Ovaj europski prostor još od Westfalskoga mira 1648. jedinstvena je kulturološka pa i prirodna cjelina, nu i najveća žrtva prošlostoljetnih sukoba, koji je i nakon završetka Drugoga svjetskog rata ostao zarobljen u pandžama komunizma. Na tom prostoru je papa Ivan Pavao II. gradio svoju strategiju evanđelja koja je dovela do urušavanja svjetskoga komunizma, što je urodilo slobodom potlačenih naroda

Borba za prvenstvo u energetskom poslovanju, a ponajprije izgradnja velikih plinovoda koji se iz Rusije pružaju prema Europi pokretači su preustroja međunarodnoga poretka, u kojem očito u zadnja dva stoljeća jedino nacionalni interesi pokazuje svoju žilavost i vitalnost.

Nakon što su u krvavim svjetskim ratovima prošloga stoljeća izgorjeli totalitarni socijalistički poredci - fašizam i nacizam, a potom im se u hladnom ratu potkraj istoga stoljeća svojim smrtnim hropcem pridružio i njihov totalitarni bilzanac - komunizam, premda su neki teoretičari poput Francisa Fukuyama najavljivali kraj povijesti i posvemašnju prevlast liberalizma, sadašnje silnice u preustroju svijeta jasno pokazuju kako se Babilonski toranj, utemeljen na sekularnoj isključivosti, počinje urušavati upravo na vrhuncima svoje moći.

 Britanski izlazak iz Europske unije s dalekosežnim i nepoznatim posljedicama, odlučnost američkih birača da na čelo države izaberu Donalda Trumpa, kontinuirano jačanje ruske moći, kineski gospodarski i vojnopolitički iskorak, a nakon urušavanja arapske premoći na Bliskom istoku i reastauracije neoosmanizma na jugoistočnom rubu Europe stvorili su preduvjete za novu raspodjelu svjetske moći, koja zbog geostrateškoga položaja ne će mimoići ni prostor hrvatske države.

 Osakaćena Europska unija svedena je na jačanje njemačko-francuskoga saveza, a posvemašnja ovisnost tog dijela Europe o uvozu nasušno potrebnih energenata potaknula je europsku osovinu na približavanje Moskvi, koja drži ključeve energetskih, odnosno plinskih vrata za funkcioniranje europskih gospodarstava.

 Takvo je gospodarsko približavanje zapadne Europe i krajnjega istoka sa sjedištem u Moskvi proizvelo niz ruskih agresivnih pothvata  prema susjednim državama, na što su europske prijestolnice, a posebice Berlin  ostajale poprilično nijeme. Dapače, njemačka gospodarska moć pretvorila je Berlin iz metropole koja moralistički zagovara prava malih naroda u srednjoj Europi u poprilično središte agresivnoga informacijsko-diplomatskog rata protiv srednjoeuropskih katoličkih država, koje kao prepreka stoje na putu oživotvorenja tragičnih prošlostoljetnih saveza Berlina i Moskve.

 Takva je politika rezultirala potrebom ugroženih država: Litve, Estonije, Letonije, Poljske, Slovačke, Češke, Madžarske i Hrvatske da u strahu od opetovanja tragične povijesti i preustroja "EU u više brzina" snažnije povežu prostor od Baltika do Jadrana.

 Ovaj europski prostor još od Westfalskoga mira 1648. inače jedinstvena kulturološka pa i prirodna cjelina, kojoj danas nedostaje potrebna prometna infrastruktura, najveća je žrtva prošlostoljetnih sukoba, koji je i nakon završetka Drugoga svjetskog rata ostao zarobljen u pandžama komunizma.

Upravo je na ovom prostoru papa Ivan Pavao II. gradio svoju strategiju evanđelja koja je dovela do urušavanja svjetskoga komunizma, što je napokon urodilo slobodom potlačenih naroda.

 Zanimanje za geostrateško i kulturološko značenje srednjoeuropskoga prostora očitovao je  svojedobno tijekom posjeta Hrvatskoj američki predsjednik George Bush Mlađi kad je u svom govoru na Markovu trgu u Zagrebu poručio kako "naše zemlje (SAD i Hrvatsku) razdvajaju tisuće milja ali nas ujedinjuje duboka vjera u Boga i blagoslov slobode koji nam je dao", dodavši pritom kako "zajedno stojimo na rubu velikog Jadranskog mora kao jedan slobodan narod".

Slično se toplim riječima poljskom narodu obratio i sadašnji američki predsjednik Donald Trump, koji je tijekom posjeta Varšavi i potpore poljsko-hrvatskoj inicijativi Triju mora istaknuo kako je "Poljska zemljopisno središte Europe", a Poljaci narod europskoga duha, kojega osvajači unatoč dvostoljetnim napdajima, okupacijama i brisanju s europskih zemljovida nisu uspjeli izbrisati iz povijesti.

Izgradnja prometne infrastrukture te LNG terminala za ukapljeni plin, kojim bi se opskrbljivale srednjoeuropske zemlje dobar je politički smjer, koji može jamčiti stabilnost Europske unije.

 Kao suprotnost savezu srednjoeuropskih država ruska je strategija potaknula inicijativu za savez pravoslavnih država na Balkanu, koja je neformalno plasirana preko jedne male bugarske stranke. 

Pravoslavni balkanski savez bi pratio  rusko-turski plinovod, a u njega bi navodno osim Bugarske, Srbije, Rumunjske, Makedonije, Crne Gore trebala ući i Grčka.

 Osim što je ideja ovoga saveza po mnogočemu manjkava jer su većina država, osim Srbije, članice NATO saveza, problem ove integracije nastaje u definiciji t. zv. srpskih zemalja, u koje po mišljenju beogradskih političara spadaju Bosna i Hercegovina, u kojoj, osim Srba žive još i Hrvati i Bošnjaci te Crna Gora i Kosovo.

Sve kad bi pod Erdoganovim pritiskom Bošnjaci i pristali na ulazak u taj pravoslavni savez, a brisanje Hrvata u BiH što ga je pod Erdoganovim utjecajem zastupao Berlin gurnulo BiH u rusko interesno područje, savez bi ostao poprilično okrnjen zbog snažnoga nacionalnog osjećaja Albanaca na Kosovu te samostojnosti crnogorske nacije, koju unatoč suverenosti još uvijek duhovno želi pokoriti Srpska pravoslavna crkva. 

 Kako su nacionalni interesi sastavni dio suvremene politike, u kojoj su mogući različiti obrati, onda ne treba čuditi ni ideja za ustrojavanjem pravoslavnog saveza balkanskih država. Naime, u pozadini tog saveza ipak je realan samo srpski nacionalni interes koji teži integraciji t. zv. srpskih zemalja.

 Drugim riječima, u promoviranu savezu se skriva tek nova inačica Memoranduma II., na koji bi zbog Erdoganovih interesa mogla pristati i bošnjačka politika.

Zato hrvatska politika mora voditi skrb o interesu vlastitoga naroda, ali i svojoj nacionalnoj sigurnosti. To pak znači da se sada treba izboriti za novi izborni zakon po kojem će Hrvati, kao jednakopravan i suveren narod u BiH sami birati svoje političke zastupnike.

 

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo