sve zbog jednog intervjua iz 1971. godine u kojem se politički nekorektno izrazio o crncima, odnosno Afroamerikancima. Bojim se i zamisliti kavi će nam filmovi stizati iz Amerike ako ovaj udar na slobodu stvaranja zaživi. Razloga za veselje imat će jedino Matanić, Hribar, Ogresta i slični – konačno će se njihovi filmovi kvalitetom približiti američkim.

Uznemirili se danski Židovi zbog nacrta zakona kojim se predlaže zabrana nemedicinskog obrezivanja maloljetnika. Boje se da bi Židova u Danskoj moglo nestati ako bi im se zabranilo obrezivanje. Iselili bi ili bi se asimirali. Pitanja koja otvara ovaj zakon zapravo su vrlo zanimljiva. S jedne strane obrezivanje dječaka starih samo osam dana jest svojevrsno nasilje nad djecom, vrlo bolno nasilje. Međutim, ako je pod određenim uvjetima dopušteno maloljetnom dječaku koji nije siguran u svoj spolni identitet odrezati cijeli penis i pretvoriti ga u vaginu, onda bi trebalo dopustiti i benigno rezanje kožice. Štoviše, ako se djecu legalno eutanazira zbog toga što kažu da se više ne mogu nositi s depresijom, slučaj sedamnaestogodišnje Belgijanke Noe Pothoven, onda ni obrezivanje ne bi smjelo biti toliki problem. To što kod promjene spola ili eutanazije djeca kao daju pristanak, a kod obrezivanja ne – ne bi trebalo biti presudno jer obrezivanje osobu uključuje u određenu zajednicu, a promjena spola i pogotovo samoubojstvo je isključuje. Uostalom, u društvu ugođenom za proizvodnju pristanka na sve i svašta pristanak je ionako precijenjen. Bilo kako bilo, nova pravila, čini mi se, prati staro licemjerje.

   Prošle je nedjelje u emisiji Nedjeljom u dva, gostovao lider parlamentarne koalicije Možemo Tomislav Tomašević, nova zvijezda na hrvatskom medijskom političkom nebu, i govorio, između ostalog, i o tomu zašto bi on zabranio prosvjed protiv stožerokracije, stavljajući se time na stranu aktualne vlasti. Primjetan je taj trud hrvatskih medija na glancanju lika i djela mlađahnog Tomaševića, kao i usklađenost njegovih političkih ideja s temeljnim postavkama novog svjetskog poretka. Od Plenkovića do Tomaševića, to je taj raspon dopuštene politike u suvremenom svijetu, sve izvan toga je ekstremno desno pa makar se radilo o tek pukim nostalgičarima za vremenom izgubljenog starog normalnog, ubogim staronormalcima. Ekstremno lijevo, zapravo, i ne postoji jer su sve te čudačke ideje i njihovi operacionalizatori od Francuske revolucije do naših dana sredstvo, alat u rukama upravljača iz sjene. Da se razumijemo, i čudačke ideje s desna i njihovi nositelji također su sličan alat u rukama istih manipulatora, no zločin je obične ljude, koji samo hoće normalno živjeti, proglašavati desničarima i gurati ih u ekstremizam ili potpuno apatiju. U kojoj će se s mješavinom straha i samoprijezira pridržavati nametnutih novih pravila izdajući ono ljudsko, to jest božansko u sebi.

  

Damir Pešorda