Prema filozofskoj fenomenologiji (od Kanat naovamo) svako biće je i fenomen. A neko, iako nenormalno, biće je i Šešelj. Od Kanta znamo da svako biće se sastoji od stvari po sebi i pojave ili fenomena (grč. fenomenai pojava) Fenomen je u biti pričin kako nam se pojavljuje stvar po sebi.

Pojava je (sve do Husserla) varljiva, prevarantska, pa nam je moguće kad se ona pretvara da je sam bitak bića, nazvati to izdajom. Šešelj je takva izdaja jer je po sebi Hrvat a kao pojava se prikazuje kao Srbin. Iako to može postojati kao lažni sklad kao odluka volje, to nije pravi sklad, pa kod takvih bića kad-tad dolazi do sukoba svijesti o sebi, svom identitetu i nastaje „nesretno Ja“. Šešelj kao fenomen (kao uzorak ideje), nastaje kao nesretnik prijevarom svijesti. Otuđivši se od sebe, od svojega hrvatstva, ali duh nikad ne miruje, on stalno radi i traži se jer je izdajom zalutao u mrak nespoznaje. Ali „iza leđa svijesti“ (Hegel) događa se da izdaja svijest spozna

samu sebe i to kao laž, izdaju i nastaje nesretna svijest. Povratak svojemu čistom bitku najčešće je vrlo težak, mučan i vrlo često neuspješan. Kad mu to kao opsjena ovlada bitkom vrijeme je odluke, jer sada po čistoj svijesti s obzirom na svoje predugo pojavljivanje u socijalno- političkom smislu i prostoru kao “drugo“ ja, odluka je psihički vrlo teška. Volja mu je neodlučna u dilemi; napraviti novu izdaju povratkom svome izvornom ja ili ne, ostajući u izdaji u srpstvu u svom lažnom ja. Povratak svojemu izvornom ja-hrvatstvu socio-psihološki je teško prihvatljivo i osobno i od sociopolitičke zajednice. Toga je svjestan pa je najbliže odluci da se ne odlučuje nego se samonegira bučno i nesretno.

Na primjeru Šešelju to je vidljivo javnosti: povratak na hrvatstvo ga je sram jer se legitimira pred javnom sudu kao izdajica, a ostati kao sretni „normalni“ Srbin mu je nemoguće, jer njegova svijest i dalje radi protiv toga. Sada se nalazi u teškoj psihičkoj krizi, situaciji i najradije bi se ubio. Svatko to vidi i tako ga percipira da je na rubu samoubojstva. Rješenje samoubojstvom bilo bi za nj najlakše i najbezbolnije rješenje. Ako to javno ne učini ostaje kao nesretni socijalno politički uzorak Izdajice prezren od obiju strana – i od Hrvata i od Srba koje također sramoti pred cijelim svijetom.

On je opomena svima onima koji izdaju hrvatstvo radi neke korisne funkcije ili izravne materijalne koristi.

U daljnjem fenomenološkom tumačenju u nauku fundamentlnog fenomenalizma njemačkog filozofa Edmunda Husserla u slučaju Vojislava Šešelja može se vidjeti kako doći do pojma izdaje kao pojma u eidetskom značenju, i spoznati da je to učinak epohe' ograđivanja i intencije i da je na poslu intendum – hrvatstvo. Pronađeno, otkriveno individualno i kolektivno Ja-hrvatstvo koje od izdajice pravi nesretnika. I da je taj nauk primjenjiv ne samo u prirodnim nego i u društvenim i duhovnim znanostima….

 

Dr. sci. Petar Vučić