Ne broji ovih dana samo Zoran Milanović sitno. Čine to i oni koji sude perom i kamerom, a ne šmajserom kao mentalni im, nerijetko i biološki, pretci. Prevladavajuće stanje u medijskom prostoru Hrvatske može se usporediti s onim u Berlinu krajem travnja 1945. Čeka se čudo, a nade je sve manje. I to sad kad su skoro sve objasnili, u isto vrijeme još i više sakrili.

Recimo, "objasnili" su da Hrvatska raste a sakrili da joj kreditni rejting pada. Kako to da joj se sad kad raste još manje vjeruje nego prije kad je padala? Da možda sada kad raste ne zaostaje za usporedivim zemljama još i više nego kad je padala? Ma koga briga za to! Rejting agencije, te nekad dežurne babaroge na naslovnicama i u najavama vijesti, sad stidljivo vire s dna novinskih stranica obilježenih dvoznamenkastim brojem i strpljivo čekaju da se nakratko pojave u drugom poluvremenu dnevnika.

Medijski su "pristraše" objasnili i da pada broj nezaposlenih što bi malo značilo da nisu istodobno sakrili kako istodobno pada i broj zaposlenih. Kako uopće objasniti taj "čudesni" fenomen, da ne kažemo paradoks? Nije li možda razlog tomu pojačano iseljavanje aktivne radne snage? Nisu li možda generacije koje odlaze u mirovinu brojnije od onih koje dolaze na tržište rada? Je l' baš tako teško? Uspjelo im je nekako objasniti i kako dva ista broja ne moraju značiti jedno te isto. Tako udio noćenja turista iz Srbije predstavlja spas za turističku sezonu, dok približno jednak udjel stanovništva Hrvatske u populaciji Europske Unije nije ništa drugo nego "razina statističke greške".

Objasnili su nam "hrvatski" mediji i kako nije u redu da Hrvati izvan Hrvatske, koji su bili s nama kad je grmjelo i sijevalo, biraju umjesto nas, a sakrili da im je smanjenjem broja biračkih mjesta u biti onemogućen pristup glasovanju i da kolikogod ih glasovalo, dobivaju svega tri zastupnika u Saboru. Gotovo tri puta manje nego što je tamo predstavnika nacionalnih manjina čiji glas vrijedi višestruko više od glasa običnih Hrvata ma gdje bili, a zastupnici im jednakopravno odlučuju o svemu.

Navikli ono što ne valja prikazivati kao da valja, pitali su se što im je činiti s onim što zaista vrijedi. Pogodili ste – to treba prikazati kao da ništa ne vrijedi! Pa kad su već trijumfalno trubili na sva zvona što su im puleni, više po inerciji nego vlastitom zaslugom, u nečem maglovitom dogurali Hrvatsku do 40. mjesta u svijetu, kako onda prikazivati nogomet u kojem Hrvatska od svojih početaka ne ispada iz prvih 20? Kako, nego močvarom koju treba isušiti, a ne komarce, kako nazivaju glavne protagoniste i pokretače uspjeha, ubijati jednog po jednog. I na pobjednike u Domovinskom ratu gledaju poprijeko. Moglo bi biti zato što im mezimci ni u ratu ni u nogometu u odlučivanju i upravljanju nisu sudjelovali. Možda baš u tome leži tajna uspjeha u tim područjima.

Posebno ih je iživciralo kad su se pobjednici u obrambenom ratu usprotivili tome da ih se na mala vrata zakonski izjednačava s agresorom i gubitnikom pa u znak prosvjeda podigli šator pred vratima predlagača takvog sumanutog zakona. Udarna je partijska pest tada tražila da se taj neprijateljski šator smjesta sruši jer je bespravno podignut, a koji mjesec potom izražavala i zabrinutost što bi se hrvatski branitelji pred hrvatskom policijom mogli skloniti u crkvu i tako izbjeći olovnoj ruci pravde. Pravili su se još gorima nego što jesu, samo da bi ih jedan rastrojen, podmukao i nadasve agresivan ministar morao smirivati kako bi u usporedbi s njima ispao obazriv, umjeren i blag.

Kad bi im se učinilo da su pronašli trun u oku najvećoj oporbenoj stranci, odmah bi pozvali "neovisnog" analitičara da kićenim riječima potvrdi njihovo otkriće. Za brvno vladajućih takve ne bi tražili, već bi dali riječ oporbenjacima da to brvno sami prokažu. Priču bi rutinski zaključili "neutralnim" komentarom: "Evo, vidite, dok narod trpi, oni se opet međusobno prepucavaju!"

Komercijalna kuća zapadne škole prikazat će s vidljivo zlobnim namjerama, mimo svakog standarda, i neformalnu komunikaciju odabrane mete. Uz to će njezino obraćanje temeljito izrezuckati kako bi se smisao izrečenog izmijenio do neprepoznatljivosti (prevari, podvali, skrati, jer kako drukčije zadržati laskavu i "prestižnu" titulu novinarke godine). Javna se, pak, kuća slijedeći tradiciju istočne škole ne zamara takvim "suptilnostima". Nepoželjnu će personu jednostavno sasvim ukloniti iz priloga prikazujući svom općinstvu privid kao da je na važnom skupu nije ni bilo. Obje se ovako odnose ni manje ni više nego prema predsjednici Republike.

Novost predstavlja činjenica da je lijeva medijska bratija dobila i malog desnog brata. Ne baš pravog, već posvojeno nahoče - dnevni internet portal i tjedno mu pisano izdanje. Ono žučno napada vladajuću koaliciju što joj ne škodi jer njezini potencijalni pristaše u njihove vode ne zalaze. Istodobno, najveću oporbenu stranku i s njom povezane pojedince obasipa takvim gadostima i podmetanjima da ih je bilo ispod časti plasirati čak i lijevom medijskom agitpropu širokog spektra. Za tako prljavu rabotu trebalo je pronaći nekog tko nema ni najniži prag dostojanstva. I uspjelo im je! Potaknut od lijevog skrbnika desni je nahod (o)kupio i neke ugledne desne komentatore kojima su sva ostala vrata bila zatvorena namijenivši im ulogu smokvinog lišća. Jer nije tajna, njihove podulje i promišljene članke čita znatno manje ljudi, nego tekstiće nakinđurene velikim bombastičnim naslovima i fotografijama. Netko ih je prozreo i javno se od suradnje ogradio, onaj koji je mogao otišao je drugdje kad je partijska stega malo olabavila, a onaj koji je ostao jednostavno mora od nečega živjeti.

Kako bilo, nakon godina i godina mahnitog glavinjanja dana 8. studenog sprema im se, i lijevima i desnom a bome i nalogodavcima im, suočavanje s rezultatima svoga rada. Već neko vrijeme može se naslutiti da im slijedi sudbina Georgea Foremana u 8.rundi antologijskog meča poznatom pod nazivom "Rumble in the jungle". Naime, dotad premoćan, snažniji, ali silnim mlataranjem u prazno izmoreni Foreman, u toj je rundi doživio težak nokaut od iskusnijeg i mudrijeg Mohammada Alija. Neki, doduše, još polažu nade u varljive ankete s onakvim žarom s kakvim se u Berlinu 1945. iščekivalo čudotvorno oružje koje će preokrenuti tijek rata.

Ankete, ta paučina za koju se grčevito drže kao brodolomci za mornarsko uže, pokazale su na trima izborima u protekle dvije godine takva odstupanja od konačnih rezultata da ih nitko razuman i nekorumpiran ne tumači kao prognoze izbornih rezultata. No, očajniku je lako ostaviti razum po strani kad mu pred očima zasja žuđena fatamorgana ili zašuška svežanj novčanica pod ušima. Ciljano postupno smanjivanje prednosti oporbe u funkciji je stvaranja privida da je izborna utrka neizvjesna ali i dojma strelovitog uspona njihovih favorita. Ipak, ni u jednoj od anketa još uvijek se ne usude dati prednost vladajućoj koaliciji. Valjda, kako bi se kad sve prođe mogli pohvaliti da su, eto, barem pogodili pobjednika. Ako su za predsjedničkih izbora ankete tih istih kuća razliku između glavnih kandidata omanule za više od deset posto, sad kad mecenama provladinih anketnih agencija istječe rok trajanja, ta razlika može biti samo veća.

Uzme li se to u obzir, neizvjesno je tek hoće li Domoljubna koalicija osvojiti samostalno apsolutnu većinu (76 mjesta) ili će joj za to trebati još poneki glas sa strane. U takvoj rubnoj situaciji na važnosti dobivaju tzv. "male" liste i ključno pitanje postaje kome će od "velikih" one uzeti više glasova. A tu je gužva u lijevom šesnaestercu ("Živi Zid", Bandićeva koalicija, Josipovićeva "Uspješna Hrvatska", ORAH, MOST, IDS, ...) kudikamo veća od one u desnom (koalicija "Spremni", "U ime obitelji", HDSSB) što pogoduje i većem rasipanju glasova na svjetonazorskoj ljevici. Zato su neki do jučer simpatični likovi koje se domalo pitalo za sve i sva preko noći iščezli iz medija, dok je donedavni idol postao predmetom najžešće poruge kao da se radi, u najmanju ruku, o ljutom desničaru. Sve kako bi se lijevi glasovi što više usmjerili u jednu košaru.

No, jasno im je da takvih glasova ne će biti dovoljno pa sve karte bacaju na MOST, tog idealnog saveznika ljevice – idealnog, jer bi prema ambicioznoj zamisli trebao pokupiti glasove mahom desnih birača. No, zanimljivo je primijetiti kako je unatoč tome što mediji njime pokušavaju odvući tradicionalno desne birače od desnih stranaka, MOST nezavisnih lista u kampanji deklarirao svjetonazor najbliži HNS-u Vesne Pusić, s tom razlikom što MOST nema prošlosti. A kakva bi mu mogla biti budućnost, i nije tako teško pogoditi. Poznato je što oni rade s mostovima na Neretvi nakon što posluže svrsi. MOST se od HNS-a razlikuje i po tome što ima pristojnije "zaštitno lice". Prikladan je to izraz, jer u strukturi s unutarnjim ustrojem samoupravljačkog tipa teško je govoriti o čelniku. Ipak, u čušpajzu raznolikih osobnosti koje su se pridružile MOST-u ističe se jedna osebujna – načelnik Primoštena, taj prirodni MOST-ov most prema Zoranu Milanoviću, koji se užurbano gradi (moguće i sredstvima namijenjenim onom Pelješkom) pod radnim nazivom "Tito, a ne Tuđman".

Među nominalno desnim strankama upada u oči neobično ponašanje regionalnog HDSSB-a koji je, izgleda, odlučio pridobiti povjerenje birača koristeći se čudnovatom taktikom "skreći što jače desno i u isto vrijeme žmigaj što brže lijevo". Ostale dvije desne liste koje smo spomenuli u najboljem slučaju po njih mogu dobiti mandat-dva, što znači da će velika većina tih glasova ostati ispod izbornog praga a njihovi birači bez predstavnika u Saboru. Uz njih, već tradicionalno nastupa i poveća hrpica paradnih minijaturnih desnih lista koje na izbore izlaze pod geslom "Važno je sudjelovati". Da, SDP-u i Zoranu Milanoviću je važno da i oni sudjeluju.

Kamo vodi raspršenje na desnici ilustrirajmo primjerom Željka Keruma i Nevenke Bečić u prethodnom sazivu Sabora. Kad je bilo stani-pani i trebalo donijeti Ustavne promjene kako bi se zaštitio poznati udbaški dvojac, braco i seka su bili spremni potegnuti i do Zagreba samo da bi digli ručice u zrak. Ne bilo tko, nego Kerum, pravi naš čovik iz naroda, koji još i lipi pršut na čelo! Pouka priče je da smo dovoljno jaki samo kad se čvrsto držimo zajedno, jer ne živimo u normalnim vremenima, još manje u slobodnom demokratskom društvu. Zato sad razlike među nama moramo prevladati i u nedjelju se okupiti oko najjače snage kako bismo u budućnosti te razlike mogli slobodno artikulirati bez bojazni da će nam se film strave, koji nam se iz dana u dan vrti od onog kobnog 3.januara prije gotovo 16 godina, ponoviti. Ne gledamo li ga dugo, dugo, predugo?

Prisjetimo se i kako su trabanti na jednosmjernom putu u ropotarnicu povijesti pokušali osporiti predsjedničinu pobjedu početkom godine. Treba li im ponuditi priliku da slično pokušaju i nakon nedjeljnih izbora? Ako netko iz nekog razloga ne može provariti ni ovakav desanaderizirani HDZ, dobro je znati da preferencijalni način glasovanja omogućuje i drukčiji izbor na listi Domoljubne koalicije. Jer, doista, velik bi propust bio zbog osobne taštine ili dobrohotnom nepažnjom dovesti u pitanje temeljni preduvjet za demontažu zloćudne strukture naslijeđene iz komunističkog totalitarizma koja već 16. godinu u nizu guši Hrvatsku – konačan pad SDP-a i Zorana Milanovića!  

 

Grgur S.