Prikaz knjige: Ivan Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH, Hrvatski blok BiH, Mostar, 2005.

Narodi su uvijek imali svoje iznimne pojedince koji su nudili dobre, pravedne, istinoljubive i korisne prijedloge za rješenja različitih pitanja - kulturnih, društvovnih, gospodarskih, političkih i općenacionalnih.

 Nu od dobre inicijative do njezina postvarenja, ako nije postojao moćan vlastiti provedbeni mehanizam, znale su proteći stotine godina.

 Oni koji nemaju političku moć za provedbu svojih ideja, uglavnom nude idealna, moralno čista i politički neprovediva rješenja. Naime, njihova rješenja dovode u pitanje moć drugih zainteresiranih čimbenika, koji se posve prirodno ne žele odreći svojih povlaštenih statusa, premda se ta povlastica odnosila čak i samo u odnosu prema određenoj nejednakopravnoj, da ne kažem potlačenoj skupini ili zajednici.

Tipičan primjer takvih odnošaja jest sadašnji međunarodni protektorat BiH, koja je ustanovljena međunarodnim ugovorom potpisanim u Daytonu 1995.

 Ona je, unatoč tradicionalnoj tronarodnoj strukturi, ustrojena kao zajednica dva entiteta - srpskoga i muslimansko-hrvatskog. 

 Ovaj potonji uz pomoć ključnih međunarodnih čimbenika postaje sve više tihom revizijom Daytonskoga sporazuma, isključivo muslimanski bošnjački entitet u kojem su Hrvati od državotvornoga naroda pretvoreni u nacionalnu manjinu, a u dijelovima pod vlašću bošnjačke većine samo u podređenu vjersku skupinu.

 Zlopašina studija "Politička sudbina Hrvata u BiH" jednom je svojom dimenzijom pokazatelj stvarne hrvatske nemoći u BiH, ali i gotovo apsolutne moći glavnih ključnih igrača međunarodne zajednice.

 Studija kroz pet eseja progovara o geopolitičkom položaju BiH, podsjeća na prijedloge i inicijative međunarodne zajednice za rješenjem ili daljnjim usložnjavanjem bosanskohercegovačke ratne krize 90-ih godina, provedbi Daytonskoga sporazuma, konceptima mogućeg ustroja BiH u budućnosti te auktorskom ili pak tada stranačkom prijedlogu ustroja po kojem bi i Hrvati dobili zasluženi dio vlasti.

 U prvom eseju auktor kroz prizmu povijesnoga iskustva s Bosnom i Hercegovinom podučava međunarodne moćnike kako bi se po načelu "Historia est magistra vitae" trebalo riješiti pitanje BiH, koju bi se ustrojilo tako da sva tri njezina naroda i ostali državljani budu podjednako zadovoljni. 

 Nažalost u međunarodnim odnošajima, unatoč javno promicanoj ćudorednoj dimenziji politike, i danas vlada jedino djelotvorno načelo moći, pače riječ je o o dnosu snaga prema kojem se onda mjere i politički potezi.

 U drugom eseju auktor se vrlo pregledno i precizno bavi međunarodnim prijedlozima o unutarnjem uređenju BiH - Carrington-Cutilleirovim, Vance-Owenovim, Owen-Stoltenbergovim planom te  Washingtonskim i Daytonskim sporazumom.

 Važno je istaknuti kako Zlopaša međunarodne inicijative i njihovo prihvaćanje ili odbijanje prati na domaćoj političkoj i vojnoj pozornici. 

 Pozadinu pak Owen-Stoltenbergova plana vidi u poticanju muslimansko-hrvatskoga sukoba, što je doista mogao biti tek samo jedan od trenutnih motiva u već tada razrađenoj strategiji muslimanskoga vojnog nastupanja proti Hrvatima u borbi za osvajanje teritorija. 

 Naime, Muslimani, koji se kasnije preimenovaše u Bošnjake dočekali su 90-te godine okvirno kao već formirana nacija ili pak islamska zajednica, koja je u odnošaju prema druge dvije nacije doista osjećala vlastitu posebnost. 

 Zato je rat, što su ga poveli protiv Hrvata u središnjoj Bosni i dolini rijeke Neretve, bio rat za funkcionalan teritorij, a tu funkcionalnost može osjećati samo već dobrim dijelom izgrađena zajednica.

 Esej o provedbi Daytonskoga sporazuma informacijski je najvrjedniji dio studije. Auktor u njem potanko pripovijeda o reviziji međunarodnoga ugovora iz Daytona, koji je, poput nekadašnje muslimanske agresije na Hrvate u središnjoj Bosni, sad samo političkim odlukama smanjivao ustavna prava hrvatskoga naroda. 

 Po potrebi je mijenjan i izborni zakon kako bi umjesto hrvatske većine, zastupnici s najmanje osvojenih glasova mogli ući u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. 

 Ta se nova jednakopravnost može zahvaliti šefu misije OESS-a američkom diplomatu Robertu Berryju, koji je 2000. promijenio izborni zakon. Slom hrvatske gospodarske osnove u BiH provela je privremena upraviteljica Hercegovačke banke Toby Robinson, koja je u pratnji SFOR-ovoh postrojba opljačkala gotovo sto milijuna konvertibilnih maraka i na taj način likvidirala Hercegovačku banku.

 Zlopaša je obradio i hrvatski otpor dekonstituiranju hrvatskoga naroda u BiH, preko raspisivanja referenduma i ustrojavanja Hrvatske Samouprave. Međunarodna uprava glasove nije priznala, a Hrvatsku Samoupravu je ukinula.

 Dotaknuo se i pitanja Haaškoga suda, na koje Hrvatske vlade uglavnom nisu imale suvisao odgovor. 

Zapazio je u četvrtom eseju kako sve srpske stranke teže konfederalnom uređenju BiH, muslimanske unitarnom dok hrvatske tada nisu imale jedinstveno stajalište.

 U petom eseju auktor nudi svoj prijedlog ustroja BiH koji bi uvažio i hrvatsku državotvornu ulogu stvaranjem triju razina vlasti - državne, saveznih jedinica i općinske razine. Savezne bi jedinice trebale imati nacionalni značaj.

 Prijedlog će biti trajno aktualan. Sve dotad dok se ne riješi hrvatsko pitanje. Nu, nažalost, zbog svojih unitarističkih koncepcija o državnom ustrojstvu BiH, taj prijedlog ne prihvaća bošnjačka politika.

 U slučaju  njegove možebitne realizacije, treba znati i to da bi bošnjački hegemon, uostalom kako su to pokušali svojedobno i Miloševićevi Srbi, silom branio svoje nezakonito stečene povlastice!  

 Imaju li hercegbosanski Hrvati vlastiti odgovor na možebitno novu bošnjačku agresiju?

 

Mate Kovačević