Nakon četverogodišnje samovolje u režiji Ranka Ostojića, od insceniranja i prikrivanja svastike na Poljudu, preko napada na invalide u crkvi sv. Marka, do prikrivanja okolnosti ubojstva branitelja Darka Pajičića, novi ministar Vlaho Orepić nije imao težak zadatak – barem ako je imao namjeru profesionalno raditi svoj posao.

No, on je odlučio ostaviti Ostojićeve kadrove, nastaviti daljnje ugnjetavanje naroda i omogućiti da sva protuzakonska djelovanja u nadležnosti MUP-a, počinjena od strane Ostojićeve crvene mafije, ostanu nekažnjena. Dapače, odsutstvom ikakve sankcije ista su zapravo nagrađena i dalje poticana. Od namjernog neobjavljivanja imena i naručitelja svastike na Poljudu, preko čudnih postupaka i izjava vezanih za huliganske ispade u Francuskoj i pljački u MUP-u, do oduzimanja diplome Milijanu Brkiću, Vlaho Orepić uspješno je postao najomraženiji ministar ove kratkotrajne vlade. Kad se tom doda činjenica da je ministar Orepić, zbog nepoznavanja procedura, svojevrsni predmet sprdnje u MUP-u, slika o nekadašnjem zastavniku JNA na mjestu hrvatskog ministra postaje potpunija.

Nakon što je od kadrova Ranka Ostojića napravio svoje najbliže suradnike i svoje kratko ministrovanje podredio sukobima s HDZ-om, živnuo je tek kad je izglasano nepovjerenje vladi i kad je ona postala tehnička. Nakon što su raspisani prijevremeni izbori, objavio je troškove i popis onih koji su omastili brk u vili Costabella, glede obilježavanja četničkog derneka u Srbu nije previše “maltretirao” Pupovčeve mitingaše, niti protuprosvjednike, zabranio je prosvjed protiv Oluje u Zagrebu – zapravo je, uz određene iznimke, činio ono što se od njega očekivalo – ali tek, i to treba posebno istaknuti, u trenutku kada su raspisani prijevremeni izbori.

Na stranu Orepićevo "dovlačenje" nekolicine sebi odanih kadrova u kabinet ili na pozicije gdje pokušava sebi graditi političku alternativu, a to su čini se Ploče, gdje se namjerava upustiti u utrku za gradonačelnika. Na stranu i Orepićev nastavak primjene Baukovih dvostrukih standarda prema dvojnom prebivalištu, gdje su mu Metković, Vrgorac, Imotski i Ploče prioritet, dok Vukovar, Beli Manastir ili Vrginmost, odnosno Pupovčeve glasače s dvojnim prebivalištem jedva predizborno spomene. I to samo u javnim istupima. Na stranu i njegov vrlo izvjesni sukob interesa oko Športskog saveza županije Dubrovačko-neretvanske koji mediji i politički oponenti olako prešućuju.

Međutim, ono što je policija pod ministarskom palicom Vlaha Orepića, uz otvorene zahtjeve Aleksandra Vučića i Ivice Dačića, i djela medija u Hrvatskoj, učinila u povodu obilježavanja 21. obljetnice Oluje u Kninu je za svaku osudu. Ukoliko je Hrvatska pravna država, onda policija ne može nezakonito i samovoljno postupati u slučaju uzvikivanja bilo kakvog pokliča koji nije izričito zakonom zabranjen. Pogotovo, to ne može činiti zbog stihova bilo koje pjesme, pa tako ni "Bojne Čavoglave" koja se u Hrvatskoj slobodno izvodi 25 godina. Cirkus je dobio neslućene razmjere kada je, dan poslije, ministar Orepić istovremeno kazao da je policija postupala sukladno zakonu ali i priznao da poklič "Za dom spremni" nije zakonski ingriminiran.

Iz Orepićevih riječi dalo se isčitati da je čovjeku prekipjelo pa je ovim samovoljnim i protuzakonitim potezom htio ohrabriti zakonodavce, čitaj saborske zastupnike raspuštenog Hrvatskog sabora, da prvom prigodom inkriminiraju i nekoliko stihova iz opere Nikola Šubić Zrinski, jer Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i njihovi jataci u Hrvatskoj to očekuju. Vrlo je čudno da politička osoba na čelu MUP-a pri tome zagovara definiranje pravnog stava od strane povjesničara, vjerujući valjda da bi Hasanbegović, Jurčević, Lučić ili Geiger mogli o tome postići suglasje s Goldsteinom, Klasićem, Jakovinom ili Svetozarom Livadom.

Nevjerojatno zvuči i činjenica da ministar Orepić otvoreno pokazuje da uopće ne zna kako funkcionira pravna država. Ne zna da je to pitanje u nadležnosti sudova a ne povjesničara. Koliko je poznato, za sada postoji jedna sudska odluka na ovu temu, i to ona Prekršajnog suda u Kninu, od 22. prosinca 2011., kojim je pozdrav "Za dom spremni" okarakteriziran kao "poznat kroz cijelu hrvatsku povijest još od vremena Šubića i Zrinskog te da time ne predstavlja nikakvo tzv. ustaško obilježje kako mu se vjerojatno stavlja u teret".

Koliko je poznato, niti jedna viša sudbena instanca nikad nije pobila ovu odluku. Tragikomično je da jedan ministar MUP-a to ne zna a još je tragičnije da brojni novinari o ovome ne priupitaju resornog ministra pravosuđa i njegovog atranačkog kolegu Antu Šprlju. To je naime put za razjašnjavanje ove situacije a ne zasjenjivanje jedne briljantne pobjede incidentnim situacijama na zahtjev Beograda i ostatka njihove mreže u Hrvatskoj kojom se, kao što znamo, bavi i SOA.

Kao što je Orepić temeljito "prosuo" po ovom i cijelom nizu drugih pitanja, tako se i Božo Petrov ponio oko održavanja “statusa quo” u DORH-a. Naime, Petrov je bio oštro i odlučno protiv smjene Dinka Cvitana, a Cvitan nije ništa nego dobra replika i klon svog prethodnika Mladena Bajića, koji je svoje pravo lice pokazao služeći pozadinskim igračima iz sjene. Tko su oni bilo je očito po postupcima Mladena Bajića, DORH-a, i napose njegovog Kaznenog odjela u raspravi oko izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kada su isti, umjesto zastupanja njemačkog Državnog odvjetništva - što im je bila dužnost, otvoreno zastupali tadašnje okrivljenike a današnje osuđenike na doživotnu robiju. Nakon presude u Muenchenu, političku čast Bože Petrova i stručnu DORH-a može jedino spasiti Dinko Cvitan. I to neopozivom ostavkom.

MOST kao politička novina i koncepcija po svemu sudeći ima dobre želje i namjere, no neiskustvo, neznanje i malomišćanski provincijalizam ih priječi u prosudbi i djelidbi strateških tema od onih manje bitnih, nebitnih ili pak štetnih.

Doživotna zatvorska kazna izrečena presudom Perkoviću i Mustaču ogoljenje je i raskrinkavanje DORH-a kao partijskog ureda za procesuiranje i progon politički nepodobnih a zataškavanje inkriminacija politički podobnih. Sramota Mladena Bajića ujedno je i sramota Dinka Cvitana koji je nastavio isto ponašanje.

Vezano uz to, s jedne strane, Petrov je izjavio da ne vidi razloga za smjenu Dinka Cvitana i vrha državnog odvjetništva, a nakon presude udbaškoj vrhušci kaže: “Za mene je ovo očekivana presuda njemačke države i pozdravljam je. Ona upućuje na činjenicu da su autori t. zv. lex Perković vrlo dobro znali što bi ga ondje moglo čekati i bili su spremni na sve kako bi to spriječili.“

Nemoguće je bilo kome, pa tako i Boži Petrovu, razdvojiti djelovanje i činidbu Zorana Milanovića od (ne)djelovanja i (ne)činidbe Bajića i Cvitana. Izravno odgovorni za ovakav nesrazmjer između doživotne robije izrečene provoditeljima državnog terora i ne nalaženja elemenata za kazneni progon jesu Bajić i njegov nasljednik Cvitan. Ako Bože Petrov nije sposoban za takve logičke sinteze, onda bi se kao psihijatar trebao povući s političke scene, jer očito nije sposoban suvislo zaključivati ili se ipak radi, kao u slučaju njegova stranačkog kolega Vlaha Orepića, o nepromišljenosti, neznanju i čistom predizbornom licemjerju.

Ako se u državi i žele provesti neke reforme, one moraju počivati na promjenama u pravosuđu, policiji i državnom odvjetništvu jer su to stupovi pravne države i vladavine prava. Upravo ta tri stupa nisu ni taknuta i za to nisu odgovorni ni Orešković, ni Karamarko, već isključivo Božo Petrov, odnosno Vlaho Orepić, koji nas nizom najnovijih poteza vodi novom uvođenju partijskih sudova u kojima će Jakovina, Klasić i Goldstein raspravljati o tome je li domoljubni poklič iz opere Nikola Šubić Zrinski ili Thompsonov iz "Bojne Čavoglave" domoljubni ili ustaški čin?

Zanimljivo je što zapravo Božo Petrov, i nitko drugi, cijelo vrijeme ustrajava na promjeni vodstva u HDZ-u i SDP-u, a nikako u pravosuđu, policiji i DORH-u, što su Most-ovi ministri mogli samostalno, ili uz potporu koalicijskih partnera, učiniti i tako reformirati ključne poluge sustava. Da je to učinjeno onda bi najveći dio od 22 istrage vezane za ubojstva Hrvata na njemačkom tlu u budućnosti moglo preuzeti hrvatsko pravosuđe.

Zašto nije teško je s apsolutnom preciznošću kazati. Ipak, Orepićevi majnoviji pokušaji razračunavanja sa stihovima Thompsonove pjesme, privođenje pukovnika Marka Skeja i svekoliki pokušaj kompromitiranja obilježavanja 21. obljetnice "Oluje", bez bilo kakvog uporišta u zakonu, već daju vrlo solidne naznake.

 

H. Krmpotić

Share
0