U članku u Journal of Homosexuality od veljače 1999. pod naslovom „Model seksualne politike: feminizam, homoseksualnost i pedofilija“ (The Pattern of Sexual Politics: Feminism, Homosexuality and Pedophila), Harris Mirkin tvrdi: „Sadašnji odnos prema dječjoj seksualnosti i njezino prikazivanje podsjeća na povijesni odnos prema ženama i prema homoseksualnosti“.

Za njega, borba se odvija u dva dijela: prvi dio je borba da se spriječi borba, da se izbjegne da pitanje bude shvaćeno kao političko, kao nešto o čemu se može pregovarati. Koriste se psihološke i moralne kategorije da se izbjegne svaka rasprava o tome. Drugi dio borbe više nalikuje tradicionalnoj politici u kojoj dvije skupine raspravljaju o pravima i povlasticama.

Feministička i gay/lezbijska politika je u drugoj fazi, dok je pedofilija još u onoj prvoj.

Iz ovog se članka vidi da oni, koji žele legalizirati spolne odnose između odraslih i djece, žele promijeniti parametre rasprave, budući da je ono „apsolutistički“ moralno i etičko uvijek pogrešno te ne bi smjelo utjecati na „relativističku“ poziciju koja može biti korisna. Ovo stajalište kaže da se već i sam ulazak u raspravu o korisnosti spolnih odnosa između djeteta i odrasle osobe može smatrati pobjedom.

Kako je bilo s homoseksualnošću, tako je sada s pedofilijom: Američka udruga psihijatara ponaša se više kao politička nego kao znanstvena ustanova

Tekst čiji su autori Bruce Rind, Philip Tromovitch i Robert Bauserman pod naslovom „Meta-analitičko ispitivanje navodnih svojstava seksualnog zlostavljanja djece uz korištenje školskih primjera (A Meta-Analytic Examination of Assumed Properties of Child Sexual Abuse Using College Samples) u časopisu Psychological Bulletin, glasilu Američke udruge psihologa (APA) na sebe je navukao oluju kritika. Autori donose zaključak da temeljem njihove meta-analize proučavanja spolnog zlostavljanja djece „negativni učinci nisu ni pretežni ni tipično intenzivni, i da su muškarci reagirali mnogo manje negativno nego žene“.

APA brani objavljivanje toga članka. Glasnogovornica APA-e Rhea Faberman ustvrdila je da je APA znanstvena organizacija koja se trudi „razgovarati“. Pokušaj TV-voditeljice Laure Schlessinger da poveže objavljivanje tog članka s „pokušajem normalizacije pedofilije” nazvala je smiješnim. Suprotno od tvrdnje Gđe Faberman, vrlo se lako može dokazati vezu između Roberta Bausermana, jednog od autora članka, i stvarno postojećeg pokreta za legalizaciju spolnih odnosa između odraslih i djece. APA je to trebala znati prije nego što je objavila članak. Teško je shvatiti da su izdavači mogli biti tako slijepi da ne raspoznaju krajnji cilj pisaca. Nitko ne može poreći da je spolni odnos između djeteta i odrasle osobe za dijete riskantan. Kada bi on bio dopušten, tko bi odlučivao je li korist veća od rizika? Pedofil, dijete, roditelji, neka agencija? To je, naravno, apsurdno.

Kampanja za „međugeneracijsku intimnost“ – stalan pritisak

The Journal of Homosexuality je 1990. objavio dvobroj, koji je kasnije bio objavljen u obliku knjige pod naslovom Međugeneracijska intimnost iz povijesne, socio-psihološke i zakonske perspektive (Intergenerational Intimacy Historical, Socio-Pyschological and Legal Perspective). Nekoliko autora se zalaže za ublažavanje zakona o seksu između odraslih muškaraca i dječaka. Knjiga sadrži i dva kratka odgovora koji se vrlo kritički osvrću na spolne odnose između odraslih i djece.

U predgovoru knjige, Gunter Schmidt o pedofiliji govori vrlo pohvalno: „Pedofilski odnosi su izrazito raznoliki, previše raznoliki da bi ih se moglo svrstati pod zajednički nazivnik kao „spolno zlostavljanje“, jer bismo time diskriminirali i oklevetali cijelu jednu skupinu ljudi. Postoje odnosi koji iskorištavaju dijete, koji mu štete i ne vide djetetove potrebe čak i kada nema nikakvog tjelesnog nasilja. Postoje i odnosi u kojima djeca shvaćaju da je odrasli u slabijoj poziciji zbog zakonskih odredaba pa to iskorištavaju ucjenjujući ga. Postoje i uspješni pedofilski odnosi koji djetetu pomažu i potiču ga, iako dijete često pristaje na seksualni odnos a zapravo traži utjehu i naklonost. To su često emocionalno zakinuta, duboko usamljena, socijalno izolirana djeca koja kao da traže zaštitu u ljubavi odrasle osobe koja – zbog jadnog stanja djeteta – smatra pravom srećom što ga je našla. Djeca koja nisu emocionalno zakinuta čini se da su „imuna“ na pokušaje odrasle osobe koja traži spolni kontakt. Svaki pojedini slučaj treba pojedinačno razmatrati, i zato bi se prijetnju, da svi pedofilski čini budu zakonski kažnjivi, teško moglo smatrati civiliziranom; naprotiv, to je nepravedno, jer predstavlja diskriminaciju i proganjanje jedne manjine, i to bi trebalo ukinuti“.

Čini se da Schmidt vjeruje da pedofili ne bi smjeli biti kažnjavani za spolne odnose s emocionalno zakinutom djecom koja su psihološki ranjiva. Jasno je da bi ta djeca zapravo trebala odnose u kojima nema seksualnosti. Iz drugih članaka iz iste knjige vidi se da pedofili to ne mogu pružiti, budući da su i sami u emocionalnom smislu djeca.

U uvodu te iste knjige pod naslovom „Odnosi između muškaraca i dječaka: razni koncepti za raznolikost fenomena“, Theo Sandfort, Edward Brongersma i Alex van Naerssen, svi redom zagovaratelji pedofilije, pišu: „Teško je predvidjeti što će se u budućnosti dogoditi s muško-dječačkim odnosima, dječjom seksualnošću i položajem djece u našem društvu. Hoće li pedofilija za neke ljude postati životni stil, koji se temelji na prirođenoj spolnoj orijentaciji? Hoće li društvo dopustiti ljudima takav životni stil, ili će ih uporno i dalje smatrati zlostavljačima djece? Može li se spolne odnose između odraslih i djece smatrati isključivo zlostavljanjem djece, ili će profesionalci i javnost shvatiti da postoje razne vrste intimnih veza između odraslih i djece, i da postoji razlika između svojevoljnog i prisilnog odnosa? Hoće li shvatiti da djeca pritom dobivaju veće mogućnosti izgrađivanja vlastite seksualnosti, bez ograničenja koja postavljaju roditelji, profesionalci, Crkva?“

Stručnjaci kažu: seksualni kontakt između odrasle osobe i djeteta kasnije dovodi do depresije, suicidalnog ponašanja, disocijativnih poremećaja, zloupotrebljavanja alkohola i droge i do seksualnih problema

Theo Stanford, tada profesor psihologije na Državnom sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj, objavio je rezultate svog proučavanja 25 dječaka u dobi od 10 do 16 godina, koji su se tada nalazili u pederastičkim odnosima s odraslim muškarcima. Razgovori su se odvijali u domovima pederasta. Njegov je zaključak da su „svi dječaci seksualni kontakt doživljavali kao pozitivan i da on nema nikakvih negativnih učinaka na njihovo opće stanje“. Sandfort je isto tako ustanovio da dječaci nisu imali dojam da muškarci u odnosu na njih zloupotrebljavaju svoju moć. Sandfort piše: „Postavlja se pitanje može li seksualni kontakt s odraslim biti pozitivno iskustvo za dijete. U onoj mjeri u kojoj ovaj znanstveni materijal može dati konačan odgovor, na pitanje se mora odgovoriti pozitivno“.

S obzirom na okolnosti, naime da su ti dječaci u tom razdoblju bili u vezi s odraslim muškarcima i da su razgovarali u domovima pederasta (ali ne u njihovoj nazočnosti), takav rezultat nije nikakvo iznenađenje.

U članku objavljenom 1990. pod naslovom „Objektivnost i ideologija: kritika istraživanja Thea Sandforta o spolnim odnosima između muškaraca i dječaka ” (Objectivity and Ideology: Criticism of Theo Sandfort's Research on Man-Boy Sexual Relations), Robert Bauserman brani istraživanje Thea Sandforta i kritizira one, koji smatraju da je ono neetično. Bauserman priznaje da je cilj te knjige da ljudi na spolne odnose između djece i odraslih gledaju „objektivno“.

Evo sažetka Bausermanova članka:

U Nizozemskoj su ispitane i procijenjene tri kritike istraživanja Thea Sandforta o spolnim odnosima između muškaraca i dječaka. Identificirane su tri vrste kritika: metodološka, spekulativna i moralna. Specifične kritike proučavanja su procijenjene na temelju njihove valjanosti, i gdje je to prikladno, na temelju njihovih neizrečenih pretpostavki. Kaže se da moralna osuda takvih odnosa, povezana s prevladavajućom ideologijom koja dječake smatra „žrtvama“ a odrasle „počiniteljima“, proizlazi iz pokušaja Stanfordovih kritičara da napadnu i diskreditiraju njegovo istraživanje, umjesto da ga objektivno procijene.

David Finkelhor, stručnjak za pitanja spolnog zlostavljanja, ovako je odgovorio Bausermanu:

Epidemiološka proučavanja pokazuju da seksualni kontakt između odrasle osobe i djeteta kasnije dovodi do depresije, suicidalnog ponašanja, disocijativnih poremećaja, zloupotrebljavanja alkohola i droge i do seksualnih problema, čak i kad nema drugih štetnih pozadinskih faktora. Prioritet javne politike da zaštiti djecu od neželjenih i nasilnih seksualnih pokušaja od strane odraslih čini se da je opravdan, budući da su rizici visoki i ozbiljni. Djeca (danas odrasli) koja su imala takva iskustva vrlo su aktivna u lobiranju za takvu zaštitu.

Dr. David Mrazek kritizirao je etiku Stanfordovog proučavanja i Bausermanovu obranu Stanforda:

U ovom su se proučavanju znanstvenici pridružili članovima Nacionalne pedofilske radionice da bi „proučavali“ dječake koji su bili seksualni „partneri“ članova iste. Nema dokaza da se vodila briga o zaštiti ljudskih subjekata, ali postoje obilni dokazi da je proučavanje bilo politički motivirano da bi se „reformiralo“ zakonodavstvo. Specifični rizici koji u knjizi uopće nisu spomenuti uključuju zarazu spolno prenosivim bolestima, zakonski progon, kršenje odnosa povjerljivosti koji vodi do diskriminacije dječaka od strane njima ravnih, kao do lomova u obiteljima. Ova su se istraživanja svjesno bavila tajnim i ilegalnim aktivnostima. U većini slučajeva, roditelji ovih dječaka nisu znali za seksualne aktivnosti njihove djece s odraslim muškarcima, a istraživači su svojim djelovanjem sudjelovali u toj prevari.

Pokret za legalizaciju pedofilije i njegovi argumenti

Dekonstrukcionisti tvrde da su razlike među spolovima arbitrarne i političke. Sada isti argument nude zagovornici ljubavi između muškaraca i dječaka o razlici među naraštajima.

Dr. David Mrazek, su-urednik glasila Sexually Abused Children and Their Families (Spolno zlostavljana djeca i njihove obitelji), smatra da je Sandfortovo istraživanje neetičko. Ta knjiga govori o tome kako psihološki nezreli pedofili iskorištavaju emocionalno nesigurne dječake koji vape za zaštitom i brigom odraslih. U toj knjizi u tekstu „The Main Thing is Being Wanted: Some Case Studies on Adult Sexual Experiences with Children” pedofili otkrivaju svoju potrebu da nađu dijete koje će zadovoljiti njihovu želju za afirmacijom i izgubljenim djetinjstvom. Jedan od pedofila žali se ovako: „Iako sam imao tjelesne odnose s možda stotinu ili više dječaka, samo četiri ili pet odnosa mogao bih doista nazvati istinskim odnosom“.

Harris Mirkin napisao je članak u Journal of Homosexuality pod naslovom „The Pattern of Sexual Politics: Feminism, Homosexuality and Pedophilia“ (Model seksualne politike: feminizam, homoseksualnost i pedofilija). Koristi socio-konstrukcionističke teorije, tvrdi da je koncept zlostavljača djece „kulturna i klasnospecifična kreacija“ koja se može i mora mijenjati. Borbu za legalizaciju pedofilije uspoređuje s borbom za ženska prava, za homoseksualna prava, čak i za crnačka građanska prava. Nada se promjenama u dvije faze: U prvoj fazi protivnici pedofilije kontroliraju raspravu i uporni su u tome, da se o tome ne može pregovarati. Koriste psihološke i moralne kategorije da bi prekinuli svaku raspravu. U drugoj fazi, kaže Mirkin, rasprava se mora baviti pitanjima kao što je „pravo“ djece na seks i uživanje u seksu. Ako dođe do tog pomaka, rasprava bi s moralne prešla u političku arenu i postala otvorena za pregovaranje. Na primjer, umjesto da se govori o spolnom zlostavljanju, zakonodavac bi bio prisiljen raspravljati kada i pod kojim uvjetima je seks između odrasle osobe i djeteta prihvatljiv. Kada se o tome bude moglo raspravljati na taj način, bit će samo pitanje vremena da javnost počne shvaćati pedofiliju kao tek jednu od raznih mogućih seksualnih orijentacija.

Kako pedofili argumentiraju svoja stajališta

Gay-kultura nije suglasna u pitanju prihvaćanja pedofilskog pokreta, ali tom pokretu ipak daje periferni kredibilitet. Članovi NAMBLA-e (The North American Man-Boy Love Association – Sjevernoamerička udruga za ljubav između muškaraca i dječaka) sudjeluju u nekim gay-paradama. Akademski Journal of Homosexuality (vol. 20, br. 1/2, 1990.) o pitanju „Muške međugeneracijske intimnosti” (pederastiji i pedofiliji) pisao je kao u nečemu što je prilično prihvatljivo.

„Diskriminacija manjine“ - Velika većina članaka u „Muškoj međugeneracijskoj intimnosti” Thea Sandforta zalaže se za to, da se s pedofilije skine stigma zlostavljanja djece. Dr. Gunter Schmidt zaključuje predgovor riječima da „svaki pojedini slučaj treba pojedinačno razmatrati… Prijetnju, da svi pedofilski čini budu zakonski kažnjivi, teško da bi se moglo smatrati civiliziranom… To predstavlja diskriminaciju i proganjanje jedne manjine, i to bi trebalo ukinuti“ (str. 4). Jedna druga skupina autora (dva psihologa i jedan pravnik - Sandfort, Brongersma i Naerssen) tvrde da je „u sadašnjoj društvenoj klimi prilično teško objektivno sagledati (pedofilske) odnose“ (str. 5).

„Takav sam rođen i ne mogu se promijeniti“ - U jednom drugom članku pod naslovom „'Main Thing is Being Wanted': Some Case Studies on Adult Sexual Experiences with Children“ („'Glavno je biti voljen': proučavanje nekoliko slučajeva seksualnih iskustava odraslih s djecom“), autor kaže da trećina pedofila koju je proučavao tvrdi da je „njihovo seksualno nagnuće prema djeci dio njihove naravi. Tu želju opisuju kao 'prirođenu', 'prirodnu', 'njima svojstvenu' itd. Lajtmotiv koji se nalazi u svim pričama je 'to sam ja' ili 'takav sam'“. Autor zaključuje da im osjećaj da su 'rođeni kao pedofili' daje dojam da se ne mogu promijeniti, i zato su uvjereni da imaju jednako pravo kao i svi drugi ljudi da slijede svoj 'naravni' način izražavanja vlastite seksualnosti (str. 133). Isti autor navodi uvjerenje jednog ispitanika da „kada bi seks između odraslih i djece bio općeprihvaćen, u velikoj bi većini slučajeva to sigurno bilo dobro za obje strane“ (str. 137).

„Psihologija mora ostati neutralna“ - Jedan drugi članak (Edward Brongersma: „Boy-Lovers and their Influence on Boys” – Ljubitelji dječaka i njihov utjecaj na dječake) žali se na „pristranost“ s kojom se spolni odnosi između odraslih i dječaka stigmatiziraju kao „zlostavljanje, zloupotrebljavanje, napadaj“ itd. Dr. Brongersma se žali što znanstvenici nisu sposobni ostati objektivnima u odnosu na pedofiliju, i kaže da „mnogi ljudi iskazuju tako nasilno emocionalno neprijateljstvo prema ljubiteljima dječaka zato što se boje vlastitih pedofilskih nagona“ (str. 153). Dr. Brongersma dalje navodi slučajeve u kojima su socijalni radnici postigli „čudesa s prividno nepopravljivim mladim delinkventima – ne zato što su im držali propovijedi, nego zato što su s njima spavali“. Brongersma opisuje kako su ti spolni odnosi „donijeli više dobra nego godine u popravnim domovima“ (str. 161). Brongersma tvrdi da pedofil pun ljubavi može ponuditi „društvo, sigurnost i zaštitu“, što dječacima ne mogu pružiti ni njihovo društvo, ni njihovi roditelji (str. 162) i dalje kaže da roditelji na pedofila, koji voli njihovog sina, „ne bi smjeli gledati kao na takmaca ili suparnika, nekoga tko im krade imovinu, nego kao na partnera u odgajanju njihova sina, nekoga koga treba primiti u kuću…“

„Djeca imaju pravo na autonomiju“ - David Thorstad, zalaže se za „slobodu spolnog izražavanja mladih ljudi i djece“ (str. 255) i navodi jednu lezbijku koja govori o „bogatstvu“ svojih iskustava u djetinjstvu. Gerald Jones tvrdi da „istospolna međugeneracijska intimnost može biti korisna u razvoju“ (str. 279) i kaže: „Neka proučavanja nalaze da su učinci na dječake, koji su bili upleteni u odnose s muškarcima, benigni ili čak pozitivni“ (str. 280). Dr. Jones podupire proučavanja koja o pedofiliji govore na „vrijednosno neutralan“ način (str. 280).

Ponovimo da stručnjaci za pitanja spolnog zlostavljanja djece tvrde da pedofili iskorištavaju emocionalno zakinutu djecu koja su psihološki ranjiva. Ta bi djeca trebala odnose s odraslima u kojima nema seksualnosti. Pedofili to ne mogu pružiti, budući da su i sami u emocionalnom smislu djeca.

Sjetimo se da su gore navedeni zagovornici pedofilije Gunter Schmidt i Theo Sandfort osobe s kojima zagrebački seksolog Štulhofer, autor školskog spolnog programa za maloljetnike, redovito surađuje na različitim projektima još od 2001.

Sve moje tekstove na ovu temu možete naći na FB stranici Lidija Paris.

Redovito ih objavljuje i portal http://www.hrsvijet.net/ (starije tekstove možete naći pod http://www.hrsvijet.net/index.php?searchword=lidija+paris&ordering=&searchphrase=all&option=com_search#content

Objavljuje ih i portal http://zdravstveniodgoj.com/

Lidija Paris