Normalnom, prosječnom čovjeku puno toga u suvremenom svijetu izgleda nenormalno. No pred navalom bizarnih i loših vijesti čovjek se s vremenom predaje i tone u svojevrsnu tupost, odbija i pokušati shvatiti što se događa. Kao učenik kojega profesori zaspu prevelikom količinom preteškog gradiva u prekratkom roku. Međutim, ukoliko čovjeku uspije prepoznati obrazac tog ludila kojim ga svakodnevno zasiplju, našao je moćan alat za razumijevanje vrtoglavih i naoko nerazumljivih promjena u svijetu oko njega.

Komprador je riječ španjolskog podrijetla i prilično nevinog izvornog značenja: kupac, nabavljač, poslovni posrednik. U kontekstu kolonijalnih odnosa riječ je međutim zadobila novo značenje, koristila se za označavanje domaće trgovačke elite koja je za interese kolonijalnih gospodara i, naravno, vlastite interese izrabljivala vlastitu zemlju i domaće stanovništvo. Promatramo li naše domaće političke elite kao takve ''poslovne posrednike'', mnoge će nam stvari, koje su nam se dosada činile neshvatljivim, postati razumljive. Naravno, ova ideja nije originalna ni nova, mnogi u ovoj zemlji političare optuzuju za izdaju, sluzbu inozemnim interesima i sl. Međutim, čini mi se da je riječ samo o malo zešćoj retorici, a da ni oni koji se njome sluze ne domišljaju konzekventno svoje optuzbe. Pa se onda već u narednoj rečenici čude zašto ti ''izdajnici'' i ''strani plaćenici'' ne štite nacionalne i socijalne interese domicilnog stanovništva.

Ako su mislili ozbiljno, onda čuđenju nema mjesta. Komprador je komprador i radi točno ono što kompradori uvijek i svugdje rade: rasprodaje domaća bogatstva u bescjenje. U našem slučaju zanimljiva je međutim podjela posla. Lijeve političke elite zaduzene su za urušavanje socijalnih prava, a desne za urušavanje nacionalnih prava! A izbore dobivaju upravo na obećanjima daće štititi ta prava! Dakle, sve je postavljeno obrnuto. Ako se hoće ispravno pročitati, dovoljno je sve što dolazi iz redova domaće političke elite tumačiti suprotno od onoga što se reklo ili napisalo.

Od dvije tisućite naovamo u Hrvatskoj se na vlasti izmjenjuju SDP i HDZ sa svojim pridruzenim satelitima. U načinu njihova upravljanja zemljom uočljiva je karakteristična podjela posla. SDP je, čini se, zaduzen za srozavanje socijalnih prava, pa su tako svoj dolazak na vlast i 2000. i 2012. obiljezili rezanjem plaća, povećanjem broja zaposlenih, prodajom strateških sustava strancima itd. Posttuđmanovski HDZ je provodio detuđmanizaciju i sustavno provodio politiku priblizavanja Regionu, dakle štetio hrvatskim nacionalnim interesima. Dok Sanader nije toboze začuđeno uskliknuo: U banani smo! Pa se uskoro i poskliznuo na toj kori od banane. Što se tiče gospodarskog uništavanja zemlje, tu su, kako stvari stoje, obje stranke radile slozno i teško je odrediti čije su zasluge u tom pogledu veće. U svakom slučaju, danas smo ''u banani'' do grla.

Pri tome treba uočiti jednu razliku između Račanova i Milanovićeva SDP-a. Dok je Račan vrlo oprezno postupao provođenju nekih projekata koji su štetili nacionalnim interesima bojeći se burne reakcije naroda i naročito branitelja, Milanović, izgleda, nema tih problema jer je u međuvremenu borbeni nacionalni duh iz devedesetih, zahvaljujući Sanaderovoj izdaji tuđmanizma, toliko splasnuo da se nikakav bunt i ne očekuje. Stoga je vrlo izgledno da ćemo ona ''dva kamena'' prepustiti Bosni i Hercegovini, a tuzbu protiv Srbije povući. Tako da se sada nalazimo u novoj situaciji, Kukuriku koalicija moze uz svoje antisocijalne mjere nesmetano provoditi i anacionalnu politiku. Znači li to da je HDZ kao kontrolor nacionalno-konzervativnih dijelova političkog spektra u zemlji postao nepotreban? Da SDP sa svojim satelitima moze dalje nastaviti vladati sam? Pri čemu će im na političkoj sceni kao lazna alternativa fingirati Lesarevi laburisti, don Grubišić i razne regionalne stranke.

Mislim da to još uvijek ovisi o samom HDZ-u, pred kojim je zadaća temeljito uklanjanje sanaderovštine iz stranke i njezine političke prakse ukoliko zeli igrati ulogu stozerne nacionalne stranke. S tim da u novim uvjetima stranka treba iznaći novu strategiju u odnosima prema EU i tzv. Regionu, što će biti ključno političko pitanje i u narednom periodu. Dosada su političke elite, figurativno rečeno, uglavnom poslušno klimale Buxellesu i razdragano se grlile s Beogradom. Stranka koja bude znala jasno definirati nacionalne interese u novim uvjetima i čvrsto ih braniti postat će stozerna nacionalna stranka. Objektivno sada za to najviše šansi i potencijala ima Karamarkov HDZ. Ukoliko se ne posklizne na Sanaderovu koru od banane.

Damir Pešorda