Njemačka kancelarka Angela Merkel bila je uvjerena da na svoj obraz, kao kancelarka jedne tehnološki i gospodarske moćne države, može sama i na svoju ruku nastaviti „Istočnu politiku“ otvaranja Njemačke prema Rusiji i pritom suvereno solirati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Samouvjerena i puna sebe oglušila se na gospodarske sankcije Europske Unije Rusiji te je ispod žita nastavila započete njemačko-ruske gospodarske i infrastrukturne projekte svojim načinom najmoćnije žene Europe, bilo da se radi o „Sjevernom toku“, novog plinovoda za Njemačku, na čelu kojeg se nalazi uvjereni socijalist i bivši kancelar Gerhard Schroeder, naftnim istraživanjima ili o (re)eksportu njemačke tehnologije Rusiji preko trećih zemalja među kojima upravo Srbija ima ključnu ulogu.

I gotovo preko noći dobila je preko milijun očajnih i srditih migranata nepoznatog identiteta s kojima ne zna što bi započela, kako nastavila i gdje završila. Vrlo izgledno, Merkel će izgubiti sljedeće izbore i svoju stranku ostaviti u velikim poteškoćama, a Vladimir Putin joj neće moći pomoći.

Zoran Milanović je bio SDP.ova politička zvijezda u usponu, političar podržavan od dobrog djela izvanjskih čimbenika, pa je njegov SDP, 2011. godine, premoćno pobijedio na izborima za Hrvatski sabor i sastavio srpsko-hrvatsku Vladu čiji "kosturi iz ormara" svakodnevno izlaze u javnost.

Unatoč katastrofalnom vođenju zemlje i nekontroliranoj potrošnji i zaduživanju, a sve kako bi „pokitao“ porazne gospodarske rezultate te umirovljenicima dao mirovine, a državnim službenicima plaće – Zoran Milanović je ipak uživao podršku EU i većine drugih izvanjskih čimbenika. I sve je bilo dobro dok preko svojih partijskih veza s YUTA-om , a preko njih i s prljavim ruskim kapitalom, nije počeo koketirati s recidivima sovjetskih službi. Jedno je slijedilo drugo i započela je tiha rasprodaja vojnih objekata ruskim tajkunima koji svoje uspješne poslovne karijere isključivo duguju zajedništvom s negdašnjom i sa sadašnjom ruskom obavještajnom zajednicom.

Na taj način Rusija je preko Hrvatske pokušala osmisliti i realizirati svoja vojno-obavještajna uporišta na sjevernom djelu Jadranske obale, a u Sloveniji se uz pomoć hrvatskih komunističkih veza domoći Savudrijske vale i pretvoriti je u svoju vojno-pomorsku bazu. To je razlog Medvedjevim i Putinovim uzastopnim posjetama Sloveniji, a ne nesretno poginuli ruski zarobljenici na planininskom prijevoju Vršič i izmišljeno oružano bratstvo slovenskog i ruskog naroda!

Međutim, Zoran Milanović više nije u igri, čak mu se i do sada privrženi mediji rugaju, a SDP nije bio nikad više razjedinjen i bez jasnog političkog kursa. Zato Zoran Milanović priželjkuje javne nastupe i pokušava od najavljenog sučeljavanja s Plenkovićem učiniti svoju osobnu predstavu i iskoristiti je za izbornu promociju SDP-a i vlastiti povratak u političku utakmicu.

Međutim sve mu je uzaludno; Milanović je proigrana karta i špil bačen u koš za smeće. Zaigrao je s Rusima na svoju ruku za račun YUTA-e, a s Rusima nitko ne solira bez dopuštenja i preciznih uputa iz Pentagona. I zato je Zoran Milanović nestrpljiv i pun luđačkog žara; u studiju HRT-a, s mikrofonom u ruci, i čeka svoju točku kao klaun u cirkusu.

Erdoganu su "počupani zubi" i došao je Putinu da mu ih popravi i nadomjesti protezom ruske međunarodne izolacije. Moskva je za Erdoganovu Tursku prava adresa za pravu katastrofu, nesuđeni ruski car i nesuđeni turski sultan mogu izmjeniti mnoga diktatorska iskustva, ali ne i kako postati ozbiljni državnici. Turski predsjednik dobro se držao sve dok nije počeo vjerovati u režirane urlike mnoštva, u svoje sultansko poslanje, jer urlici su varljivi isto kao i vriskovi. Zaboravio se Erdogan i povjerovao u svoje sultansko poslanje; ponijelo ga je i načas je pomislio da može i smije sâm, da je sila, a kad mu je jednim neuspjelim vojnim udarom uzeta mjera i rečeno da griješi, na koljenima je otpuzao Vladimiru Putinu. Erdogan je imao 99 problema, odlaskom u Moskvu riješio je jedan problem, možda(?), preostala su mu još samo 98.

Sada i Putinu i Erdoganu bolna nemoć i međunarodna izolacija izgledaju manje strašni, već su dvojica; imaju jedan drugoga i visoki postotak privrženost svojih birača. NATO je ratni savez koji ima svoje ciljeve: prvi od njih je obrana zapadne civilizacije, njenih načela i vrijednosti kakve SAD i Europa poznaju i njeguju od 1945. godine do danas.

Upravo tu s Erdoganovom Turskom, kao i njenim saveznicima, nešto ne štima. Erdogan je islamist, onaj koji svojom pozicijom turskog predsjednika i islamističkom strankom omogućuje islamistički vojni radikalizam sličan ISIL-u. Islamizam je očito za Erdogana budućnost svijeta, a Kurdi za njega predstavljaju nacionalnu opasnost. Vladimir Putin je pak iskreni protivnik svake islamizacije zbog tradicionalnih i trenutnih poteškoća što ih Rusija ima s muslimanima u svojoj zemlji i na svojim granicama. Za Putina islamizam je svjetska opasnost, a moguća ruska obrana od ISIL-a i nadirujućeg islamizma s Bliskog istoka su Kurdi.

Pokazalo se da je Europa, posebno EU i Njemačka, pokleknula pod strogo usmjerenom migrantskom poplavom i presudila svojoj zapadnjačkoj tradiciji, svim europskim vrijednostima. Vrijeme će pokazati koliko je njemačka „politika ovorenih vrata“ bila brzopleta, kriva procjena ili Angela Merkel nije više imala izbora nego krotko primiti zasluženu kaznu zbog soliranja s Rusima. U toj „igri“ s migrantima balkanskom rutom, Erdoganova Turska nije nimalo nevina i njena ucjena novim migrantskom naplavinom upravo je obnovljena.

Ono što Turska prije 400 godina nije postigla vojskom, sada pokušava migrantima, jer Turska nije nikad bila dio uljuđenog prostora europske kulture; povijest pamti samo turske pokušaje da tu civilizaciju osvoji i spali. Povlačenjem i odlaskom iz Europe, Turci i njihova civilizacija nisu za sobom ostavili ništa lijepo, korisno i vrijedno spomena. Nikad Turska nije držala do judeokršćanskih načela ukorijenjenih u Europi i nije njegovala njihovu tradiciju i vrijednosti. Nakaradnost „prožimanja“ dviju oprečnih kultura uočljiva je u turskim sapunicama, u lomu što ga turska kultura doživljava kad pokušava imitirati europske vrijednosti.

Nakon odabira „krivih“ strana u 1. i 2.svjetskom ratu „bolesnik na Bosporu“ dobro se oporavio zahvaljujući Ataturku, njegovoj viziji sekularnosti i demokracije, a poslije 2. Svjetskog rata zahvaljujući SAD i NATO-u. Međutim, sve se očitije mogu čuti ocjene kako bi uskoro moglo doći do svojevrsne revizije odnosa Tureke i NATO-a. Ukoliko do toga dođe, Turska bi vrlo skoro mogla dugoročno izgubiti bilo kakav priključak na Zapad i samim tim ponovo postati svojevrsno ruglo na Sredozemlju.

Erdoganov odlazak u Moskvu je hir gubitnika koji tlapi i gubi tlo pod nogama; nasjeda svojim ambicijama i sluša režirane nastupe svojih pristaša na ulicama. Njegov posjet protivničkom šatoru nije zaradi pomirenja nego komplota i urote, čak izdaje ustavom zajamčene sekularnosti i euroatlanskih integracija Turske. To je odluka nervoznog tiranina kojemu će vrlo skoro biti ponuđene svilene vrpce časnog uzmaka s prostora BiH.

Previše su, zbog različitih geostrateških interesa ali i Sirije, Rusija i Turska danas nepomirljive i na suprotnim pozicijama te stoga nema tog političkog ljepila koji to može ikad više sastaviti. Vidjeli smo kako je u svom soliranju prošla Angela Merkel, vidimo kako prolaze Zoran Milanović i Vesna Pusić, a bit će zanimljivo pratiti s kakvom će političkom kaznom proći uvrijeđeni i odmetnuti nesuđeni turski sultan.

 

Josip Gajski