U završnom, trećem tekstu na ovu temu promotrit ćemo rezultate referenduma o braku u susjednim zagrebačkim mjesnim odborima (u daljnjem tekstu: kvartovi), tamo gdje se oni znatno razlikuju i pokušati pronaći za to zadovoljavajuće objašnjenje. Tako je primjerice u kvartu Poljanicama na referendumu zabilježeno 74% glasova 'ZA', dok u susjednom Studentskom Gradu, kvartu u istoj gradskoj četvrti (Dubrava) taj postotak iznosi 55%.

Je li u pitanju tek iznimka ili sličnih slučajeva ima još? Podaci niže pokazuju da ih ipak ima, i to ne baš malo (brojevi pokazuju udio glasova 'ZA'):

-Rudeš – Voltino 63:49

-Jarun – Horvati/Srednjaci 52:44

-Lanište – Remetinec 65:50

-Savski Gaj – Trnsko 55:45

-Borovje – Folnegovićevo 58:45

-Borongaj Lugovi – Volovčica 62:48

-Dobri Dol – Mašićeva 50:42

Postoji li neko razumno objašnjenje za ovu pojavu?

Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, najprije uočimo da kvartove koji su prvi navedeni pretežno čine obiteljske kuće i novije zgrade izgrađene u zadnjih dvadesetak godina, dakle u slobodnoj Hrvatskoj. S druge strane su kvartovi koji se najvećim dijelom sastoje od zgrada izgrađenih u vrijeme socijalizma. Nije ih teško prepoznati! Tvore ih sumorne jednoobrazne zgrade u sivim tonovima oblika kutija za cipele, te popularne „limenke“ istog oblika. Uz njih i neboderi, od velikih i bijelih koji se među sobom razlikuju tek brojem katova, sve do onih mamutskih grdosija sa Srednjaka koje suvereno vladaju krajobrazom tog kvarta, a i šire. Istina, u osamdesetim godinama kad socijalizam počinje stidljivo pokazivati svoje „ljudsko“ lice, slučajno ili ne usporedno s pojavom televizora u boji, dopuštena je i gradnja oku ugodnih zgrada, također u boji npr. u kvartovima Jarun i Špansko.

Ipak, sam opis kvartovskih nastamba, iako koristan za prepoznavanje, ne će nam biti od pomoći u pronalaženju odgovora na postavljeno pitanje. Stoga se usredotočimo na nešto drugo, na pitanje porijekla vlasništva nekretnina.

Prije svega, stanovi izgrađeni u slobodnoj Hrvatskoj kupljeni su novcem vlasnika, iz štednje ili kreditom. Tek manji broj ih je dodijeljen, i to uglavnom stradalnicima i zaslužnima u Domovinskom ratu (npr. u dijelovima kvartova Lanište i Borovje). Također, privatne su kuće, bez obzira na vrijeme izgradnje i vladajući društveni sustav, vlasnici izgradili svojim trudom i novcem, naslijedili ih ili kupili. Nasuprot tome, stanovi nastali u vrijeme socijalizma izgrađeni su novcem cijele zajednice. Baš poput nacionaliziranih stanova tretirani su kao društveno vlasništvo, i kao takvi bili dodijeljeni izabranim pojedincima na korištenje. Krahom socijalizma tadašnji korisnici mogli su ih otkupiti i upisati kao svoje privatno vlasništvo pod vrlo povoljnim uvjetima, po cijeni višestruko nižoj od realne, na rate uz simboličnu kamatnu stopu i dugi rok otplate. Jasno je da su ti povlašteni pojedinci bili uglavnom ljudi

u koje je bivša država imala povjerenje. Našlo se tu svega, društveno-političkih radnika raznih profila i funkcija, stručnjaka za marksizam, samoupravljanje i udruženi rad, milicajaca, JNA oficira i podoficira, uhoda susjeda (ili susjeda uhoda ovisno o kutu gledanja), profesionalnih svjedoka u sudskim procesima, profesionalnih koječega još i ostalih inventivnih zvanja i zanimanja što čine državni aparat takvog tipa. Bilo je tu, istina, i učitelja, liječnika, direktora, šefova odjela i smjena, stručnjaka za tehniku i običnih radnika koje susrećemo i u onim društvenim sustavima koji nisu eksperimentalne naravi. Ipak, ključnu prednost pri stjecanju ovakve pogodnosti predstavljala je podobnost, dakle biti kova po mjeri Partije.

S olakšanjem primjećujemo da nam ova zapažanja pomažu naslutiti uzroke uočene pojave.

Zanimljivosti

Napomenimo kako unatoč uloženom silnom trudu nismo uspjeli pronaći slučaj dvaju susjednih kvartova u kojima bi onaj pretežno socijalističkog tipa gradnje imao veći udio glasova 'ZA' u odnosu na kvart koji većinom čine kuće i novije zgrade. Štoviše, kako granice mjesnih odbora ponekad uključuju i različite tipove naselja, uvjerimo se na nekoliko primjera kako se i na manjim područjima unutar pojedinih kvartova može uočiti ista pojava koju smo već vidjeli uspoređujući kvartove.

Panoramom kvarta Dobri Dol dominira ponos socijalizma. Desetak masivnih nebodera kočopere se na uzvišenju poviše ostatka naselja. Ako se izuzme biračko mjesto kojem pripadaju, a na kojem je očekivano prevagnula opcija 'PROTIV', postotak glasova 'ZA' u kvartu raste na 52%, a razlika u odnosu na susjedni kvart uglavnom sastavljen od nacionaliziranih i socijalističkih zgrada (Mašićevu) na 10%. Slično opažamo izuzme li se iz naselja Savski Gaj područje najstarijih zgrada u Novom Zagrebu pa uzmemo li u obzir ostatak kvarta tj. novo naselje Trokut i područje kuća u Savskom Gaju, postotak glasova 'ZA' raste na blizu 60%, time i razlika u odnosu na Trnsko na skoro 15%.

Jedino izborno mjesto u kvartu Horvati/Srednjaci na kojem je prevagu (55%) odnijela opcija 'ZA' je upravo ono na kojem su pretežno glasovali studenti, stanari Studentskog doma „Stjepan Radić“ (popularna „Sava“). Isključimo li to mjesto koje čine studenti iz cijele Hrvatske, udio glasova 'ZA' u kvartu se smanjuje na 42%. Također, izuzmemo li iz kvarta Jarun dva izborna mjesta koja pokrivaju Hrgoviće, naselje nastalo krajem socijalističkog razdoblja, postotak glasova 'ZA' tamo raste na 54%.

Posljedično i razlika između tako prilagođenih Jaruna i Horvata/Srednjaka raste na 12%.

Spomenimo kako je i u kvartu Špansko sjever u novijem, zapadnom dijelu kvarta zabilježeno 59% glasova 'ZA' dok je u istočnom dijelu, izgrađenom uglavnom u osamdesetima, taj postotak 51%. Sve u svemu, ne baš zanemarivih 8% razlike. U susjednom kvartu Špansko jug nalazi se novo naselje Oranice podignuto u okviru programa poticajne stanogradnje pokrenutog od strane političke opcije vezane uz prošli sustav. Ipak, udio glasova 'ZA' ovdje iznosi 53%, više nego u dijelu Španskog izgrađenog u socijalizmu.

Konačno, nije naodmet znati i kako je u najmlađem velikom zagrebačkom naselju Novi Jelkovec, naseljenom mlađim obiteljima s područja cijelog grada u okviru programa poticane stanogradnje Grada Zagreba, zabilježeno 67% glasova 'ZA'.

Trnje

U nastavku promotrimo izbliza gradsku četvrt Trnje u kojoj je prevagnula opcija 'PROTIV' (57%). Na početku se usredotočimo na Cvjetno naselje, kvart nikao na feudu uz Savu u neposrednoj blizini dvora crvenog vlastelina, popularne „kockice“, savršenstva kockaste izgradnje u gradu. Usporedi li se ovaj kvart dvorjana s Kajzericom (mješavina živopisne novogradnje i starijeg kockastog sivila), kvartom u susjednoj gradskoj četvrti od kojeg ga dijeli samo rijeka Sava, omjer u glasovima 'ZA' iznosi 49:38 u korist Kajzerice.

Kako se za smještaj brzorastuće socijalističke birokracije Cvjetno Naselje ubrzo pokazalo premalim, u tu su svrhu iskorištena i naselja Cvjetnica i Vrbik, smještena preko puta tadašnjeg „Autoputa bratstva i jedinstva“ koji u ovom slučaju spaja a ne razdvaja. Poznat po tri pretenciozne betonjare koje neodoljivo podsjećaju na rakete spremne za lansiranje, južni dio Cvjetnice bilježi tek 32% glasova 'ZA' a stariji dio Vrbika svega postotak više. Dalje, pomicanjem prema istoku udio glasova 'ZA' postupno raste. Tako u novijem dijelu Vrbika iznosi 45%, a u kvartu Miramare (čušpajz socijalizma, novogradnje i radničkih kuća) dostiže 50%. Slijedi kvart Trnje, stara jezgra istoimene gradske četvrti.

Kvart Trnje, uzet u užem smislu kao mjesni odbor, i danas pretežno čine stare radničke kućice, koje začudo nisu pretvorene u kocke. U početku je valjda tako zamišljeno da ih drugovi iz „kockice“ drže tu nadohvat ruke, više kao uzorak, kako bi se mogli pohvaliti da su u kontaktu s bazom. Kako su u međuvremenu domaći trnjanski dečki potisnuti čuvarima tekovina revolucije, skorojevićima i aparatčicima nastanjenim u prethodno spomenutim kvartovima, tako su i njihove kućice s vremenom zaklonjene zgradurinama na rubovima kvarta. Čisto kako ih se sa širokih avenija više ne bi moglo vidjeti pa da se drugovi iz komiteta ne moraju sramiti i iščuđavati se gledajući ih kako „prezreni i dalje ustaju“. Pa onda i nije neko čudo da ovdje udio glasova 'ZA' iznosi 60%, skoro dvostruko više u odnosu na „pravovjerne“ dijelove Vrbika i Cvjetnice.

Centar Zagreba

U većini velikih europskih gradova, uzmimo samo kao primjere Beč i London, njihovo središte nastanjuju birači skloniji konzervativnim stavovima. U Zagrebu to, iz nekog razloga, nije slučaj (opcija 'ZA' u samom Centru, četvrtima Donji Grad i Gornji Grad, baš kao i u rubnim kvartovima susjednih četvrti jedva dostiže 40% glasova). A uostalom, tko je kriv Beču i Londonu što nisu imali tu „sreću“ da budu „oslobođeni“ pa da u njihovim povijesnim jezgrama „oslobodioci“ usele u stanove, a dotadašnje vlasnike, u za njih boljem slučaju, samo protjeraju.

Buđenje

Prirodno je naslutiti kako, općenito gledano, u mlađim zgradama žive pretežno mlađi ljudi a u starijim većinom stariji. Ovu slutnju potvrđuju i vitalne statistike dostupne na razini gradske četvrti o čemu smo već pisali. Uzevši to u obzir uočimo još jednu zanimljivost po kojoj je Zagreb možda jedinstven među velikim gradovima. Naime, protivno ustaljenoj predodžbi, rezultati referenduma upućuju na to kako ovdje stariji birači pretežno dijele liberalni svjetonazor a oni mlađi konzervativne poglede. No, jesmo li ipak malo prenaglili s tim zaključkom?

Prije svega ovisi o tome što smatramo pod pojmom „konzervativno“. Rekli bismo kako su birači nastanjeni u starijim kvartovima prilično konzervativni, znatno više od onih u mlađim kvartovima, kad je u pitanju očuvanje postojećih društvenih odnosa i pozicija koje baš kao i stanove imaju zahvaliti

prethodnom sustavu. Štoviše, u tom su smislu toliko konzervativni da su uz zamjetno iznadprosječnu izlaznost bili spremni podržati čak i liberalne stavove. I to one koji bi u sustavu uz koji ih vežu najljepše uspomene izazvali opću sablazan, kazneni progon da ne spominjemo. Čine to zato jer osjećaju kako je ugroženo ono do čega im je najviše stalo, vlast za čije se skute drže čvrsto poput čičaka. Pritom svjetonazor igra neznatnu ulogu. Jednostavno se prilagođavaju od vladajuće ideologije nametnutom načinu ponašanja, poput vode poprimajući oblik posude u kojoj se nalaze. Tu se radi tek o automatskom zauzimanju stava, poze, bez trunke razmišljanja i osjećaja, kao pri dresuri ili u sletovima, sjevernokorejskim danas ili onima ovdje jučer, sasvim svejedno.

No narodni referendum je pokazao još nešto. Pokazao je da postoje i oni koji su mimo silom nametane lažne slike stvarnosti spremni pokrenuti se kako bi očuvali od struktura moći nepoželjne vrijednosti i vrednote. A te su, rezultati to jasno pokazuju, duboko ukorijenjene u našem narodu i čine ga takvim kakav jest. Ipak postoji ta, do jučer nečujna Hrvatska, Hrvatska koja se ne srami glasno navijati za Hrvatsku, izvjesiti barjak i zapjevati pjesmu joj u čast, zapaliti svijeću za najbolje joj sokolove. Hrvatska koja baštini želje i nade one Hrvatske koja je s krunicom oko vrata bila spremna za Hrvatsku život dati.

Je li Hrvatska naših dana spremna i sposobna zapaliti plamen u hrvatskim srcima koji će „isušiti močvaru“ povodljivosti, savitljivosti, bespogovornog služenja i prilagođavanja jačem i tuđem te preobraziti Milu nam Našu u, po mjeri naroda uređen, mirisni, cvjetni vrt? I tako tu gordu uspavanu ljepoticu napokon probuditi iz Matoševe More što je vjekovima guši i mori.

Grgur S.

Vezani članci:

-ZAdrti i zadrti

-Još malo o referendumu: Mlađi su 'ZA'?