Čitava hrvatska povijest obiluje stalnim sukobima centrifugalnih i centripetalnih sila.  Preciznije kazano, stalnim sukobima onog dijela hrvatskog nacionalnog bića koje promišlja i djeluje suverenistički i njegove suprotnosti - sluganskih elemenata koji svoje mentore i zaštitnike nalaze izvan hrvatskih nacionalnih prostora, najčešće među protivnicima postojanja bilo kakve Hrvatske Države.

Tenzije nastale međusobnim sukobom nacionalnih i anacionalnih dijelova hrvatskog naroda kroz povijest su redovito plaćani iznimno visokom cijenom, koja se ponajprije ogleda u robovanju većim narodima i različitim međunarodnim ideološkim pokretima, relativno kasnoj obnovi moderne Hrvatske države, ali i enormnim ljudskim žrtvama.

Suverenističke domoljubne snage u većini tih povijesnih procesa, kao uostalom i danas, bile su etiketirane kao nazadne, dočim su sluge tuđih interesa sebe u pravilu proglašavali naprednim i modernim. Zbog potrebe prikupljanja dokaza za jednu ovako postavljenu tezu nema nikakve potrebe vraćati se do Petrove gore i 1102. Dovoljno očitih primjera imamo i u posljednjih nekoliko desetljeća.

U vrijeme postojanja Jugoslavije komunistički je sustav na lažnom mitu o Jasenovcu izgradio tezu o genocidnosti hrvatskog naroda. U kreiranju te teze zajedničkim su snagama sudjelovali velikosrpski  kadrovi obučavani u Beogradu i Londonu te agenti Staljinovog NKVD-a obučavani u Moskvi. Naravno, šireći tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, vodstvo i sljedbenici KPJ istovremeno su na sve načine pokušavali prikriti dokaze o svojim nehumanim postupcima i zločinačkoj naravi komunističkog režima na čelu sa Josipom Brozom.

Upravo zbog potrebe zamjene teza, na sve su načine nastojali prikriti mnogobrojna stratišta u kojima su vječni počinak našle stotine tisuća protivnika komunističkog režima.

Uspostava samostalne Hrvatske države i izlazak na vidjelo istine o tim masovnim stratištima, komunistička teza o genocidnosti hrvatskog naroda, na kojoj je desetljećima počivao jugoslavenski komunistički mit, izgubila je svaki smisao.

Upravo zbog toga antihrvatskim je elementima u modernoj hrvatskoj državi, kao i njihovim mentorima u inozemstvu, bila potrebna nova teze putem koje će stigmatizirati hrvatski narod i državu. Ta nova teza je upravo ona o „zločinačkom pothvatu“, kojoj se u kroz procese  hrvatskim generalima i vodstvu hrvatskog naroda u BiH upravo preko Haškog suda želi dati politički, pravosudni i povijesni legalitet.

Griješe svi oni koji smatraju kako je ta teza produkt aktivnosti i zaključaka Haškog tužiteljstva. To je u prvom redu produkt ostataka jugoslavenskog komunističkog aparata u Hrvatskoj, BiH i Srbiji koji su na različite načine opsluživali Haško tužiteljstvo. Ukoliko analiziramo imena haških krivokletnika, odnosno svjedoka tužiteljstva i dostavljača navodnih dokaza, vidjet ćemo da je riječ o osobama koje se osobno, ili članovi njihovih obitelji, spominju kao izravni  izvršitelji, suučesnici  ili nalogodavci najgnusnijih komunističkih zločina.

Potpuno isti slučaj događa se sa progonom hrvatskih branitelja u zemlji. Zbog navodnih zločina selektivno se biraju oni branitelji koji nemaju dodirnih točaka s nekadašnjim jugoslavenskim aparatom, dočim se od kadrova pristiglih iz JNA, KOS-a, UDB-e ili različitih partijskih tijela doslovce čupaju projugoslavenske jedinke sumnjive prošlosti i još sumnjivijih uvjerenja i postavljaju na ključna mjesta u sustavu.

Istovremeno, različite nevladine udruge i mediji, koji su dobrim djelom u rukama potomaka  nekadašnjih agenata NKVD-a, KOS-a i OZN-e na različite načine nastoje sotonizirati hrvatske branitelje i onaj suverenistički i samosvjesni dio hrvatskog nacionalnog bića.

Progoneći, zatvarajući ili izolirajući najveće zagovornike hrvatskog  suverenizma svjesno lome kralješnicu današnjoj hrvatskoj državi. Stvarajući u javnosti medijsku sliku o potrebi smjene aktualne vlasti kreatori te ideje zapravo nas sve skupa podcjenjuju i vrijeđaju.

Zapitajmo se zar upravo uz pomoć tih istih središta moći na vlast nisu došli Stjepan Mesić i Ivo Josipović? Zar upravo uz potporu tih istih središta moći nije potpomognut uzlet Ive Sanadera i njegovo razračunavanje s državotvornom opcijom u vodstvu HDZ-a? Zar upravo ta ista središta moći nisu, ne tako davno, do nebesa uzdizali istu onu Jadranku Kosor čiju smjenu danas traže?

Gospodo - drugovi, igra je pročitana, narod vam to sve očitije poručuje!

Ilija Zovko