Osvrt na knjigu Jamesa Delgada, Kamikaze, History's greatest naval disaster, Vintage books, London, 2009.

Knjiga američkog pomorskog arheologa, istraživača i autora bavi se propašću mongolske flote u 13. stoljeću prilikom invazije na Japan. Autor iznosi povijest istraživanja arheoloških lokaliteta potopljenih mongolskih brodova u japanskim teritorijalnim vodama te prati mjesta i memorije japanskog nacionalnog mita o božanskom i nepobjedivom otočju i bavi se japanskim pilotima-samoubojica u Drugom svjetskom ratu. Knjiga je podijeljena na dvanaest poglavlja, na početku se nalazi sadržaj, prilog o kartama, uvod i prolog, a na kraju izvori, bilješke i kazalo imena.

U predgovoru pod naslovom A Divine wind (8.-13.) raščlanjivao je prošlost jednog imena. Govori se o kamikaze, fenomenu koji u historiografiji izaziva predmet rasprava više od 65 godina nakon završetka rata na Pacifiku. Japanski piloti su bili pripadnici dobrovoljnih postrojbi smrti (jap. tókkotai) ili poznatiji kao kamikaze. Pojavljuju se prvi put u vojnim akcijama 1944. godine u bitki za zaljev Leyte na Filipinima. Autor djelo je pokušaj odvajanja mita o prošlosti, jer navodi kako je bilo pogubno za japansku naciju pozvati se na mit o božanskoj zaštiti Japana i organizirati postrojbe kamikaze, pilota-samoubojica koji su na dramatičan način stradali u ratu na Pacifiku 1944.-1945.

U prvom poglavlju pod naslovom Hakozaki (14.-22.) opisuje hram koji potječe iz 923. Nalazi se u današnjem japanskom gradu Fukuoka, na otoku Kyúshú. U poglavlju autor iznosi povijest hrama, opisuje njegov eksterijer i interijer. Hram je mjesto memorije posvećen japanskoj pobjedi nad mongolskom invazijom krajem 13. stoljeća. Obrađena je novija povijest grada Fukuoke nakon završetka rata na Pacifiku te značaj koje ima kao arheološki lokalitet, kulturno i povijesno središte otoka Kyúshúa.

U drugom poglavlju pod naslovom Asian Mariners (23.-34.) govori se o Kineskoj civilizaciji nekad i danas. Kina je poznata po svojim plovnim rijekama Yangtze i Huang, sustavima kanala,  zemlja koja izlaz na more duž cijele Istočne obale. Kina definirana svojim prirodnim okružjem mnogo je ulagala u ratnu i trgovačku mornaricu. Na par mjesta u tekstu uspoređuje dužinu kineskih brodova u 11. st., oko dvjesta metara, s vikinškim brodovima čija je dužina manja od sto metara. Najveći izum kineskih brodogladilišta su nepromočive pregrade, učvršćene preko trupova broda. „Taj sustav gradnje inženjeri koji su radili na Tianicu nisu dobro savladali“.  Autor navodi neke specifičnosti kineskih ratnih brodova: najveći „brod toranj“ s tri kata koji nose katapulte i trebušet koji izbacuju projektile užarenog željeza, kamena i vatre. Ti brodovi su prekriveni kožom kao zaštita od vatrenih strijela, „pokriveni nalet“ ratni brod opremljen rogom za razbijanje brodova, zatim slijede borbene džunke, „morski jastrebovi“ i patrolni čamci. Kina prestaje biti pomorska sila u 15. st.

U trećem poglavlju pod naslovom Enter the Mongols (35.-46.) govori o porijeklu Mongola, njihovim osvajanjima ondašnjeg svijeta i slabljanje njihove moći u Kini nakon neuspjele invazije na Japan. Mongolska pasmina konja poznata po izdržljivosti, žilavosti i brzini. Osim u boju kobile su služile kao snadbjevanje ratnicima, jer su bile izvor prehrane, rije svega davale su mlijeko koje su ovi fermentirali i dobivali Ariag, mongolsko piće koje ima pet puta više vitamina C negoli li kravlje mlijeko. Kao oružje nadaleko poznat po ubojitosti je mongloski luk, sastavljen od roga i drveta i zategnut tetivom. Mongolski luk je imao domet oko 350 m, za razliku od engleskog luka koji je imao domet za sto metara manje. U nastavku poglavlja autor obrađuje Temüjina (Džingis kana) i njegove put ka vlasti.

U četvrtom poglavlju pod naslovom Khubilai Khan (47.-60.) autor govori o najvećem kanu poslije Džingisa, koji je proširio Monglosko carstvo i porazivši dinastiju Song u Kini, za svoju prjestolnicu odabrao je Imperijalnu palaču u Khanbalik (Bejingu). Kad je riječ od Kini u 13. st., nezaboravanje izvor Marko Polo koji je bio posjetitelj Kublaj-kana i veličao je njegovu slavu i bogatsvo u svom rukopisu. Kublaj-kan predstavlja kompleksnu ličnost za povjesničare, jer ne postoji dovoljno povijesnih izvora da bi mogli pratiti njegovo djelovanje. Pitanja je je li promjenio svoj mentalni sklop za života, nakon naglog prelaska mongloskog poglavice u cara koji poprima kineske običaje.

U petom poglavlju pod naslovom The Song (61.-74.) autor se bavi kineskom dinastijom koja je imala svoje sjedište u gradu Quanzhou, koji leži na Jin rijeci. Quanzhou je postala najprometnija luka u Carstvu i tim trgovačko središte. Autor opisuje arheološko iskpavanje i rekostruiranje trgovačkog broda „Quanzhou“ koji je predstavlja revolucionarno čudo prije svega, jer ima ugrađen sustav vodenih pregrada. Po mišljenju arheologa bio je daleko ispred Europskih brodova u tehnologije u istom razdoblju. Brod predstavlja uspon i pad dinastije Song, govoreći s arheološkog aspekta. Song dinastija se oštro suprostavila Kublaju i jegovim Mongolima u južnim provincijama. Njihova mornarica je poznata po modeernom naouružanju 12. st., koristili su trebušije za lansiranje bobmi napunjenih barutom, stavljali su željezni oklopna svoje brodove, a početkom 13. st. Kloristili su plameno bacač kojeg je pokretao klipni motor a punjen je grčkom vatrom. Značajne mornaričke pobjede su izvojevali, ali njihove pokrajine je neprijatelj sravnio sa zemljom, zbog kopnene vojske. Mongoli si osvojili Južnu Provinciju Song 1232., a ovi su predali 50.000 mornara i dvadeset divizija brodova. Za takav plijen Kublaju je trebalo dvadeset godina krvavog ratovanja. Posljednja tvrđava i glavni grad dinastije Song, Quuanzhou, osvojen je 1277., a posljednja bitka sa Song dinastijom je odigrala 1279. Song dinastije nestaje iz političkog života Carstva, Kublaj-kan tim događajem osvaja Kinu.

U šestom poglavlju pod naslovom Tsukushi (75.-86.) je poglavlje koje govori o japanskoj luci koja je danas dio grada Fukuoke. Fukuoka je grad koji je doživio američko bombardiranje (napalmom) za vrijeme Drugog svjetskog rata. Autor govori o obnovi grada nakon završetka rata i njenom povijesnom značaju, gdje se odvija kultura sjećanja. Današnja Fukuoka, luka na japanskom otoku Kyushu, je bila značajno trgovačko, diplomatsko i kulturno središte Heian razdoblja (794.-1185.), preko nje su kineski učenjaci donjeli kulturu u Japan. Srednjovjekovni Japan je sudjelovao u trgovini preko luke Tshishima (Fukuoka) upravo sa neprijateljima Mongloa, dinastiji Song. Kublaj-kan je okrenuo koplja svoje flote prema Japanu.

U sedmom poglavlju pod naslovom The Bun'ei War (87.-98.) autor opisuje bitku prilikom Mongolske invaziju na zaljev Hakate u 13. st. Japanci vođeni nacionalnim vjerskim poglavarom, svećenikom Nichirenom,su odbili priznati pokornost Kublaj-kanu. Usljedila je invazija nakon takvog čina. Mongolska flota koja je bila spoj, kineskih, korejskih i mongolskih postrojbi udarila je u listopadu 1274. Tsukushima luku i maleni otok Iki. Prema japanskim izvorima samuraji su prisiljeni na povlačenje, protivnik je gađao otrovnim strijelama koje su uzrokovale pogibelj ranjenih samuraja. Prema japanskim izvorima na otoku Iki Mongoli su pokazali okrutnost prema domicilnom stanovništvu da se odrazilo na moral samuraja. Najakrvaviji sukob se odigaro u Hkata zaljevu. Mongoli su prednjačili u oružju; otrovne strijele, katapulti koji su izbacivali eksplodirajuće granate. Nasuprot njih stajali su samuraji slabije nauružani boreći se individualno u dvobojima, osim par naleta konjaništva. Nakon cjelodnevne bitke Hakata je spaljena do temelja. Smuraji su se povukli u unutrašnjost. Pream japanskim izvorima od 6. studenog 1274., te večeri bila je strašna oluja, a ujutro Mongolska flota je nestala bez traga. Izvješća koja su Kublaju dostavljena od strane generala, pokazuju da se tristotine brodova i preko 13.500 ljudi nije nikada vratilo u stožer.

U osmom poglavlju The Mongols return (99.-111.) autor govori o drugoj Mongloskoj invaziji na Japan 1281. Kublaj-kan se obračunao s Song dinastijom i srušio je posljednje uporište porazivši njigovu mornaricu. Pripremao je ponovnu invaziju na Japan. S druge strane mora, japanske snage su radile na utvrđivanju crte u zaljevu Hakate. Mongloska flota, satavljena od Korejske i Kineske mornarice dobila je zadatak okupljanje pred otok Iki te udariti zajedničkim snagama. Zbog rivalstva dvojice admirala, zapovjedi su odbačene. Autor iznosi fanatičnu borbu samuraja i njihovu primjenjenu doktrinu ratovanja na protivniku. Korejski izvori, Kineski i Jaapanski se podudaraju samo o jednoj stvari, oluji koja je ponovno potopila Kinesku i Korejsku flotu. Nakon tih događaja legenda je rođena i duboko utkana u japansku kolektivnu svijest sve do završetka Drugog svjetskog rata.

U devetom poglavlju pod naslovom Kamikaze (112.-125.) o tome kako se mit o nepobjedivost i „božanskom protekciniz nad Japanom“ oblikovao u japanskom kolektivnom sjećanju. Umjetnost je nalazila inspiraciju u djelovanju božanskog vjetra u 19. st. Umjetnost je „predpokazatelj“ oblikovanja nacije, tako je bilo i s Japanskom. Meiji-reforma, ukidanje feudalnog sustava i stvaranje moderne države i govor o „slavnoj prošlosti“ je stubokom promjenilo društvene odnose. Ubrzana militarizacija i naznaka imperijalizma za posljedicu je imala sukob s Kinom 1894.-95, te pobjedu u ratu protiv Rusije 1904. Japanska militaristička klika je sve snažnije djelovala i zagovarala Japanski imperij. Posljedica takve vanjske politike je stvaranje Kamikaze postrojbi 1944. i dramatično stradanje mladih pilota-samoubojica.

U desetom poglavlju pod naslovom Takashima (126.-139.) autor iznosi životopis japanskog oceanografa i inženjera Torao Mozaia koji je svoj život posvetio traganju potopljenih brodova mongolske flote u luci Takashima (Fukuoka). Opisuje njegv istraživački projekt koji traje od 1974. god. Zatim iznosi životopis arheologa Kenza Hayashide koji se priključio stručnoj ekipi Mozaia. Autor objašnjava da je su arheolozi na tragu reintepretiranja događaja iz 1281. god. i nagalašava važnost ovog otkrića.

U jedanaestom poglavlju pod naslovom Broken ships (140.-153.) autor govori o arheologu Rendyu Sasakiu koji radi na rekostukciji mongolskog broda. Zajedno sa stručnom ekipom japanskih arheologa radi na spajanju fragmenata u cilju konstruiranja mongolskog broda. Do sada je vladalo mišljenje da je snažana oluja razorila Mongolsku flotu. Istraživanje Rendya Sasakia i njegov rad na rekonstruiranju nekoliko različitih tipova brodova Mongolske flote, daje druge rezultate. Naime, pronađeni ćupovi i kermičke posude u cjelovitu stanju na dnu oceana, u većini slučajeva brodovi su prepolovljeni na pola, dokazi su koji upućuju na rezultat da su pripreme i popravci brodova uzrokovali katastrofu. Pripreme su provedene u žurbi, a rezultat toga je da se na gotovo dvjesta brodova nalaze rupe i tragovi korozije na vitalnim mjestima broda. U problemu mongloske flote, mnogo je više pitanja nego li odgovora. Nisu pronađeni odgovori na pitanja, koliko je flota bila uistinu Mongolska i zar su gotovo nepobjedivi Mongoli biti pobijeđeni, ako ne od oluje. Povjesničar Thomas Kolan zastupa tezu da su bitke iz 1274. i 1281. godine mnogo kompleksnije od uhu ugodne legende o kamikazama. Samurai, japanski ratnici, su neobičnom doktrinom ratovanja takozvanom premještajućom taktikom, samoubilačkih i bez taktičnih juriša, individualnim dvobojima, snajperskim stilom strijelaca, jurišnih malih brodova natovarenih gorućom slamom postupno uništavali protivnika. Arheolozi se   samuraja prevagnula u borbi protiv Kanove flote. Na takvu tradiciju isprepletenu i nataloženu mitom o božanskoj zaštiti, su se pozivali japanski militaristi u Imperijalnoj vojsci u projektu stvaranja kamikaza, pilota samoubojica u Drugom svjetsko ratu.

U dvanaestom poglavlju pod naslovom Distant Seas, Distant Fields (154.-167.) autor govori o događajima poslije invazije na Japan i ostatku Kanove flote. Nova invazija na Japan bila je u povojima, pripreme su tekle mnogo konstruktivnije i opreznije s obzirom na poraz iz kojeg je Kublaj-kan očito izvukao neke zaključke. Ubrzo su pripreme otkazane, jer se carstvo našlo u rasulu, opterećeno teškim porezima i ratovima koje je trebalo naplatiti. Japan je ostao nepokoren, a Kublaj-kan je svoja koplja okrenio prema južna kraljevstva na granicama s današnjim Vijetnamom, a sami Vijetnam nije uspio pokoriti. Njegova ekspedicija na Javu je završila porazom, ubrzo ga je preminuo 1294.

U epilogu pod naslovom The Legacy of Khubilai Khan“s Navy (168.-178.) autor tumači uzroke poraza mongolske flote i pogreške vrhovnog zapovjednika, Kublaj-kana. Pričao o stradanju mongolske flote od tajfuna zvanog kamikaze, je odgovarala pobjedničkoj i poraženoj strani. Japancima su stvorili mit o božanskoj zemlji zaštićenoj od strane bogova (jap. Shinkoku), a Kublaj-kan je svoju nesposobnost, jednostavno pripisao „strašnom“ nevremenu. U nastavku teksta govori kako se oblikovao diskurs o Japanu u novovjekovnoj Europi. U daljnjem tekstu govori se o povijesti istraživanja mongloske flote u japanskim teritorijalnim vodama.

Djelo autora Jamesa Delgada raspravlja „Božanskom vjetru“ tajfunu koji je u 13. stoljeću potopio mongolsku flotu Kublaj-kana u dva navrata. Knjiga je pokušaj raščlanjenje, na jednoj strani legende o otoku kojeg „štite bogovi“ koja se duboko usijekla u japansku kolektivnu svijest na kraju 19. i do sredine 20. st. i događaja u prošlosti koji govori o jednoj od najvećih nesreći mornaričkog ratovanja kroz nama poznatu historiografiju.

Hrvoje Mandić