Teško je povjerovati da sarajevski psi lutalice, o kojima svako malo možemo čitati u medijima, imaju ikakve veze s (neuspjelim) državnim udarom u Turskoj te da između jednog i drugog postoji čak i mršava korelacija.

Atribut „neuspjeli“ stavljen je u zagradu, jer je predsjednik Republike Turske, Erdogan, za sada uhitio više od 60 000 osoba. Vojna skladišta i objekte pretvorio u zatvore, tisuće je sebi odanih ljudi angažirao u sveobuhvatnoj istrazi, ali još nije pronašao 42 borbena helikoptera i osam ratnih brodova u punoj ratnoj spremi.

Sociolozi su međutim skloni tezi da na razini indikacije postoji i te kako dokaziva veza između sarajevskih pasa lutalica i stupnja islamizacije turskog društva koje provodi Erdogan. Koliko god vojska u Turskoj bila iskusna i uspješna u državnim udarima, ukoliko je državni udar uopće i pripreman s pozitivnim učincima, analitika im je zakazala - promakla im je naime ta naoko bezazlena korelacija stanja u turskom društvu s velikim brojem pasa lutalica u Sarajevu.

Prema javno dostupnim informacijama sarajevskog komunalnog društva, gradom na Miljacki slobodno i bez ičijeg nadzora luta oko 11 000 cijepljenih i elektronski čipiranih pasa s markicom?! Posve neobična pojava, jer psi bez vlasnika najčešće nisu ničim obilježeni. Činjenica je da su tisuće takvih sarajevskih pasa do pred koju godinu imali svoje vlasnike, zato imaju uredne veterinarske markice, ali je i činjenica da su ih se njihovi vlasnici u kratkom vremenskom razdoblju zbog određenih razloga odrekli. Poznavatelji tamošnje situacije skloni su tvrdnji da je ključni razlog galopirajuća islamizacija i uvođenje šerijata. Slična svjetonazorsko-vjerska pomodnost već se ranije dogodila sa svinjetinom i alkoholom koji su izbačeni iz najvećeg broja sarajevskih restorana.

Poznavatelji raznih varijenti islama, ne samo religijskog nego i kulturološkog pojma, uvjeravaju nas da prema tom učenju pas nije psihopomp - pratitelj umrlih duša, nego nečista životinja, simbol lakomosti i nezasitnosti. Prema ovim tumačenjima, pasja slina u kući može onečistiti molitveni prostor i oskvrniti svete predmete. Posuda iz koje je pio pas sedam se puta mora oprati, prema predaji, a prvi put zemljom.

Upravo iz ovih razloga Sarajevom kruži tisuće cijepljenih pasa i njihov nagli porast ukazuje na proces vrlo agresivne i brze islamizacije glavnog grada BiH. Ukoliko je suditi po ovom primjeru, čini se da je Sarajevo odavno i temeljito islamizirano, kao i ostatak BiH, gdje Bošnjaci imaju većinu. Poznavatelji tamošnjih prilika vide tri presudna utjecaja kod bosanskim muslimana. Dominantan je turski, slijedi saudijski a vrlo je utjecajan i iranski utjecaj.

Državni udar u Turskoj, četvrti po redu u malo vremena, mogao bi se i te kako odraziti i na bosanske muslimane. Čelništvo SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem do krajnjih je granica lojalno "vojnim udarom" ojačanom Taipu Erdoganu. Međutim, ključni utjecaj na islamsku zajednicu u BiH, uz već spomenuti saudijski i iranski, ima Erdoganov rival Fethullah Gulen koji u Sarajevu, Zenici i drugim gradovima u BiH ima cijeli niz obrazovnih institucija pod svojim nadzorom, što za posljedicu može imati prijenos sukoba iz Turske u BiH.

Međutim, čini se da je vojni udar u Turskoj debelo zakasnio. Kreatorima istog očito je promakla činjenica da je u Turskoj islamizacija na svim razinama započela prije deset godina, Erdoganovim javnim pokazivanjem znakova islamističkog svjetonazora. Islamski fundamentalizam počeo se s Erdoganom ukorijenjivati ne samo u vjerskim školama već u osnovnim i srednjim školama, na fakultetima, u javnim službama, vojnim i policijskim akademijama. Tako su stasali i mladi časnici, poručnici, satnici i bojnici, policijci, državni službenici i nastavnici već islamizirani u svojim obiteljima, a dovršeni Erdogavanom političko-vjerskom strankom.

Svi su oni u ključnom trenutku državnog udara ostali lojalni svom vjerskom vođi Erdoganu. Erdogan je u međuvremenu od političkog vođe postao ključni vjerski autoritet, zato je i oporba u Turskoj jedinstvena što se tiče državnog udara: osuđuju vojni državni udar, jer to nije bio toliko državni udar na predsjednika Erdogana, njihovog političkog protivnika, koliko na islamiziranu državu po Erdoganovom modelu. Oporba međutim ne dijeli sličnu političku platformu s Erdoganom, ali je prihvatila i prigrlila načela islamizacije Turske. Kao i samom Erdoganu, imponira joj ideja oslabljene Europe i restauracija sultanata pod okriljem lažne priče o jačanju demokracije. Turska preko sirijskih i inih migranata pokušava oslabiti Europu, tj. Europsku Uniju, ne bi li na taj način stekla bolje pregovaračke pozicije i uzela za sebe dio ekonomskog kolača starog kontinenta. Milijuni migranta i nejedinstvena vanjska politika EU-a omogućila su ekspanzionističku tursku politiku i izlazak turskih političkih i gospodarskih interesa na povijesne granice od prije četiri stotine godina. Dovoljno je kod nas uočiti televizijske sapunice, turske investicije na jadranskoj obale i pokušaj preuzimanja lučke koncesije u Dubrovniku. Da se Hrvatska ne zna uopće nositi s Erdoganovim zahtjevima i represijom pokazuje i primjer uhićenja njemačkog državljanina kurdskog podrijetla dr. Murata Catulaya, koji je došao s obitelji na odmor u zaleđe Omiša. Od hrvatske policije je uhićen, dok je u medijima proglašen teroristom bez obzira što isti slobodno živi u Njemačkoj puna dva desetljeća. Još gori primjer je davanje medijskog prostora Erdoganovim zahtjevima koji bi u Hrvatskoj uhićivali zaposlenike jedne Gullanove obrazovne institucije u Zagrebu.

U isto to vrijeme Erdogan širi turski oblik demokraciju u BiH, preciznije u Federaciji BiH. Sasvim otvoreno traži da vlasti Federacije BiH, u kojima još uvijek, barem na papiru, sudjeluju i predstavnici hrvatskog naroda, poduzmu identičan progon svih institucija (škola, džamija, kulturnih centara…) povezanih s islamskim klerikom s američkom adresom Fethulahom Gullenom, Erdoganovim trenutačnim neprijateljem br. 1. Slična situacija je i s Mostarom, gdje vlada sveopća kriza zbog tursko-bošnjačkog zahtjeva za specijalnim statusom Mostara što za posljedicu ima neodržavanje izbora u tom gradu s neosporno hrvatskom većinom.

Tako se u srcu Europe, Erdoganov oblik demokracije prožet sveopćom islamizacijom brzo i agresivno širi. Ljude u našem susjedstvu koji su do prije koju godinu bili rigidni komunisti zadojeni "bratstvom i jedinstvom", pod utjecajem tih procesa postaju zagovornici islamizma i uvođenja šerijatskih zakona. Možemo samo zamisliti kojom brzinom i u kojim je količinama proces išao u Istambulu i cijeloj Turskoj?

Stoga bi, u kontekstu ove priče, bilo zanimljivo znati koliko pasa lutalica s markicom svojih bivših vlasnika posljednjih godina  luta Istambulom?

Danas je Turska podijeljena na islamiste koji možda ne žele javno – ali priželjkuju povratak Turskog carstva u granicama što bližim onima u razdoblju svoje najveće ekspanzije – i one sekularne demokratske manjine privržene načelima Kemala Ataturka, tvorca suvremene Republike Turske.

Da bi sekularizirao Tursku i od „bolesnika na Bosporu“ stvorio modernu republiku, Ataturk je dao likvidirati na tisuće turski časnika i dočasnika, svih koji su podržavali sultanat. Zato je Erdogan zapasao toliko široko i temeljito čisti sekularni korpus iz sudstva, tužiteljstva i prosvjete, zato je uhićeno tisuće učitelja, nastavnika, profesora, dekana, akademika, sudaca i tužitelja, da ne spominjemo novinare i odvjetnike. Erdogan miče sve ono što nije islamizirano i nije riječ o 60 000 ljudi već 250 000, uhićenih i smještenih na nepoznatim adresama.

Postavlja se pitanje smije li Erdogan ići tako daleko i platiti približnu cijenu u glavama svojih političkih protivnika da bi vratio predsjednički sustav, što bi u ovim društveno-političkim okolnostima značilo restauracija sultanata i obnovu istambulskog kalifata, te kako će se taj proces odraziti na budućnost BiH, odnosno na tamošnje Bošnjake. Promatrajući potpisivanje sporazuma između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, u kontekstu zatopljavanja odnosa između Putina i Erdogaana, čini se ne dobro.

 

L. C.