Kada je u ožujku 2011. godine Josipović sazvao sve parlamentarne stranke na hitne konzultacije zbog ponirućeg stanja države, Zoran Milanović i Kukuriku ekipa brže bolje su požurili na Pantovčak. Nisu oni tada bili samo pragmatični (bila je izborna godina, u kojoj će, kasnije ćemo saznati, pobijediti na izborima), već je to bila i politički kulturna gesta jer predsjednika se, kao integrativnog faktora u zemlji, ne odbija.

Josipović je, mora se priznati, bio vrlo objektivan u svim susretima i nije se dao ukrcati u Milanovićeva kola, iako je bilo dobro poznato da će i Josipović raditi na tome da se dogodi ono o čemu je pričao godinu dana ranije, da će se cijela Hrvatska zacrvenjeti. Dok je taj izraz prvi put upotrijebio u izbornoj kampanji, drugi put izrekao ju je kad je već bio predsjednik i nesmiljeno prekomjernim granatiranjem tukao po Vladi Jadranke Kosor. Podsjetimo, tada je rekao da se Hrvatska crveni od srama zbog nerada tadašnje HDZ-ove Vlade.

Kolinda Grabar Kitarović svoj je mandat počela s pozivom na zajedništvo. Postajući integrativni faktor u Hrvatskoj, okrenula je novu stranicu u ponašanju političara. Počela je ispunjavati ono što je obećavala u kampanji i pokazala je da joj je stalo do toga kakva će Hrvatska biti za 10 godina. Jedan od takvih poteza svakako je i sazivanje konzultacija s parlamentarnim strankama s kojima želi postići kompromis oko izlaska zemlje iz krize.

Predsjednica nema ovlasti koje bi mogle dovesti do blagostanja, ali ima obvezu i pravo čuti sve relevantne političke čimbenike o njihovom razmišljanju o postojećoj situaciji. Predsjednica nije samo politička figura koja će samo sjediti u uredu, već ima i taj integrirajući element u političkom i društvenom okružju koje predstavlja.

Nitko ne očekuje da se na tim konzultacijama dogodi čudo, niti da BDP automatski poraste. Bitno je samo, da oni koji odlučuju o sudbini Hrvatske, pokušaju naći zajednički jezik kako bi sudbina Hrvatske postala izvjesnija, a ne čemerna. Na žalost, i za svađi i za ljubav, ali i za razgovor, potrebno je dvoje. Koliko god predsjednica pozivala na zajedništvo, postoje političke sile u zemlji, i to one na najvišoj instanci, kojima nije ni do razgovora ni do budućnosti Hrvatske.

Zoran Milanović odbijanjem da dođe na konzultacije samo je ubrzao svoj pad. Umjesto da demantira konstatacije kako je bahat i nekulturan, predsjednik Vlade ponovno pokazuje kako je u politiku u najmanju ruku, zalutao. Čak i Ivo Sanader, koji je bio oličenje bahatog vlastodršca, uz to i kleptoman, imao je političke pristojnosti prema Stipi Mesiću, s kojim je naizgled bio na suprotnim ideološkim pozicijama. Zoran Milanović možda nije kriminalac, ali sigurno nije ni političar s kojim bi se zemlja koju zastupa mogla ponositi. Problem nije u tome što je Milanović nekulturan, problem je u tome što svojim bezobrazlukom cijelu zemlju uvlači u sukob. Još je veći problem što Milanović ne priznaje nikoga ni išta, osim suda svoje Partije.

Takvo ponašanje bahatog premijera rezultirat će njegovim konačnim padom, i s čela Vlade ali i Partije. Valjda će razumni ljudi u SDP-u uspjeti prevladati u borbi koja će se povesti gubitkom parlamentarnih izbora. Milanović bi nakon njih mogao ostati tek nezavisni zastupnik u Hrvatskom saboru. Ako ga ne budu previše boljele prepone, bit će užitak slušati još jednom detroniziranog premijera. Još ako u Sabor uđe i bivši predsjednik, saborske klupe dobit će još više na težini. Jer, to se sada jasno vidi, Milanović i Josipović politički su gubitnici i nesretna statistika u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti.

 

Tomislav Stipić