Reportaža: Starohrvatska crkva Svetog Spasa na izvoru rijeke Cetine
Velika je šteta, a možda i tragedija, što u nas ima u velikom broju ljudi koji iskazuju prezir na vlastito podrijetlo. Kako je to čudnovato. Alberto Fortis (+1803.), augustinac, botaničar i mineralog iz Padove, oduševio je ondašnju europsku intelektualnu elitu putopisom iz Dalmacije i Dalmatinske zagore (Put po Dalmaciji, 1774.): "Pokraj malena zaseoka Jarebice, tri milje od Vrlike, podno jednog su mramornog brijega četiri glavna izvora Tilurusa, što ga stanovnici zovu Cetinom, koji se poslije kratka toka svi slijevaju u jedno korito dajući tome mjestu ime Vrilo Cetine... ". Ovom kratkom opisu iz Fortisovog putopisa svakako treba dodati i kultnu starohrvatsku crkvu Svetog Spasa u Vrh Riki koja se nalazi nedaleko od izvora rijeke Cetine. Doista je kulturna i politička sramota, da danas na ovom tako značajnom arheološkom lokalitetu hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta nije postavljen neki natpis ili uobičajena turistička info-tabla.
Sinjski alkar na trasi antičke rimske ceste
Uz srednji tok rijeke Cetine uzdiže se stari grad Sinj, na prostoru srednjevjekovne Cetinske županije koja je za mletačke uprave dobila naziv Cetinska ili Sinjska krajina.
Vrata crkve Čudotvorne Gospe Sinjske
Na ulaznim vratima crkve i svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju prikazan je boj s Turcima 1715. godine.
Prvi upad Turaka u Cetinsku županiju zabilježen je 1415.; Sinj su osvojili 1513. godine, a definitivno ga izgubili 150 godina poslije, 25. rujna 1686. u Morejskom ratu (1684 -1699.) koji je dobila Mletačka Republika.
Ali već 6. siječnja 1715. godine Turci su objavili novi rat Veneciji, tzv."Mali rat" (1715 - 1718.). Mačkula (mužar) sa sinjske tvrđave je 22. srpnja 1715. najavila da se na Kupresu pokrenula turska vojska, a boj za Sinj počeo je 8. kolovoza. Za branitelje Sinja molilo se po cijeloj Dalmaciji. Ako padne Sinj, Turčin će zauzeti Klis i ostalu Dalmaciju.
"Majka od Milosti", nepoznati mletački slikar iz XVI stoljeća
U noći 14. kolovoza, kad se već činilo da će osvojiti Sinj, Mehmed-paša Ćelić prekida napad i do jutra 15. kolovoza prelazi Cetinu s 50.000 vojnika i povlači se u Livno (kliknite mišem na podcrtane riječi u reportaži).
Suvremenici događanja i sedam stotina branitelja uvjereni su da je pobjeda i čudesno oslobođenja Sinja i Cetinske krajine postignuta po zagovoru Majke Božje, da je to bilo Gospino čudo, djelo "naše zaštitnice", "Majke od Milosti" pred čijom su se slikom molili. Naravni razlog povlačenja turske vojske bila je epidemija dizenterije, ali i veliki gubitci u ljudstvu tijekom sedmodnevne opsade.
Peručko jezero izgleda kao kristalno čisto more
Još jedno Gospino čudo spasilo je Cetinjsku krajinu i Sinj 28. siječnja 1993.
U Domovinskom ratu, kojeg još samo neki pamte i po krunici koju smo tada nosili oko vrata, samo čudom nije došlo do izlijevanja velikog vodenog vala (460 do 500 milijuna kubnih metara vode) iz Peručkog jezera koji bi poput tzunamia potopio i uništio sva nizvodna naselja uz Cetinu, sve do Omiša.
Neprijateljske snage (jer nepristojno je danas govoriti o srpskom agresoru i domaćim četnicima), pod zaštitom kenijskog bataljona UNPROFOR-a, su 28. siječnja 1993. aktivirali 30 tona eksploziva TNT-a kojim je srpski antifašist Ratko Mladić minirao branu HE Peruča 17. rujna 1991. Brana, unatoč teškim oštećenjima, nije popustila. Malo tko se danas sjeća tog događaja. Ante Gotovina trune u zatvoru, a rušitelji brane se slobodno šeću i ovdje i u Zagrebu.
*Podsjetimo se da je nadbiskup zagrebački kard. Franjo Kuharić još 1996. izjavio da je "Hrvatska vojska bila jedina vojska na svijetu koja je nosila krunicu oko vrata ...".
Akumulacijsko jezero za hidroelektranu Peruču nastalo je gradnjom brane Peruča (1958. g.) između planine Dinare i Svilaje, na suženome dijelu kanjona rijeke Cetine. Okruženo je pašnjacima, šumom i pješčanim plažama, te zabačenim zaseocima gdje je i Bog rekao laku noć i gdje vas domaćini malo čudno gledaju.
Praznom državnom cestom D1 (Sinj – Knin), tzv. Napoleonova cesta, vozimo se dalje uz Cetinu prema njezinom izvoru. U Civljanima, između Vrlike i Kijeva, skrećemo na usku asfaltiranu cestu točno na mjestu gdje su 17. kolovoza 1990. neprijateljske snage balvanima i velikim kamenjem napravili cestovnu barikadu (druga barikada bila je u Polači, mjestu između Kijeva i Knina). Nakon pet kilometara vožnje kroz Vrličko polje dolazimo do sela Cetina i crkve Svetog Spasa.
Kultna starohrvatska crkva Svetog Spasa snimljena iz zraka (foto M.P.)
Doista je kulturna i politička sramota da na ovom tako značajnom arheološkom lokalitetu hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta nije do danas postavljen neki natpis ili uobičajena turistička info-tabla.
Crkva Sv. Spasa, Vrh Rika, IX st. i nekropola iz IX – XV stoljeća
Hrvati su osnovali naselje Vrh Rika (današnje selo Cetina) između izvora Cetine ispod Dinare, 25 kilometara južno od Knina. Crkva svetog Spasa građena je u vrijeme hrvatskog kneza Branimira (od 879. do 892.), a dao ju je graditi kninski župan Gastika (Gostiha) u slavu Krista Spasitelja. Svojim načinom gradnje gotovo je istovjetna sa starohrvatskim crkvama iz nedaleke Biskupije kod Knina.
Crkva posvećena Kristu Spasitelju jedan je od najvrjednijih spomenika hrvatske i zapadnoeuropske sakralne arhitekture predromanike (ranoga srednjeg vijeka), a njezino zapadno pročelje nalik na visok zvonik spada među najcjelovitije očuvane „westwerk zvonike“ iz toga razdoblja u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Građena je prema uzorima Zapada: svetište (apsida) je na istoku, a pročelje na zapadu.
Starohrvatsko groblje iz IX – XV stoljeća (foto M.P.)
Crkva je podignuta na nižoj razini, u visini starohrvatskih grobova, a ne na današnjoj s bilizima i novijim grobovima. Brojni ukopi oko crkve (istraženo je 1162 groba) uvrštavaju ovaj lokalitet u najveću otkrivenu hrvatsku nekropolu. Groblje je bilo u funkciji od IX do XV stoljeća, a u grobovima različita oblika pronađeni su brojni dragocjeni arheološki nalazi. Najvrjedniji nalaz je pozlaćena karolinška kadionica franačkih misionara koji su pokrštavali Hrvate krajem VIII i početkom IX st. Način i običaj pokapanja iz tog vremena opisan je u reportaži Bribirska glavica – Hrvatska Troja.
Sveti Spas je jedina crkva iz vremena hrvatskih narodnih vladara kojoj su zidovi očuvani znatno iznad razine temelja, gotovo do visine krova. Bočni zidovi su s vanjske strane ojačani nizom oblih potpornja (kontrafora), jedinstvenim ne samo u Hrvatskoj već i u Europi. Crkva je konzervirana i restaurirana.
Tlocrt crkve Sv. Spasa: svetište (lijevo) i crkveni toranj (desno)
Crkva je jednobrodna s troapsidnim svetištem na istoku (današnja je četvrtasta apsida dograđena u XIII ili XIV st.) i predbrodom (tzv. Westwerk) četvrtasta tlocrta sa završetkom nalik na zvonik na zapadnom pročelju. Troapsidno svetište čini polovica šesterolista (trikonhalni oblik), novitet u liturgijskoj scenografiji koja, nakon proglašenja Karla Velikog Kristovim namjesnikom i njegovim zaštitnikom na Zemlji (nastaje Sveto Rimsko Carstvo), zahtjeva više oltara u crkvi.
Crkve s karolinškim Westwerkom i tri apside, kakvih u Bizantskoj Dalmaciji nema, pojavljuju se u Francuskoj, Njemačkoj i sjevernoj Italiji krajem VIII i početkom IX stoljeća.
Najbolje očuvani primjer Westwerka u ovom dijelu Europe
Prvi doticaji Franaka s današnjim hrvatskim prostorima vezani su uz prodor Karla Velikoga (+ 814.) prema jugoistoku Europe krajem osmog stoljeća. Franačka vlast u Hrvatskoj, iako kratkotrajna, je odredila našu vjeroispovijest, pismenost i svjetonazor. Obrazovaniji to znaju, dok ostale hvataju na udicu EU.
Predbrod (westwerk)
Nastanak i svrha karolinškog Westwerka (predbroda) nije potpuno jasna. Po jednom tumačenju predbrod je privatni prostor vladara (donatora ili nekog drugog velikodostojnika) unutar crkve (ili samostana), s kraljevom kriptom u prizemlju i kapelicom na katu, koji simbolizira stapanje feudalne države i crkve u kojoj se liturgijske funkcije prožimaju s funkcijama nove feudalne upravne vlasti (kakve u Bizantskoj Dalmaciji nema).
Predbrod (westwerk)
Kapelica župana Gastika nalazila se iznad križnog svoda predvorja, dok istovremeno u crkvenom graditeljstvu Dalmacije još prevladava bizantski valjkasti (bačvasti) svod.
Maštu draška mogućnost da se nalazimo na mjestu gdje su nekada stajali i legendarni hrvatski vladari.
Predbrod (westwerk) – pogled na "crkveni zvonik" s unutarnje strane
U glavnom brodu crkve nalazi se šest etažnih grobova nepoznatih velikodostojnika
Arheološka istraživanja na ovom lokalitetu prvi je poduzeo fra Lujo Marun, i pritom zamalo stradao od bijesnih Srba, a potom hrvatski povjesničar i arheolog Stjepan Gunjača (1909 – 1981.). Gunjača je u crkvi pronašao nekoliko ulomaka urešenih hrvatskim pleterom, među kojima je najvažniji arhitrav oltarne ograde iz IX st. s natpisom koji spominje donatorstvo kninskog župana Gastike i posvetu Kristu Spasitelju.
Svetište – lijevo je sjeverni dio trolistne apside iz IX st., a desno četvrtasta apsida iz XIII st.
Crkva je tijekom XIII – XIV stoljeća malo proširena. Trijumfalni luk i središnja polukružna apsida izvornog svetišta su srušeni i pregrađeni u četvrtastu apsidu, no graditelji su na sjevernom stupu (pilastru) trijumfalnog luka ostavili ulomak s ranosrednjevjekovnim hrvatskim pleterom.
Kopija hrvatskog pletera na sjevernom stupu svetišta
Pravoslavni svećenici iz manastira Dragović su, u velikosrpskom nasrtaju sredinom 1983.(!), zdrobili ugrađeni ulomak s ranosrednjovjekovnim hrvatskim pleterom, a ulaze na pročelju i sjevernom zidu zatvorili željeznim vratima s rešetkama. Prozore su pregradili suhozidom i zatim održali pravoslavnu liturgiju. Nitko se iz SPC nije do danas ispričao.
Rekonstrukcija unutrašnjosti crkve svetog Spasa
"Kraljevska predromanika" - izraz koji je prvi uveo Vladimir Gvozdanović za arhitekturu starohrvatskih crkva oko središta stare hrvatske države.
Nekada su katolički vjernici u procesijama iz Vrlike i Kijeva hodočastili na Sveti Spas, a onda su procesije i slavljenje blagdana Spasovo (Uzašašća Gospodinova), na ruševinama ove starohrvatske crkve, bile zabranjene više od pedeset godina.
Slavljenje Spasova (koji se nazivao i Križevo) obnovljeno je tek nakon Oluje, a te 1996. godine postavljena je i kopija hrvatskog pletera na mjesto otučenog. Danas su i spomenute srpske intervencije u hrvatsku graditeljsku baštinu uklonjene, ali provokacije "domaćih" Srba prigodom blagdana Spasovo nisu prestale.
"Ne damo te, zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića"
Naime, SPC i srpski doseljenici uvjeravaju javnost da je to srpska pravoslavna crkva Vaznesenja Hristovog, iako je sagrađena pet stotina godina prije njihovog dolaska – što je potvrdio i utemeljitelj srpske arheologije Miloje Vasić – "koju je koncem XIV vijeka podigao srpski pravoslavni kralj Bosne Stevan Tvrtko za svoje srpske podanike na Cetini".
*Najstariji pravoslavni manastiri u BiH nisu stariji od XVI st.: Tvrdoš (1508.) i Žitomislići (1563.).
Zbog toga crkva nije srušena u agresiji ujedinjenog srpstva na Hrvatsku, a čak su je namjeravali i rekonstruirati po projektu Ilije Protića, dipl. inž. arh., koji bi iznad glavnog broda izgradio i kupolu.
Ohrabreni tolikim dokazima njihove dobrote bacamo se danas pod njihove noge. Oni za razliku od Hrvata ne boluju od kolonijalne inferiornosti. Po njima u Dalmaciji ne žive Hrvati od stoljeća sedmog, već Srbi (opširnije o tome u tekstu Analiza udžbenika srpske "Istorije...za srednje škole").
Katolička crkva u okruženju pravoslavnih grobova.
Igra srpskog prisvajanja i svetosavske tradicije očito se nastavlja.To je i kokošima jasno.
Crkva Sv. Spasa snimljena 1947. godine (foto MHAS – Split)
Prvi pisani spomen crkve Sv. Spasa u srednjem vijeku nalazi se u zaključcima Splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine, kada se velika Splitska nadbiskupija reorganizirala u nove biskupije u Kninu, Senju, Krbavi i Tomislavgradu.
Vrh Rika (toponim nastao od vrh-rijeka, izvora Cetine) je do 1452., i prvog turskog prodora u Cetinsku krajinu, bila veće naselje i sjedište katoličke župe Vrhrike iz koje vuku podrijetlo hrvatske plemenitaške obitelji Križanić, Mihočević i Berislavić.
Godine 1492. ili 1493. Turčin je spalio crkvu Sv. Spasa, a na mjesto izbjeglih Hrvata došli su došljaci s Istoka. U vrtlogu povijesti, previranja i migracija nakon odlaska Turaka u XVII st., starohrvatska crkva Svetog Spasa zatekla se u pravoslavnom okruženju.
Crkva Sv. Spasa je do turske okupacije bila u posjedu visovačkih franjevaca, i oni su je popravili 1696. godine, naravno, uz protivljenje kaluđera i Srba iz okolnih sela.
Još 1926. godine pisalo je u zemljišnim knjigama da je zemljište na kojem je crkva izgrađena u vlasnosti Katoličke crkve. A onda, nakon Hrvatskog proljeća, od 1972. stoji upisano da je zemljište društveno.
Srpske grobnice podignute 1959., 1972. i 1985. godine …
Stjepan Gunjača "završio" je s iskapanjem i istraživanjem starohrvatske nekropole okolo crkve 1954. godine. Da bi onemogućili nastavak istraživanja Srbi počinju pokapati svoje mrtve ne samo neposredno uz samu crkvu nego i nasumce po cijeloj nekropoli!
Fotografija ne laže: godina ukopa 1963.
Od srpskog prisvajanja i "dorade" nisu pošteđeni ni ostaci biliga
Po ostacima možemo zaključiti da je nekada u krugu crkve Sv. Spasa bilo više od 700 biliga raznih veličina i oblika. Neki su prerađeni u novovjeke nadgrobne spomenike.
Od biliga su napravljena i dva mostića preko Cetine nedaleko od Sv. Spasa
Delmati su Cetinu zvali Kentona, Grci i Rimljani Hyppus (gr. hyppos konj – vjerojatno zbog poskakivanja brze vode preko brojnih slapića u gornjem toku Cetine). Postoji i mišljenje da naziv Cetina potječe od frigijske riječi Zetna, odnosno da su joj današnji naziv dali Hrvati po rijeci Cetynia u južnoj Poljskoj. Valja spomenuti da i na obali Galilejskog jezera postoje ruševine grada Hyppos iz doba Aleksandra Velikog.
Izvor Cetine, hram Vaznesenja Gospodnjeg i strjelicom označen Sveti Spas
Najveći i najljepši izvor rijeke Cetine udaljen je oko 500 metara od starohrvatske crkve Svetog Spasa.
Srbi prvu pravoslavnu crkvu u Vrh Riki, hram Vaznesenja Gospodnjeg (Sv. Spas) kao zadužbinu Marka Četnika i njegove supruge Jelene, grade 1939. godine na uzvisini iznad izvora. Tako je i selo Cetina dobilo svoju parohiju tek u Banovini Hrvatskoj.
Glavaš – najveći izvor rijeke Cetine
Rijeka Cetina je dugačka 110 kilometara, no ne izvire iz jednog već najmanje 11 bliskih izvora (Glavaš, Jarebica, Kotluša, Vraniš, Baraš i dr.) od kojih samo neki daju vodu tijekom cijele godine.
Najveći, najjači i najljepši je izvor Glavaš, kojeg Srbi nazivaju Milaševo vrelo po vladiki Nikodimu Milašu; drugi je izvor po jačini dotoka vode Jarebica (Fortisov putopis!) preimenovan u Vukovića vrelo.
Prelijep je pogled na krajolik s ovim malim jezerom i planinom Dinarom u pozadini. Glavaševo veliko tirkizno oko, duboko oko 130 metara, u sunčanoj kupelji vječnog ljetnog poslijepodneva okruženo je trepavicama od stotine bešumnih bijelih i plavih leptira koji za svog kratkog života u njemu nalaze hladnu okrijepu. Kolone mrava brižno skupljaju travčice. Latica cvijeta lagano klizi vodenom površinom. U svemirskoj tišini oko ove crne rupe čuje se tek harmonično tiho zujanje pčela na uskoj autocesti između izvora i košnica na kamenom brežuljku pokraj jezera.
Pčele su nas odvele do pčelara. Uz ponuđenu travaricu razgovaramo uglavnom o pčelama. Shvatili smo da nije od onih krajiških Srba koji su prihvatili poziv političke i vojne vrhuške tzv. SAO Krajine da za Oluje kolektivno napuste Hrvatsku. Odlazimo s nekoliko kilograma meda prvorazredne kvalitete, kupljenih po smiješno niskoj cijeni u odnosu prema cijenama meda u Zagrebu i okolici.
Petar Preradović: »Stalna na tom svijetu samo mijena jest«
[Heraklit Mračni iz Efeza: »Sve teče, sve se kreće ... «]
Ljubi, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve, što jesi:
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta
U narodâ silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unukâ,
U prošlosti sjena puka,
U buduće niti sjena!
Petar Preradović: Rodu o jeziku, 1860.
Ne može se izbjeći pitanje: Zašto se Srbi nikada u svakodnevnom govoru, glazbi, filmu ili tv-informativnom i zabavnom programu ne služe i hrvatskim riječima, primjerice tisak – štampa, zamalo – maltene, dvoboj – duel, promet – saobračaj, glazba – muzika, znanstvenik – naučnik, susjed – komšija, pekarnica – pekara …?
Može se opravdano tvrditi da Hrvatima koji ne razlikuju devu od djeve treba ili oftamolog ili psihijatar.
Jarebica - izvor rijeke Cetine u Vrličkom polju
* Preradovićeva unuka, austrijska književnica Paula von Preradović (udana Molden), napisala je tekst himne Republike Austrije na glazbu posljednje Mozartove kompozicije, slobodnozidarske kantate "Glasno navijesti našu radost, KV 623". Njezin sin Fritz Molden utemeljitelj je nakladničke tvrtke Styria.
Ljubomir Škrinjar