Čitam ovih dana u jednim novinama u hrvatskom narodu, ali u tuđim rukama, razgovor sa Simonom Šajn, nekada Gotovac. Kako sam prije zbog naslova preskakao napise o njoj, tako sam se sada zaustavio. »Bila sam u paklu kokaina i orgija, a sad svaki dan idem na misu«, isticalo se na stranicama dotičnoga lista. I bilo je uzorno napravljeno. Simona je posvjedočila o truleži liberalizma. Vjerovala mu je, pa je završila na dnu.

Spasilo ju je jedino to što je osjećala da i u tim okolnostima treba zazivati Boga. Fra Zvjezdan Linić pomogao joj je u povratku i ona sada svaki dan, između ostaloga, ide na sv. misu. Nije prva, a ni posljednja koja se obratila sa zlog puta i ponovno našla mir u krilu Crkve, mir u Bogu. U svemu tome zanimljivo je da je u oba slučaja prati isti okoliš. Zarađivali su na njoj kada je griješila uzdižući je kao neku zvjezdicu, zarađuju i sada kada ne griješi, ne uzdižući sada tu njezinu preobrazbu. No, bilo kako bilo, dobro je da je progovorila. Možda se nekima otvore oči, jer živimo u svijetu kojim se bezočno manipulira. Ako se ne može u datom trenutku uzdizati zlo, onda ga se pomiješa s dobrom tako da sljedeći put bude lakše o njemu govoriti.

Nije samo Simonin slučaj ono o čemu čitam ovih dana. Tu je i vraćanje franjevcima Bosne Srebrne tornja crkve sv. Ante Padovanskog u Bihaću te zemljišta ispred crkve. Nalaze se u staroj gradskoj jezgri. U Drugom svjetskom ratu saveznici su bombardirali crkvu kojoj pripada. Očito nije bilo slučajno i nije bilo prvi put. Dovoljno se samo prisjetiti dalmatinskih krajeva. U Kaštelima je tako zajedno s crkvom ubijeno i na desetke vjernika. Upravo su bili na sv. misi. Komunisti su to pripisali fašistima, a obitelji ubijenih nisu se smjeli buniti. Ipak, istina uvijek iziđe na vidjelo. Korak po korak pa će i ova crkva u Bihaću ponovno služiti bogoslužju. Sada je sklonište narkomanima i psima lutalicama. Komuniste nikada nije zanimalo obnoviti ono što su srušila braća im po oružju, a mnogi kažu i po ideologiji. Ostaje, naime, otvorenim pitanje zbog čega su tako nemilosrdno tzv. saveznici gađali crkve po hrvatskoj nam domovini? Je li svima njima upravljala ista ruka, samo su oznake na rukavima bile drukčije?

Potrebno je zaviriti u kovačnicu Novog svjetskog poretka. Kolikogod je ta zamisao proturječna, moramo se njome baviti. Ubačena je u naš društveni prostor i o njoj se raspravlja na različitim razinama. Po svemu sudeći počeo je odlučujući boj. Što je istina? Što je dobro? Što je lijepo? Jesu li to one zvjezdice po medijima o kojima slušamo svaki dan ili nešto drugo? Kamo nas sve ovo vodi? U Hrvatskoj nas svakim danom ima sve manje i manje. Izrugivan je don Anto Baković kada je govorio o potrebi demografske obnove. Sada se to usude javno reći i neki ozbiljni političari jer je voda očito došla do grla. Ali kovači i nadalje gude po svome. Pa tako jedan reče da Hrvatska treba imati oko 7 milijuna građana, ne, ponovi on, Hrvata. Prema njemu, dakle, svejedno je tko će baštiniti našu zemlju i našu povijest. Važno je samo da proizvodnja ide dalje i da ovaj prostor ne bude za nju izgubljen. Razvikani mediji nisu ga poslije prozvali. Njima je to u redu. Važno da se zarađuje.

Znalci činjenično dokazuju da ova nezainteresiranost za opće dobro dolazi zbog toga što trenutno svjetskim ustrojem drmaju moćni igrači iz sjene. Neizmjerno su se obogatili i počeli su si umišljati da su oni nešto posebno kad im je to pošlo za rukom. Iz toga su izveli zaključak da ne možemo biti braća i sestre. Jedni su stvoreni upravljati, drugi slušati ili služiti, kako god hoćemo. Sinula im je i namisao da nas je previše na ovoj kugli zemaljskoj. Stvorili su tako eugeniku koja je išla za tim da se smanji broj pučanstva na ovoj kugli zemaljskoj. Sredstva nisu važna, može i rat. Dolazilo je i dolazit će nažalost još do njih. Eugeničari su crpili korist od obje strane. Svojim novcem opskrbljivali su i jedne i druge. Tko god pobijedi njima je dobro. Uz to te okolnosti daju izvrsnu priliku da se političke kockice slože drukčije nego do tada. Nije stoga nimalo čudno što su podupirali uzdizanje na vlast jednoga Hitlera ili širenje komunizma po svijetu. Bili su to lijepi virusi za razoriti kuglu zemaljsku koju će oni onda ponovno oblikovati iz nastalog kaosa. Odgovornost i sramota naravno da će biti prebačeni na druge. Recimo Nijemce. Ovih dana obilježava se Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, tog strašnog zločina. O Gladomoru ni ovih dana, a ni drugih, nitko ne govori. Kao ni o Bleiburgu, a sve su to također strašni zločini. Ali vratimo se rečenome. Njemačka kancelarka Angela Merkel poruči da je Njemačka trajno obilježena nacizmom. Dobro, znamo da su Nijemci bili izvođači, ali kako je došlo do svega toga? To su prava pitanja o kojima se uopće ne govori. Kako se moglo dogoditi da narod reda i rada zaglibi u te vode?

Simona Šajn u spomenutom razgovoru izjavi da sada bježi od medija. No, zbog čega bi bježala? Ako su mediji u redu, onda u redu nije njezin bijeg. Opet se vraćamo na isto. Što su uzroci? Kako to da nitko nije odgovoran što se prije Simoni događalo? Opet će isti na iste načine uništavati drugoga i na kraju će netko drugi biti kriv. Sada je to Katolička Crkva. Razvlače je na sve strane. Mora biti kriva. Zbog toga novinare koji se usude svjedočiti svoju vjeru stavljaju pod prismotru, ako ih ne izbace odmah s posla. Nije to priča iz komunističkih vremena, priča je to iz današnjih vremena u hrvatskom društvu. I krug je svakim danom sve uži. Ukidaju im se emisije, zabranjuje nastupati izvan medija u kojima rade. Malo po malo postaju imovina svoga poslodavca. Čemu priča o slobodi medija? Samo zbog toga da se sakrije bit stvari.

Jedino u Bogu možemo biti potpuno slobodni. Tek tada počinjemo shvaćati što je to božanstvo. Onaj tko se uzoholi pa pokuša da se Bog oblikuje po njemu, grdno će pogriješiti. To nije prava strana. Ona vodi u propast, a samo izgubljen čovjek ne haje za to.

Miljenko Stojić