Jure Krišto: Topnički promašaji fra Petra Jeleča
Franjevac Bosne Srebrene, povjesničar fra Petar Jeleč, ražestio se na moju kritiku njegove doktorske disertacije o Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske na jednome drugom portalu.
Prava je to topnička paljba, valjda priprema za neku drugu navalu, jer nekoliko puta ističe (velikim slovima, da netko ne promaši ono što je htio reći) da lažem. Čak me uvrsti u 'špijunski milje'. Kakva nepodnosiva lakoća govorenja - i psovanja! No, kad god svjedočim ovakvoj paljbi, odmah znam da iza topova stoji slabić u svakom pogledu.
Ne želim prebirati po pikanterijama iz fra Petrove biografije, a neću reći ni da laže, ali moram ponovno reći da sam razočaran, jer pogrešno tumači moje riječi (koje i sam vjerno citira!!), što me uvjerava da mladi gospodin vjerojatno i arhivske isprave nemarno čita. Logično je onda da je i njegova historiografija na klimavim nogama i nepouzdana. Utoliko me ne čudi što se obrušio na moju malenkost udarcima ispod pojasa, a da mi ne odgovara na moje kritike njegove disertacije (a mogao bih kritiku proširiti na mnogošta što je napisao i izekao poslije te disertacije).
Dakle, u citatu koji fra Petar prenosi ne kažem da smo se u Rimu ili bilo gdje sreli. To ne znači, pak, da se nismo čuli, a to jesmo i istina je da sam mu rekao to što kažem da sam mu rekao! Ta je okolnost važna i za odgovor na fra Petrov drugi prigovor meni, pa ću je pobliže objasniti. U Rimu sam boravio dva puta dok je fra Petar bio tamo na studiju. Prvi put kao član međunarodnoga tima koji je dobio zadaću da prouči osobnu arhivu biskupa Aloisa Hudala kao pripremu za međunarodni simpozij o biskupu koji je spašavao Austrijance i Nijemce poslije Drugoga svjetskog rata, a neki krugovi su ga optuživali zbog skrivanja «ratnih zločinaca» i zbog pomaganja da izbjegnu sudove. Mislim da mi je upravo u vrijeme moga istraživanja u Njemačko-Austrijskom koledžu Santa Maria dell'Anima fra Petrov dobar poznanik rekao da 'ima jedan bosanski franjevac koji piše disertaciju o Crkvi u BiH u vrijeme NDH' (nešto u tom smislu i zato su jednostruki navodni znaci). Da, to mi je bilo drago i htio sam se upoznati s mladim budućim povjesničarom. Dobio sam i telefonski broj i - dalje se zna. Sjeća li se fra Petar toga ili ne, hoće li priznati to ili ne posve mi je svejedno. S ostatkom, neka se bori fra Petar. I još samo jedno: iz ovoga je posve jasno da prije Rima nisam imao pojma ni o fra Petru ni o njegovoj disertaciji. Kako sam to mogao «slutiti» da njegova disertacija neće biti 'poput mojih radova'? Je li to ipak nešto naslućivao iz kratkoga razgovora koji smo vodili?! U svakom slučaju, to me vodi na fra Petrovu drugu insinuaciju!
Nisam se o njegovoj disertaciji raspitivao ni kod člana povjerenstva za njegovu disertaciju (korelatora), jer se prije toga s njime nisam ni poznavao (ali je on, očito, poznavao moje radove i na njih se pozivao). Ni sada ne želim fra Petru reći da laže, nego samo to da nije dovoljno kritičan prema svojim izvorima te da je to vrlo loša karakteristika povjesničara. Što bi se tek moglo (možda i trebalo) reći o insinuacijama da sam 'pokušao ocrniti njega osobno i njegov doktorski rad’, i to, ni manje ni više nego ‘po instrukcijama iz meni sličnih i bliskih krugova’? Pa kakav je to kovitlac nastao u fra Petrovoj glavi da misli kako je bio toliko važan da se netko zanimao za njega i za njegov rad čim je ulovio avionsku vezu za Rim?! I iz kakve to zaplotnjačke sredine dolazi da zaključuje kako postoje čak nekakvi krugovi koji žele obezvrijediti njegovu veličinu?!
Ako ga jednostavna istina može vratiti u realnost, poručujem fra Petru da je taj gospodin, njegov 'korelator', pristupio meni, baš u vrijeme održavanja simpozija o biskupu Hudalu, i po prvi put smo se upoznali. U razgovorima tijekom dana rekao mi je za fra Petrovu disertaciju i potužio se na njezine nedostatke. Pitao sam koji su problemi, ali sam se – kako je u takvim trenutcima jedino ispravno – suzdržao od bilo kakve preporuke.
To je sva istina o mojoj «povezanosti» s fra Petrovom disertacijom. Mogao bih koju korisnu reći i o ocjeni «summa cum laude» i o nagradi Papinskoga sveučilišta Gregoriana, ali neću.
I konačno 'o blaćenju franjevaca Bosne Srebrene'. Odlučno otklanjam svoje svrstavanje u tu kategoriju, jer su mnogi franjevci bili i jesu moji prijatelji, a o franjevcima povijesnim ličnostima pisao sam objektivno, nastojeći povijesne dokumente interpretirati u povijesnome kontekstu. Čvrsto sam uvjeren da je danas većina franjevaca Bosne Srebrene časna, poštena, predana i hvalevrijedna gospoda i fratri, a da su tipovi poput fra Petra Jeleča manjina. Upravo radi te strpljive većine, koja – kako to obično biva – ne može doći do riječi i ostaje šutljiva i šuteća, pisao sam o manjini koja se gura u prve redove, nudi se za vođe i predstavlja kao bogomdane veličine, baš poput fra Petra, a jasno je da su joj motivi politički i sebični. Tako je to bilo u prošlosti kad je vodstvo «Dobroga Pastira» igralo tu ulogu, a tako je, čini se, i danas kad su tu ulogu preuzeli drugi. Kakvo čudo da aktualni autoriteti veličaju one iz «Dobroga Pastira»?! Čak sam i prema mnogim franjevcima koji su bili članovi toga svećeničkog udruženja nalazio olakotne okolnosti i izražavao razumijevanje, jer to također povijesna istina. No, također je povijesna istina da su komunističke vlasti instrumentalizirale «Dobri Pastir» u borbi protiv Katoličke Crkve i da su pojedini franjevci, često zbog različitih ucjena, pristajali na tu ulogu. Samo o njima pišem kritički kao što ni fra Petra ne mogu hvaliti kad površno čita što je napisano i interpretira prošlost prema svome sviđanju ili nahođenju.
prof. dr. Jure Krišto
Vezani članci:
-Miroslav Akmadža – Staleško udruženje katoličkih svećenika u službi komunističkog režima
-Osnivanje Titove crkve i činjenice o udruženju Dobri Pastir
-Dr. fra Šimun Šito Ćorić: Otkud fra Jeleču samoubilačka crta?
-OSVRT IVE LUČIĆA: Ivan Šarčević, mali brat ili mali inkvizitor?
-Hrvatske poturice oživljavaju novovjekovnu krvavu Ahdnamu
-Uloga Lige humanista i fra Marka Oršolića u razbijanju hrvatskog nacionalnog bića u BiH
-Damir Šimić: Fetva efendije Šarčevića