Uobičajen, uvriježen, odnosno ljudski postupak bi bio neopoziva ostavka Ranka Ostojića, ali i Zorana Milanovića koji je naredio takvo postupanje, zbog smrti hrvatskog branitelja Darka Pajčića.

No, što je njima samo jedna žrtva, nakon pokolja u Parizu?! Pa oni se ne dižu iz kreveta ako ne misle uzrokovati nevolje barem nekoliko stotina ljudi, a ako već ne će biti smrtnih slučajeva, zadovolje se sa 500 otkaza po danu ili 100 mladih te stručnih koji napuštaju svoju domovinu.

U bilo kojoj demokratskoj zemlji u kojoj ministar unutarnjih poslova/policije nakon ovakvog događaja ne bi odmah ponudio neopozivu ostavku i sam se prijavio DORH-u, izbili bi masovni prosvjedi, zahtijevale bi se „glave“, a ni prvi ministar/premijer ne bi prošao bez medijskog linča. To samo pokazuje narav sustava koji u pokornosti drži hrvatski narod; ostaje upitno je li doista taj hrvatski narod isti onaj koji se 1990-ih suprotstavio petoj vojsci Europe i slomio velikosrpsku agresiju? Kako taj pobjednički narod može toliko trpjeti, ne nesposobnu vladu, već protuhrvatsku vladu, koja je izravno naštetila Hrvatima, neizravno Francuzima svim narodnostima koje su stradale u Parizu.

Kako to da taj „umni“ hrvatski narod, liberalan, slobodouman i kakav sve već nije, kako se takav pametan i prosvijećen narod ne zapita: zašto su jedino (!) hrvatske, grčke i srpske vlasti imale fotografiju terorista odgovornog za napad u Parizu, a nisu ništa poduzele?

Zar hrvatska javnost misli da policija u 21. stoljeću ima „odriješene“ ruke i u demokratskoj državi može raditi kako hoće? Tako postupati, kako im se prohtije mogla je pretorijanska „straža“ rimskih careva i tjelesni zdrug nacifašističkih i komunističkih diktatora; njih se nije moglo, ni htjelo obuzdati – oni su zbilja radili što hoće. Izjava da se čovjek ozlijedio tek kad je pao na pod, a prekomjerno konzumiranje rakije je uzrok njegova pada; zar je to demokratska ljevica; zar je u duhu „socijaldemokracije“ napadanje invalida ili policijsko forsiranje ulaska u crkvu? Pa čak ni bezbožni jugoslavenski komunisti nisu grubom policijskom silom stupali u crkvu.

Dakle, vlada na odlasku koja odbija otići jest vlada ubojica koji nikome ne želi odgovarati. Koliko batinjanja, omalovažavanja, pljuvanja, vrijeđanja, ponižavanja, a naposlijetku i ubijanja može podnositi onaj dio naroda koji je dao glas četničkim sljedbenicima? Što o tim ljudima reći: jesu li glupi, ludi ili naprosto zli? Kakav je patološki poremećaj narodnog osjećaja, samobitnosti, narodne svijesti koji tolerira, odnosno podržava čak i ubojstvo? Kako je krenulo, Hrvatska može samo sanjati da će jednoga dana doseći razvijenost „divljeg zapada“ 19. stoljeća, jer se trenutno nalazimo u „divljem regionu“!

Tući i batinati do krvi i smrti vlastite državljane, one koji su stvarali državu, jer nisu htjeli grubo nametanje pisma ubojica, silovatelja i zločinaca u svom gradu – zar smo na to spali? Sva ona zafrkancija da su u Hrvatskoj medijske slobode kao one u Sjevernoj Koreji; sad se otišlo i korak dalje: sad se treba bojati i policije (milicije?!) jer tko izrazi nezadovoljstvo vlašću – umire! Nitko nije ugrožavao ljudske živote; ugrožene i napadnute su bile samo – silom nametnute ploče, dakle plastične ploče imaju veću vrijednost od ljudskoga života, ma kakav taj život bio, a radilo se o životu čovjeka koji je sve dao za domovinu.

Ovo je još jedna činjenica koja potvrđuje da Domovinski rat nije završio jer Hrvatskom vladaju petokolonaši kojima je jedini cilj „uskrsnuće“ Jugoslavije, izjednačavanje napadača i žrtve, dokidanje građanske države i svih sloboda iznjedrenih u obrambenom pravičnom ratu protiv prekodrinskih agresora. Pazite vi stanje u kojem se Saša Sabadoš s guštom iživljava nad slabijim jer se slabiji po pendrekom nastavlja boriti protiv iste agresije koja je napadala 1990-ih, ali je ovaj put agresor u hrvatskoj odori kao hrvatski policajac.

Konačno se četnik dohvatio ustaše, pa ubij ustašu! Zamislite da je nastradao netko srpske narodnosti! Koja bi to deračina bila od strane Pupovca, Teršeličke, Pusićke, Jovanovića, Ostojića; vjerojatno bi se oglasili i „braća“ Nikolić i Vučić, a Šešelj bi spalio još tuce hrvatskih zastava. No, hrvatska državna televizija – ništa; tek nezavisni domoljubni mediji i portali prenose vijest o tragičnoj smrti tog mladog čovjeka koji je još mogao dati Hrvatskoj zemlji. Smrt je uvijek teško podnijeti, ali koliko li je teže bližnjima Darka Pajčića u ovakvoj situaciji; njega je ubila država koja o tome šuti, a zločinac, i onaj koji je ubio, i koji su naredili ubijanje će proći neprozvan i nekažnjeno.

Povijest se ponavlja na jedan nakaradan, uvrnut i morbidan način: 1990-ih je od strane četničke agresije ubijeno jako puno Hrvata i Francuz Jean-Michel Nicolier, a 2015. je ubijeno, doduše ne izravno, ali neizravno od strane pravnih i ideoloških sljednika tih četnika, jako puno Francuza i Hrvat Darko Pajčić. Oko milijun Hrvatica i Hrvata je glasovalo za režisere ovih događaja – to nije božanstvena ili ljudska komedija – to je đavolska komedija.

 

Josip Gajski

Share
0