Prvi puta sam za gospodina dr.sc. Gorana Vojkovića čuo kad je koncem prošle godine gostovao u emisiji Hrvatska uživo. Baš u to vrijeme Hrvatsku je pogodila vijest kako u hrvatskim školama postoje gladna djeca. Eklatantni primjer nebrige administracije za gladnu djecu bio je podatak da u Belom Manastiru, odakle je priča i krenula, vlast gradi Paviljon za dokolicu.

Upravo na tom primjeru gospodin dr.sc. Goran Vojković prokazao je samodostatne lokalne dužnosnike, ne samo u Belom Manastiru već u cijeloj Hrvatskoj. I upravo na tome pobrao moje neskrivene simpatije.

Tko je danas gospodin dr.sc. Goran Vojković? Osim stručne karijere koju gradi u Centru za razvoj unutarnje plovidbe d.o.o. (izvor http://www.pomorskodobro.com/biografija-goran-vojkovic.html), gospodin s leptir mašnom piše i za jedan Internet portal. Iako bi čovjek očekivao da se u svojim analizama nastavi baviti društveno – sociološkim temama, kao na primjeru gladne djece, ili pomorskim pravom i dobrom, što mu je znanstveni fah kao ekspertu za pomorsko i općeprometno pravo, gospodin dr.sc. Goran Vojković nesmiljeno tuče većinom samo po jednoj temi. HDZ-u!

Ne znam zašto mu je HDZ toliki trn u oku. Pisao je gospodin dr.sc. Goran Vojković kritički i o ministrima iz aktualne Vlade, ali kad god čitam njegove tekstove, posebna strast i ljubav prema kritici zaživi kad dotični piše o HDZ-u. Ne želim implicirati kako se rad i djelovanje HDZ-a ne smije kritički obrađivati, ni govora! Niti mislim da gospodin dr.sc. Goran Vojković mora imati mišljenje istovjetno Karamarkovom. Ali ako već kritički propituje rad jedne od najvećih političkih stranaka, ako bi htio biti u najmanju ruku neovisan i transparentan, onda se kritika ne smije ostrašćeno pretvoriti u kritizerstvo, pokušavajući kroz tekst izazvati najniže strasti čitatelja.

Na primjeru najnovijeg teksta pod nazivom „HDZ- stvarni nasljednik Saveza komunista Hrvatske“, gospodin doc.dr.sc. Goran Vojković pokazuje kako mu izvrtanje teza uvijek ima za poslužiti za kritiziranje i oblikovanje mnijenja prema odioznosti prema HDZ-u. U tom tekstu gospodin doc.dr.sc. Goran Vojković sam sebi skače u usta. Govoreći o Karamarku koji samo kopa po prošlosti, priča o jugofiliji, Jugoslavenima i tako dalje, gospodin Vojković nastoji u čitatelju izazvati prijezir prema vođi najveće oporbene stranke samo zato jer Karamarko kao povjesničar analizira neke povijesne pojave i povlači ih kroz sadašnjost. Zašto bi ikome bilo zabranjeno govoriti o povijesti kao o uzročno posljedičnoj vezi?

No dok gospodin s leptir mašnom Karamarka prokazuje kao lovca na povijesne anomalije, on sam zaglavljuje u povijesti pitanjem i brojanjem (ljudi!?) tko je krajem 80-ih i početkom 90-tih prebjegao iz Saveza komunista. Nemam razloga ne vjerovati znanstvenom istraživanju kojeg u svojem tekstu spominje gospodin Vojković. Čak vjerujem da je u HDZ početkom 90-tih prešlo i više bivših članova Saveza komunista od te inkriminirajuće brojke od 97 tisuća.

Gospodin Vojković u maniri pastira, iliti brojača ovaca, secira broj članstva na podkategorije. Pa tako navodi da postoje četiri kategorije onih koji su bili članovi Saveza komunista. Prva je bila vjera u sustav na federalnim osnovama, koje gospodin Vojković posebno podcrtava, druga kategorija, prema gospodinu Vojkoviću bila bi želja da se nešto promijeni (jer jedina stranka bila je Savez komunista), treća bi bila kategorija „muvača“ – sitnih kriminalaca koji su se članstvom u Partiji htjeli okoristiti, i posljednja – egzistencijalna, ona u kojoj si jednostavno morao biti članom da bi dobio kakav takav posao.

Ne mogu se oteti dojmu kako gospodin Vojković barem dvije od ove četiri kategorije opravdava. Recimo, drugu i četvrtu. I ja bi ih opravdao. Ljudi su ipak samo ljudi. Moj djed je primjerice ušao u Partiju kako bi izmuzao državni stan. Kad mu to nije uspjelo, izišao je iz Partije rogoboreći protiv iste. Pa tko ne bi opravdao čovjeka koji želi nešto promijeniti, eventualno napraviti za mikrolokalitet u kojem živi ako će to značiti napredak. Znam i takve. I tu gospodin Vojković i ja imamo identično mišljenje.

No, dok su gospodinu Vojkoviću takvi dobri dok su članovi Saveza komunista, nisu baš vjerodostojni ako su 90-tih ušli u HDZ. Dvostruka mjerila? Po gospodinu Vojkoviću, zasigurno da. 90-tih je HDZ bio pokret, pokret koji su činili ljudi svih staleža, zanimanja, životnih pogleda. Dr. Tuđman, kojeg gospodin Vojković spominje u tekstu, napravio je pokret koji je trebao ujediniti hrvatski narod bez obzira na političku orijentaciju. Naravno da su u takvom HDZ-u imali i mjesta ljudi koji su prethodno bili članovi Saveza komunista. Nota bene, to je bio i sam Tuđman.

Po istoj kategorizaciji koju je ispostavio gospodin Vojković, od tih 97 tisuća bivših komunista što su se prelili u HDZ mogla bi se isto napraviti svojevrsna kategorizacija. Prva bi recimo koincidirala s kategorizacijom koju je podastro gospodin Vojković – sitni kriminalci kojima niti jedan sustav nije bitan, bitne su im samo sinekure. Druga bi bila ubačeni provokatori i špijuni, da ne kažem udbaši koji su na sve načine trebali kompromitirati ideju nacionalne pomirbe i nacionalne države za što se je zalagao dr. Tuđman. Jer, podsjetio bih gospodina Vojkovića, da Tuđman nije radio na nacionalnoj pomirbi, u Hrvatskoj ne bi došlo do agresije, već do građanskog rata s težim posljedicama nego u Drugom svjetskom ratu.

Treća kategorija unutar ovog korpusa od 97 tisuća bivših članova Partije koji se prelio u HDZ bili bi obični članovi koji su u Partiji završili zato jer se nisu slagali s unitarističkom politikom Bakarića i njegovih satelita (a ne s idejom federalizma kako spominje gospodin Vojković, jer su hrvatski komunisti na čelu s Bakarićem htjeli biti veći Jugoslaveni nego što su bili Hrvati, tu zapravo i treba tražiti razloge sloma Hrvatskog proljeća), koji su Hrvatsku podjarmili velikosrpskom hegemonizmu, kojeg gospodin Vojković spominje u svojemu tekstu. I koji se jednostavno nisu s time slagali pa su htjeli naći neki svoj put, a dočekali su ga osnivanjem HDZ-a. To bi bile tri kategorije proizašle od bivših članova Partije koji su se prelili u HDZ.

Četvrta, i najbitnija kategorija, koju gospodin Vojković namjerno ili slučajno nije spomenuo u svom tekstu bila bi sačinjena od ljudi koji nikada nisu bili članovi Partije, a koji su samo htjeli dočekati slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu koju im je na kraju Tuđman i stvorio. Pričati o članstvu HDZ-a samo na bazi bivših članova Partije, a ne spomenuti cijeli korpus članova koji nikada nisu bili članovi Partije, u najmanju je ruku vrlo zločesto.

Ne sporim da je u HDZ-u od samog početka bilo anomalija, od privatizacije i pretvorbe do Sanaderove kleptomanije. Nitko to ne spori. Ali proglašavajući HDZ sljednicom bivšeg Saveza komunista, niti je točno, niti logično, niti moralno ispravno. Sljednik Saveza komunista je SDP, koji se prekomandovao u socijaldemokraciju, iako je mentalno ostao blizak Titovu nasljeđu.

Za razliku od SDP-a, koji svaki put kad zasjedne na vlast hrvatski korpus dijeli ne bi li zadržao političku moć, po istoj matrici kako je tobožnjim sprječavanjem sukoba nacionalizama vladao Josip Broz Tito, o čemu vrlo lijepo piše kolega Željko Primorac u svojoj knjizi „Kukuriku dosje“, HDZ je uvijek u svojoj povijesti pozivao na nacionalno jedinstvo, počevši od Tuđmana pa sada preko Kolinde Grabar Kitarović i Tomislava Karamarka. Iako je bezbroj puta pozvao na jedinstvo, Karamarku su mediji i sam gospodin Vojković napakirali samo i jedino Jugoslavene i jugofiliju. O ostalim porukama nije bilo riječi.

Već sam nebrojeno puta napisao kako je HDZ najjači kad ga najviše napadaju. Onda je bio leglo ustaške emigracije, sada je leglo Saveza komunista. Ovisno o povijesnom trenutku kada treba preuzeti odgovornost za vođenje zemlje, HDZ je uvijek na tapeti. Ali gospodin Vojković također zna da će HDZ pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima jer će opet okupiti široki narodni korpus koji će mu i peti puta u kratkoj povijesti dati legitimitet za vođenje države. A za ovaj HDZ ponovno će glasovati čak i bivši članovi Partije. N veliku žalost gospodina Vojkovića. Zato što nemaju za koga drugoga. Jer su i oni svjesni da ova nova Partija nije ništa drugo već loša kopija one čiji su članovi nekada bili. Što opet dokazuje da je i HDZ, usprkos objedama gospodina Vojkovića, sposoban privući i ljude širokih pogleda na svijet, a ne samo zatucane, krezube nacionaliste, kako to vidi većina lijevo – liberalnih silnica u državi Hrvatskoj.

 

Tomislav Stipić