Narcisoidni poremećaj osobnosti teška je i opasna dijagnoza; to je psihopatski poremećaj osobe koji sebe vidi kao centar svega. Bolesnik živi bez istine, izgubljeno, u mraku izmišljenih prizora i ne prima k znanju gdje je, što čini i koje su posljedice.

Bezumnik pun nerazumljiva govora i namjera nameće svoju volju. Etimmologija (narké) iz čega potječe narkoza, govori o odnosu poremećenog pogleda na svijet s drevnim infernalnim obredima: ukočenost smrti koja je možda samo san ili tek opsjena? Bolest je neizlječiva, a simptomatsko lječenje samo donekle otklanja mogućnost trajne hospitalizacije.

Na nižem stupnju simbolizacije taj cvijet podsjeća na pad Narcisa u vodu u kojoj se ogledao, a voda je ono istinsko zrcalo okrenuto dubinama. Otuda je u moralnim tumačenjima narcizam ostao znakom taštine, teškog oblika egocentričnosti, samoljublja i samozadovoljstva. Oboljelima nitko nije dovoljno dobar, nimalo ravan. Jedno od obilježja poremećaja je zaljubljeno slušanje samoga sebe i maloumna nada u dobar ishod onog što čini. Zato osobe s takvom dijagnozom ne smiju imati (formalnu) moć nad drugim ljudima, naime silu; to se naročito odnosi na državnu upravu, ministarstva, policiju i vojsku. Sve to po svojim ustavnim ovlastima jedan Predsjednik vlade posjeduje.

Nažalost narcizam nije nikad bez pratnje drugih nedostataka; nedostatak empatije je konstantan i degradirani umni mrak nerado primijećuje; plaši se da mu suosjećanje naruši imidž snažne osobe i u vlastitim očima učini ga manje važnim. Zato je u narcisoidnom poremećaju naglašena nadmenost i logoreja; maska hrabrosti ispod koje se sakrio strah od vlastite beznačajnosti, i onaj još jači strah – da će se jednom to doznati. I ta neumorna poza važne osobe ne prestaje: ni u obitelji unutar četiri zida, ni među prijateljima u poznatom okruženju... nigdje i nikad, nego traje i ne umara se. Čak i na spavanju, u snu dok se poput ožiljka ne ukopa na licu i stvori grimasu maloumne nasmješenosti.

I umjesto osobe i državnika političkom se pozornicom šeće kipteća i loše prikrivena dijagnoza. Kod Zorana Milanovića lakoća prepoznatljivosti sindroma malko je sumnjiva, naime osobe koje pate od narcisoidnog poremećaja vješto kriju dubinu poremećaja, Zoran Milanović s ponosom istrčava u tom dresu. Možda u tome vidi svoj idući „mandat“, na liječenju u ustanovi kod dr. Petrova, u trajanju od pune četiri godine, ili već koliko tretman traje? Zato Zoran Milanović ide dalje, to mu šapću pljoska u lijevom unutarnjem džepu sakoa i dežurne ulizice najužeg partijskog zdruga. Dodatno je pak sve zakrpano macho-fajterskom pozom, što se prilično dobro objašnjava podatkom da je u mladosti premijer bio kvartovski potrčko s velikim brojem čvoruga po kvadratnom centimetru vlasišta. A „kvartovac“ doista ima vlasište i jedva nešto kože između obrva i vlasišta.

Dakle, trzaj da se kao i svaki narcisoid pogledava u zrcalo ili o usputna stakla i taj slavodobitni smiješak pri ulasku, na primjer, na sastanak čelnika EU, ukazuje na ozbiljne psihičke poteškoće. Taj smiješak je loše uvježbana bezvoljna grimasa, ali još uvijek bolja od one njegove grimase nadmoćne kiselosti tako česte kod blaziranih kvartovskih skorojevića, upravo onih što su se tek upisom na fakultet domogli gradskog središta i tako se malo oslobodili kvartovskih nasilnika. Međutim takav smiješak u Zorana Milanovića nema pravo pokriće, naime hrvatski predsjednik Vlade na sastancima u EU nema vlastitog političkog stava, mišljenja, i opet je potrčko:“ ...following majority view“ i ništa preko toga. A kako i bi smio drugačije, zar onim konobarskim engleskim? I tako osmjeh nadmoći lako postaje tuđi potsmjeh nemoći, a svi nazočni na takvim sastancima to dobro razumiju, to neobuzdano izrugivanje jednog primitivca, njegov smiješak zatečene osobe – i udaraju čvrge. I povijest se ponavlja: opet čvrgama i hematotima nikad kraja. Mađari pogotovo imaju snažnu ruku i udaraju najsnažnije. Dakle europske packe, ruganje, i opet čvrge ali ovaj put u javnosti, pred tv kamerama, pogonsko gorivo narcisoidnosti.

To je frustracija koji ne vodi samo u verbalni, nego i fizički sukob; nije li dovoljno uočiti ponašanje njegova oca Stipu koji i smetlaru „Zagrebačke čistoće“ želi grubom silom dokazati da su oni, Milanovići – sila! Zoran Milanović još se fizički ne obračunava, ali je u SOA ugurao podobne i svoje pouzdanike, zato viče i logorejom nadoknađuje fizičku agresivnost: istinsku nemoć nemoć da ga oni, koji ga doista poznaju, ozbiljno shvate i uvažavaju. Stvarnost je prema njemu gruba, a količina njegovih glasno i rafalno izgovorenih rečenica nimalo ne pomaže. Zoran Milanović već ima svoju knjigu/portal „Zoranizama“, on je već „legenda“ što god činio ili preskočio učiniti, i koliko god se upiro i i trsio upravo će po njima ostati zabilježen u povijesti hrvatske politike. Tu postoji sličnosti s komunističkim političarem Mikom Špiljkom, izuzetno moćnim, ambicioznim i brutalnim koji je i za svog života postao legenda glupana i eponim za tupost. Od takvih je najbolje pobjeći, distancirati se i zaokružiti ih šutnjom, jednostavno čekati da vrijeme napravi svoje, a to se prije ili kasnije dogodi. Nažalost počesto prekasno.

Nema ni popravka ni izlječenja, nešto malo nakratko, pod jakim sedativima, a onda se oči zacakle i ruka poleti „ala Romana“. Desnica podignuta 120 stupnjeva od tla, dlan ispružen i slijedi liniju lakta i ramena, kod Milanovića dlan je stisnut u pesnicu – to je ta inovacija, taj komunističko-fašistički pozdrav „ala Zoki“! I oči se ne gase, ruka ostaje uzdignuta pod pravilnim kutem, a onada povici „Hrvatska, Hrvatska“ lagano spuštaju ruku i prislanjaju dlan desne ruke na srce – sad je Zoran Milanović poštovatelj dr. Franje Tuđmana. Povici Hrvatskoj se utišavaju, partijci oko njega ne znaju što bi s „Hrvatska, Hrvatska“: prijaviti ili pljeskali?!? Prilično su zbunjeni i ostaje tek jauk jednog nemoćnika s rukom na srcu, jedan nesputani iskaz uznapredovale narcisoidnosti i za sve građane Hrvatske opasan duševni bolesnik.

S takvima oprezno, jer nisu oni opasni nego je njihova dijagnoza priljepčiva i zato nije uputno doći u njihovu blizinu. S takvima nema ni kontakta niti sučeljavanja, nema „dvoboja“ s dijagnozom, to je gubitak vremena (i zakonom je zabranjeno), Zoran Milanović se mora suočiti sa svojim djelima, simptomima i liječiti.

Narcisoidima i njihovom čoporu treba se suprostaviti liderstvom i dobro ugođenim timom kompetentnih ljudi. „Ama nesciri“, kažu mudri, „voli biti nepoznat“. Zato samodopadnim treba suprostaviti razboritost i timski rad, uključiti žene svakako, one koje znaju i koje se usude, a ne pukim ispunjavanjem „ženske kvote“ uključivati žensko biračko tijelo. Suprotno narcisoidu je razborita osoba, odmjereni vođa koji je spreman saslušati mišljenje i analize svojih suradnika. On je suprotnost narcizmu, podmuklostima, agresivnom vikanju i neobuzdanoj logoreji. To je obiteljski čovjek privržen tradicionalnim vrijednostima, strpljiv i onaj koji razumije tuđu nevolju pa ustrajava na pomoći, osoba doista suosjećajna za tuđe nevolje te čovjek od akcije i konkretne pomoći. Samo lažne vrijednosti imaju prođu, njih treba izbjegavati, jer ih svatko lako prihvaća i još lakše krivotvori.

Kad komedijaškim izletom u nacikomunizam i frenetičnim govorom nije postigao svoj zamišljeni cilj („opšetnarodnog ustanka“?), Zoran Milanović je prešao na uličarsko dobacivanja i vređanje na osobnoj razini. No ovaj se put „kozičavi iz kvarta“ pobrinuo da mu od čvrga ne natekne glava pa se ne odvaja od onih sa slušalicom u uhu. Njegova je narcisoidnost umislila da izvrsno govori engleski jezik, samo zato jer je u Briselu zgubidančio četiri godine, pa svog političkog oponenta proziva i ruga mu se. Što svoj engleski ne izmjeri s Predsjednicom Kolondom Grabar Kitarović? Istina je međutim drugačija: klozetfrajle u briselskim restoranima govore bolji engleski nego hrvatski premijer.

Nakon četiri godine od preuzimanja izvršne vlasti, Zoran Milanović je po prokušanoj partijskoj špranci najprije pomeo one koji su ga doveli na vlast, a onda i sve za koje je pomislio da bi mogli zjevnuti na njegovu stolicu ili zasjeniti njegovu svjetlost. Lista je duga, ali nije li dovoljno spomenuti Slavka Linića i poglavice riječkog crvenog bastiona – Vojka Obersnela i Zlatka Komadinu; eliminacija Ive Josipovića i prije nego je Josipović izgubio predsjedničke izbore, pa Aleksandre Kolarić, Radomira Čačića (Mirela Holy je doista nebitna)... Uspostavljen je novi „kult ličnosti“, jer čime se bavi partijski vođa cijeli dan: šeće odijela, popravlja frizuru, veseli sam sebi, valjda je promijenio uzor i to više nije James Bond nego Kim Jong-un i drug Tito. To je oploditelj naroda koji čak i na (izmišljeni) preljub ide u pratnji, da ne bi ostalo neprimijećeno, neka se priča jer sve je to samo izmišljotina. Podnosi se i podnose ga; imati neprijatelje velika je odgovornost i nije za svakoga. Posljednji kojima opraštamo njihovu nevjeru prema nama su oni koje smo mi razočarali, dakle bit će još čišćenja partijskih redova, do istrebljenja. Unutarpartijski odnosi su zatrovani, sve kipti od nezadovoljstva, čeka se samo prvi znak Milanovićeve slabosti.

Zanimljiva je Milanovićeva poštapalica „Vozvrata k staršem boljše njet“ (ako se još dobro sjećam?) – „nema povratka na staro“. Nije iz rusofilstva nego je to poza ljubitelja pjesništva, neshvaćenog intelektualca i zanesenjaka punog (za običan puk) nerazumljive boli. Umišljeni bolovi su kod narcisoida daleko najistinskiji, jer ih stalno trebaju. On je pastuh i zavodnik, a Hrvatska je mala djevojčica pa kreće s Jesenjinom, golemom slavenskom dušom, pjesnikom nezadovoljnih i neshvaćenih. Uklapa se u Milanovićevu dijagnozu i dodatno potvrđuje njegovo manjkavo i površno obrazovanje. On nije intelektualac, a silno mu je do toga stalo. Iza njega ostat će porušena Hrvatska i knjiga Zoranizama – antologija političkog lupetanja u Hrvatskoj.

Grdno se prevarih, vjerojatno predrasuda, a nije zgorega malo prokopati po Internetu; naime Milanovićeva predizborna poštapalica nije iz Jesenjinove pjesme, nego refren istoimene „pesme“ srbijanske cajkuše Ane Bekote. Ipak Milanovićev drugarski kućni odgoj i kulturološki domet završavaju narodnjačkim tonom u srbijanskom komšiluku.

Zoran Milanović se plaši da će ga zadesiti ono najgore, gubitak izbora, pa pokušava preduhitriti zbivanja na način da im hrli ususret. Čak i loš političar kakav je Milanović prihvaća svoj odlazak, ali ne i dan svog odlaska, zato ga silno muči onaj dan, naime dva: dan kad će se „na noge“ pred Predsjednicu muljati i cviliti da mu povjeri mandat, kako je to već radio kod Stjepana Mesića, i dan kad će doći s kartonskim kutijama isprazniti ured. Od sada se mora učiti kako podnositi gubitak i porugu, a to je za narcisoida gore od smrti.

Kojim se jezikom obraćati onom koji će uskoro sve izgubiti? Najnejasnijim, jer takav je i najdjelotvorniji. Počevši od trenutka kada se nazirao poraz, Hitler je govorio samo o pobjedi. On je u nju vjerovao – ili se barem tako uvjerljivo ponašao kao da u nju vjeruje – i ostao je do kraja zarobljen u svom mračnom optimizmu. Sve se srušilo oko njega, svaki je dan opovrgavao njegove nade, ali uporno se pouzdavajući u nemoguće, zasljepljen kako to samo mogu biti neizlječive dijagnoze, imao je snage ići do kraja, izmišljati jednu grozotu za drugom i nastavljao svoje propadanje ne mareći za svoju ludost pa ni sudbinu.

Povlastica je živjeti u sukobu sa svojim vremenom i istodobno graditi bolji svijet. Nesretnu epizodu sa SDPartijom i Zoranom Milanovićem treba zamijeniti onaj svjetonazor i politička opcija koja je jednom učinila da Sava poteče uzvodno; povjerenje dati onima koji će se usuditi preći preko crveno-crnog bezdana. Onako kako je Mak Dizdar zapisao: „Valja nam preko rijeke“, na putovanje do boljeg i smislenijeg života.

Koga vrijeđaju u njegovoj istini, taj ne treba ni trepnuti, možda se samo osmjehnuti; koga vrijeđaju u njegovoj maniji, taj počima udarati, vikati i bjesnjeti; koga vrijeđaju u njegovo podlosti, smrkne se i poziva na Boga.

 

Mila Marušić

Share
0