“Narod koji je iscrpio svoju misiju jest  kao pisac koji se ponavlja, ne, kao onaj koji nema što reći. Jer ponavljati se znači dokazivati da se još uvijek vjeruje u sebe sama i u ono što se tvrdi. No jedan dokončan narod nema čak više ni snage prepričavati svoje nekadašnje parole što su mu osigurale nadmoćnost i sjaj.“  ~ Emil M. Cioran

Hrvatska je danas nakon nekih 17 godina od završetka Domovinskog rata izgubljena zemlja. Pod tim pojmom podrazumijevam zemlju koja polako ali sigurno gubi gotovo sve – dakle od kulture i identiteta pa sve do svojih vrijednosti  a tek ono malo što je i preostalo od svega toga što čini Hrvatsku biti će asimilirano u novi spoj  “neojugoslavenskog  europeizma‘‘. Da li je došao i taj “ konac vremena i povijesti‘‘ ? Gledam kroz prozor svoje kuće van u mrak. Iako još nije počela kalendarski , ovdje u Sjevernoj Irskoj je već odavno jesen.  Zagasio sam svjetlo u sobi i palim svijeću koja mi inače stoji u prozoru. Svijeća polako tinja i prerasta u postojan plamičak. Gledam u tišini taj plamičak i mislim na one kojih više nema kao i na one koji će uskoro ostati (ili su već ostali) bez posla ili pak biti izbačeni na ulicu iz svojih domova skupa sa svojim obiteljima u Hrvatskoj. Danas se tako sjećam i ljudi koji su poginuli u nesreći na zagrebačkom Glavnom Kolodvoru davne 1974 godine.U to vrijeme sam imao samo 5 godina. Stan moje none i nonota je bio u ulici kneza Domagoja – a balkon je gledao na Glavni  kolodvor. Bila je to jedna od onih prekrasnih i toplih kasno ljetnih noći u mjesecu kolovozu. Moj otac je u to vrijeme sluzio vojni rok u JNA na granici negdje na Kosovu. Sjećam se još uvijek ogromne, nadljudske buke koja mi je proparala uši, tona zeljeza  sudarenih i smrvljenih u samo par minuta. Prvo  je nastupila kratka, jeziva tišina a onda su se začuli krikovi jadnih ljudi koji su umirali jezivom smrću. Dugo, satima, ni ja ni mama nismo izlazili iz Domagojeve. Mama je tiho jecala, kao i moja nona, dok se moj nono potpuno ozalošćen,  povukao u sobu. Nakon toga uzasan vonj paljevine koji se miješao s mirisom koji je dolazio iz tvornice ‘’Kraš’’. Premda su svi očito pokušavali ne komunicirati sa mnom glede nesreće osjećao sam da se dogodilo nešto strašno jer je bila grobna tišina kao što je  bila prisutna nelagoda i tuga. Taj događaj je ujedno bio i prvi puta kada sam se zapitao ‘’zašto se tako nešto moralo dogoditi  i zašto su morali stradati svi ti ljudi ‘’?

Netko mi je baš nedavno napomenuo da se ljudi trebaju veseliti u zivotu i misliti na pozitivne stvari. Nekada sam naivno kimao glavom na takve afirmativne izjave. Danas znam da takve izjave najčešće dolaze od strane specifičnih osoba koje čitaju striktno knjige i literaturu iz područja ‘’samopouzdanja, samopomoći  i samosvijesti’’.  Moramo oprostiti tim ljudima – nisu oni krivi što ih ‘’napredni zapadnjaci’’ moraju podsjećati kako da ‘’misle svojom glavom i probude svoju emocionalnu inteligenciju ’’.

Europski mulj

Nije samo Hrvatska  - i Europa tone polako ali sigurno. Mi, ljudska bića, kao da poput mazohista uzivamo u tragediji ovoga trenutka  povijesti  no plašimo se to priznati čak i sebi samima. Drago nam je pročitati ili čuti kada propadaju banke, kada se pokazu političari koji su prenapuhani sa svojim diplomama ili njihovim ‘’ekspertnim dostignućima’’ u trenutcima kada treba donijeti vazne odluke kao najobičniji - šuftovi .  Razmišljamo o izlasku na ulice. Svi pišu, sanjaju , predlazu a neki stvaraju već i ‘’nove vlade’’.  U posljednje vrijeme se osnovalo toliko grupa, pokreta i organizacija te stoji podatak da zapravo svaki haustor u svakom gradu kao i svaka ulica na selu gotovo da posjeduju ‘’neku organizaciju, ne-vladin pokret ili grupu’’.  Hrvatska je ‘’slozna u podjeli’’.

Cioran je tako napisao u ‘’Povijesti i utopiji’’ : ‘’Što se jedno carstvo više humanizira, to se više u njemu razvijaju proturječnosti  zbog kojih će ono propasti’’.
Cioran u istoj knjizi i piše kako u Europi što se više ide prema ‘’Istoku’’ nailazi se na ‘’područja u kojima zive narodi puni zivotne snage’’ dok se, kada se krećemo prema tzv. ‘’Zapadu’’ ta snaga gubi. Cioran je mislio u knjizi i na Hrvate ‘’kao jedan od naroda punih zivotne snage’’ no postavlja se pitanje da li tako nešto  zaista mozemo više tvrditi za Hrvate u današnje vrijeme ?  Rasprodali su nas , privatizirali, pretvorili pretvorbama – uništili su nam sve, apsolutno sve – osim duha i duše naroda. To ne mogu. Naime piše u drevnim Vedskim spisima ( Upanišade) da se :‘’duša ne moze sasijeći, uništiti ni spaliti’’ – drugim riječima – neuništiva je. Jesmo li samo vječni sanjari na javi koji se nadaju Bozjoj ili nekoj nebeskoj providnosti da nam donese ‘’ milost i uznesenje‘‘ ?  Upitate li se ikada čitajući sve te naslove na svim međumreznim  portalima, dnevnim listovima i magazinima jednu stvar : “Koliko meni ili svima nama to sve više uopće znači?“

Koliko nam znači pisanje mnoštva kolumnista, pisaca, autora koji se u nekim slučajevima gotovo religiozno i očajnički trude predstaviti nam i dočarati da je ovo zapravo Wagnerijanski  “Götterdämmerung“ ili stanoviti “Endzeit‘‘ ?

Razvidno je da nam političari pokušavaju predočiti Europu kao ‘’zemlju meda i mlijeka’’. Europa se dotle raspada po svim šavovima – uzduz i poprijeko.  Kako se raspada ovakva umjetna Europa s njom se raspada i iluzija ‘’prosperiteta’’ kojom nas ‘’šopaju’’ neoliberalne vlasti bile one ‘’lijevo ili desno’’. 
Vraćajući se na Cioranovu ‘’Povijest i Utopiju’’ čitalac ne moze zanemariti i Cioranove sklonosti ka gotovo ‘’proročanskim  predviđanjima’’. Studirajući ga moze se steći dojam da se Istočna i Juzna Europa tek trebaju probuditi i iskoristiti svoju snagu.  Cioran zaključuje da se na tim mjestima u Europi još mogu naći donekle iskrenost, nepatvorenost, duh i duša te srčanost u čemu tzv ‘’Zapad’’ sve više i više oskudjeva.

U prošlosti sam znao čitati kako su bivše kolonijalne zemlje poput Nizozemske ili Švedske prepune emigranata.  Da li me više briga za tako nešto ? Nije, niti najmanje. To je problem za Carla Bildta i švedsku vladu.  Na sjeveru više ne čitam vijesti dalje od Danske. I Danska  je po mome mišljenju  već predaleko. Mislio sam nekada na ujedinjenu Europu postavljenu na nekim drugim, duhovnim osnovama. Ma kakvi, ne sanjajte – Utopija i romantični idealizam. Svi moramo proći taj period pijanstva, teškog mamurluka i onda otreznjavanja koje je jako teško. Euroholizam je jedna vrlo teško izlječiva bolest koja uništava  skoro sve vitalne ljudske organe. Ovisnost o Europi. Ipak od svega toga još nekako vjerujem u neku vrstu mogućnosti  Eurokontinentalizma  a domalo mi se čini i da bi Euroazijanizam mogao postati interesantan. Razvidno mi je sve više da poput junaka Ernst Jüngerovih knjiga kao i Cioranove misli uviđam da je najbolje ostati samo ''promatrač'' upravo zato jer ljudski rod na koncu svaku, pa i onu neku dobru ideju, mora na kraju pretočiti u jeftini petparački totalitarizam.

Svijet se polako mijenja. Kinezi su već odavno u Africi (domalo i politički) a skoro će i biti jedno stoljeće kako je naš učenjak Milan pl. Šufflay pisao jednoć o ‘’Kitaju’’ – taj isti ‘’Kitaj’’ nam je sada u susjedstvu. Zanima me kako se primjerice razvijaju Indija, Brazil, Argentina, Venezuela više nego anglosaksonsko- skandinavski sjever Europe. Kada mi netko spomene taj kraj Europe sjetim se da od tamo dolazi hrana koja se zove ‘’Kebab’’. A nas zovu Balkancima.

Julius Evola opisuje: »Tod und Verklärung.  Svi smo mi mrtvi, pougljenjeni, raspadnuti: u nezajazljivoj zeđi jednog Fausta iscrpili smo sva iskustva, iscijedili do poslednje kapi sve strasti... U iskušenjima  te okrvavljene i izmučene epohe patili smo zbog svih smrti, zivjeli smo iluzije svih svjetlosti. Sad sve to više ne postoji.. .  Sad znamo da je bilo nešto drugo što je naše pijanstvo skrivalo, sad osjećamo da su osjećajnost, vjera, ljubav i humanost bolesti : sve ono što je za druge zivot i stvarnost — spalo je zauvijek, poput prljave, oznojene i pocijepane odjeće, sa tijela svjetlosti. Ljude koji se smatraju zivim vidimo kao mrtve lutajuće nakaze i trgovce. To nije pesimizam: Riječ je o tome da smo vidjeli. U bijednom saznanju pronašli smo našu stvarnost, ‘’jastvo’’  koje je izvan svakodnevnog zivota, iluzija, bolesti i sveg ostalog: otuđenja i neposjedovanja svih stvari koje se nazivlju duhovnim: misao, osjećajnost, vjera.«[1]

Za kraj jedna poveznica, ugledao sam na portalu Dnevno.hr nedavno i ovu hvale vrijednu akciju

Mozda bismo mogli opet odgovoriti na njihov natječaj jednim drugim Cioranovim citatom : “ Pa ipak ako jugoistočna Europa predstavlja samo nešto uzasno,zašto onda kada odemo iz iste te se uputimo ka ovome kraju svijeta*, osjećamo kao da padamo – to je padanje, doduše divno – u prazan prostor?”[2]

Cioran je bio u pravu i bio je odličan ‘’prorok’’.  Ako netko još moze spasiti Europu to su zemljopisno gledajući  “Jug, Istok i Centar“ –  dakle poglavito kontinentalna Europa s Njemačkom i Francuskom.  Vrijeme je da ostavimo iza sebe  “Sjever‘‘  i  “Zapad“ kao pojmove napretka i onih koji nam diktiraju način na koji trebamo zivjeti i razvijati se.

Thor Einar Leichhardt

[1] Iz članka: “Note per gli amici‘‘ – Julius Evola (preuzeto iz ‘’Uvod u djelo  Juliusa Evole‘‘ autor : Dragoš Kalajić)

[2] Emil M. Cioran – “ Povijest i Utopija‘‘ str. 34

* ‘’ka ovome kraju svijeta’’ –  Cioran misli na Zapadnu Europu.