Uz turobne (gospodarske) vijesti i najave kojima smo dočekali novu godinu, već 1. siječnja 2013. godine, nekako stidljivo, tajnovito, na „sporedni ulaz“, u hrvatski društveni život odnosno pravosudni sustav provukle su se izmjene Kaznenog zakona, poglavito onaj dio koji se bavi (ne)slobodom javne riječi i govora u osobnim kontaktima, klasičnim medijima, ali i na internetskim portalima, blogovima, te na društvenim mrežama.

Naime, u izmijenjeni Kazneni zakon, uz klevetu, uvedene su i stavke „sramoćenje“ te „uvreda“, koje također postaju, kako kaže zakonodavac, kazneno djelo protiv časti i ugleda za koje su predviđene novčane kazne.

Primjerice, ukoliko netko za nekoga iznese činjeničnu (istinitu) tvrdnju koja može naškoditi časti i ugledu osobe na koju se ista odnosi, može biti sudski progonjen i potom kažnjen novčanom kaznom do 180 dnevnih iznosa (dnevnica), a kazna može iznositi i do 360 dnevnica ako to učini putem medija ili interneta, na javnome skupu ili na neki drugi način kojim bi to „sramoćenje“ moglo vidjeti ili čuti veći broj ljudi. Kazne ne mogu biti manje od 20 kuna ni veće od 10.000 kuna. Zanimljivo je da od mogućih kazni, uz novinare i ostale javne osobe koje će, jasno, biti ozbiljno pogođene ovim zakonom (ukoliko netko procijeni da pišu ili govore uvredljivo o toj osobi, bez obzira ako iznose činjenice, te ih tuži), iste neće izbjeći ni obični građani koji u javnoj komunikaciji (poglavito na internetu ili u klasičnim medijima) nastupaju pod svojim imenom i prezimenom. No, neće se „izvući“ ni tzv. anonimci koji se na internetskim forumima i društvenim mrežama „kriju“ pod pseudonimima. Naime, i njima policija može bez većih problema ući u trag preko jedinstvene IP adresa njihovih računala na internetu, iako na prvi mah djeluje da su „sigurniji“. Štoviše, uz pojedince koje iznose „uvredljive komentare“ o drugim osobama, bit će odgovorni i oni portali i blogovi koji objavljuju te komentare, pa tako i oni snose pod kaznenu odgovornost koja će se pretočiti u novčane kazne. Iako pojedini odvjetnici imaju određene prigovore sa stručne, pravne, razine na ove dodatke u Kaznenom zakonu (KZ), jamačno većina njih zapravo trlja ruke jer su svjesni da će uslijed novih stavaka u KZ-u povećati promet svome odvjetničkom uredu kada krenu (s razlogom, ali i bez razloga) masovne privatne tužbe za klevetu, sramoćenje, uvrede…

Poruka zakonodavca je jasna: svatko tko sjedne za računalo i odluči nešto napisati, komentirati (poglavito o političarima, ali i drugim javnim osobama, iako to nije formalno ubačeno u novi KZ) zapravo će morati dobro razmisliti što piše, o kome piše, jer bi ga nepromišljenost mogla prilično kuna stajati. Ista je stvar kad se netko odluči u klasičnim medijima ili na javnim skupovima „propovijedati“ o nečiji nečasnim radnjama, kriminalu i korupciji i odgovornima za iste. Također, pod kažnjivo djelo uvodi se i hakiranje tuđih računala, internetskih stranica, portala. Postavlja se pitanje, poglavito u novinarskim krugovima: što nam je izbor? Je li to autocenzura, tj. zatvaranje očiju pred aktualnim nepravdama, nesposobnosti političkih elita da nas izvuku iz gospodarske krize, ali i ne tako davnoj pljački države, kriminalom i korupcijom koju su, prije svega, novinari i slobodni mediji otkrivali, te tako poticali Državno odvjetništvo RH na procesuiranje odgovornih za ta zlodjela? Dakle, ubuduće će se zaštititi svi odgovorni za očekivani nastavak gospodarskog kaosa u državi, te će neki i dalje moći raditi što žele, budući da sada iza sebe imaju i pravosudni aparat koji ih štiti i koji im je osigurač za njihova možebitna nova nedjela. IIi bi medijima i novinarima trebao biti izbor svjesna opasnost da za iznesene istine budu kazneno gonjeni i naposljetku novčano kažnjeni za klevetu, sramoćenje, uvredu ili štogod, s obzirom da si jedan mali novinar, pojedinac, sa prosječnim primanjima ne može priuštiti bogate i ugledne odvjetnike da ga obrane, iako je iznio istinu? Hoće li cilj ove prisilne autocenzure biti taj da što prije ponovno dođe do jednoumlja? Znači li to da će do jučer slobodni novinari i mediji, kao nekad u socijalizmu, ubuduće biti društvenopolitički radnici koji će objavljivati samo ono što im kažu u centralnom komitetu da mogu objaviti, odnosno samo ono što partiji ide u prilog? Doduše, jedan dio odgovornih ljudi, novinara i njihovih potomaka u dijelu današnjih masovnih medija i dalje rade po tome ključu, pa im neće biti to neka posebna novost, s obzirom da se radi o istim osobama koje su u socijalizmu nekritički titrali partiji i poglavito najpoznatijem jugobravaru i Velikom Vođi iz Kumrovca, a sada nekritički titraju aktualnoj ekipi u Banskim dvorima i na Pantovčaku. Je li ovo veliki povratak verbalnog delikta? A što je sa slobodom govora, javne riječi i javnoga skupa? O liberalnim stečevinama koje su nam u nasljeđe ostavili veliki francuski prosvjetitelji iz 17. i 18. stoljeća poput  Montesquieua i Rousseaua, kojima se jamči poštovanje ljudskih prava i svih ostalih modernih, liberalnih, stečevina čovječanstva, među ostalim i smanjenja nadzora države i drugih političkih institucija na individualne slobode pojedinca. Primjerice, upravo se trenutno vladajući u RH, koji su i unijeli ove „srednjovjekovne“  dopune u Kazneni zakon (uz, važno je reći, prešutnu podršku i oporbe) kunu u slobode pojedinca, ljudska prava, pravo na alternativne stilove života i slično.

S druge strane, iz lijeve Vlade, uz pomoć trabanata iz ljevičarskih medija, žestoko se udara po Katoličkoj crkvi, po pitanju spolnoga odgoja u školama, samo zato jer Crkva u Hrvata samo želi da (katolički) roditelji imaju pravo izbora za svoju djecu u tome pitanju. Namjerno kažem spolnoga odgoja, koji čini četvrti modul tzv. zdravstvenog odgoja, jer sam zdravstveni odgoj (prva tri modula) za Crkvu i katoličke roditelje nije sporan. Dakle, i u tome pitanju je riječ o udaru na slobodu izbora, odnosno nametanje svjetonazora koji je stran kršćanskim obiteljima . Zašto, naime, Vlada ne dopušta da roditelji sami odlučuju kako će odgajati svoju djecu kad je u pitanju spolnost, što im jamči i Ustav RH. Naravno da spolni odgoj u školama nije najvažnije pitanje u Republici Hrvatskoj, jer Lijepa Naša i njezini građani ima mnogo veće probleme: gospodarsku krizu koja ne jenjava, dokrajčena nam je industrija, izvoza gotovo da i nema nauštrb uvoza, golema nezaposlenost koja raste iz dana u dan, izostanak stranih investicija, učestala poskupljenja hrane, goriva i režija, odnosno općenito poslovno beznađe i u konačnici - opravdani strah od siromaštva.

Dakle, uz izostanak rezultata (ali i trenda) kojim bi se gospodarski kotač u skorije vrijeme okrenuo u pozitivnom smjeru (iz neznanja, nesposobnosti, nekompetencije, nerada vladajućih, svejedno), stječe se dojam da se radi o određenoj vrsti kulturne revolucije. Naime, očito zbog samozadovoljstva zbog dobivenog mandata na izborima, inzistiranjem na spolnom odgoju u školama bez slobode izbora za roditelje učenika, koji su odgovorni za svoju djecu do njihove punoljetnosti, među ostalim, očito se želi smanjiti utjecaj Katoličke crkve (i religije u cjelini) na hrvatske građane, banalizirati vjerske dogme pred galopirajućim manjinskim ateističkim i agnostičkim vjerskim uvjerenjima. Unatoč tome što se prema posljednjem popisu stanovništva više od 90 posto građana izjasnilo pripadnicima određene religije, a oko 87 posto se izjasnilo katolicima. Tome i u prilog ide i aktualna „kazališna revolucija“, gdje se pod krinkom umjetničkih sloboda sramoti i vrijeđa Blažena Djevica Marija i kršćanska vjera u cjelini (jer je Blažena Djevica Marija za sve kršćane ujedno i – Bogorodica, odnosno majka Isusa Krista, Božjeg sina). Naime, na plakatu za kazališnu predstavu „Fine mrtve djevojke“ koja ima lezbijsku tematiku, a koji je naknadno povučen pod pritiskom kršćanskih udruga, Crkve i odlukom zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića (iako je pojavljivanjem plakata šteta već načinjena), dizajner je ilustrirao dva zagrljena kipića Blažene Djevice Marije u kojoj jedna drugu drži za grudi?! I ta bezočna provokacija protiv svih kršćanskih vjernika se pokušava prodati i prodaje se kao umjetnička sloboda, a ustvari radi se o svetogrđu za sve kršćane! Zanima me samo zašto redatelj i dizajner plakata nisu stavili slike svojih majki ili sestara kako se zagrljene drže za grudi te tako reklamirali svoju predstavu. Vjerujem da nitko iz većinskog kršćanskog puka ne bi imao ništa protiv. Ili da su pitali dvije svjetske lezbijske ikone, glumicu Jodie Foster i tenisačicu Martinu Navratilovu, pa da njih dvije zagrljene uklopi u vizual na plakatu?! Doduše, to bi im morali masno platiti. Bolje im je ovako besplatno „pljunuti“ na Katoličku crkvu i njezinu svetinju, koja ih neće tužiti, a zauzvrat dobiti zajamčenu besplatnu reklamu za svoju priprostu kazališnu predstavu kroz polemike u svim medijima.

Umjesto zaključka, može se reći da je više nego ikad aktualna izreka engleskog pisca i novinara Georgea Orwella krajem 40-tih godina prošlog stoljeća, koji je, znakovito, po svojim stavovima bio umjereni ljevičar (predstavljao se kao „demokratski socijalist“), ali je istovremeno bio i veliki antistaljinist i antikomunist te veliki protivnik svih totalitarizama:

„U vremenu kad su podvale i laži svenazočne, iskazivanje istine postaje revolucionarni čin“.

Pametnima dosta.

Ivan Matić Nević