Prikaz knjige: Vatroslav Murvar, Hrvatska i Hrvati – Državno-sociološki prikaz u 17 eseja, „Croatia“ Hrv. Izdavalački Zavod, Chicago, 1953.

Šteta je što se ovako sintetična knjiga mostarca Vatroslava Murvara o ključnim pitanjima hrvatske povijesti i kulture još uvijek nije pojavila u matičnoj državi. Nažalost nitko se, bar koliko je meni poznato, nije sjetio da otisne njezino domovinsko izdanje ili bar njezin pretisak.

Na samom početku knjige Murvar razmatra pitanja podrijetla imena i naroda Hrvata. Sažeto iznosi sva mišljenja, a priklanja se teoriji o ratničkom sloju iranskih Hrvata koji su podčinili slavenska plemena u području rijeke Visle, dali im svoju državnu organizaciju, a stopivši se s njima primili su njihov jezik.

Hrvatske državne tvorbe

Nakon što su kao ratnički narod zaposjeli rimske pokrajine Dalmaciju i Panoniju ustrojili su Bijelu (zapadnu) i Crvenu (južnu) Hrvatsku.

Govoreći o hrvatskim državnim tvorbama podsjeća najprije na Veliku Bijelu Hrvatsku koja je postojalo još nekoliko stoljeće poslije njihova u Dalmaciju.

Znatan je prostor posvetio stranim vrelima o opstojnosti Crvene Hrvatske, a podsjetio je i na staro djelo iz Boke kotorske pisano hrvatskim jezikom na ikavici s punu čakavskih elemenata. Riječ je o djelu Krste Ivanovića (+1684) „Povist od života Kraljice Olive“.

Raščlanio je povijesni pojam Dalmacije kroz stoljeća, odnosno od prostora koje je pokrivala rimska provincija, preko dalmatinskih gradova tijekom srednjega vijeka te mletačke Dalmacije, koja je formirana zaposjedanjem hrvatske obale i potiskivanjem Turaka s dijelova hrvatskoga prostora u oslobodilačkim ratovima.

Slično je obrazložio i nenasilno širenje „zemljice Bosne“ na druga hrvatska područja tijekom srednjega vijeka jer je na tom prostoru živio istovjetan hrvatski narod. Jednako je tako i nasilnim turskim osvajanjima svaki komad hrvatskoga prostora pripajan Bosni, a dijelovi su tog teritorija ostali i do danas u sklopu Bosne i Hercegovine.

Državno-pravni akti

Smatra kako je povelja bizantskoga cara Heraklija kojom Hrvatima odstupa dvije bivše rimske pokrajine prvi i najstariji akt hrvatskoga državnog prava. Desetak godina kasnije došlo je i do drugoga međunarodnoga ugovora s Bizantom po kojem ovaj prepušta Hrvatima upravu nad pet dalmatinskih gradova unutar zidina. To proizlazi, smatra, iz pisanja Tome arhiđakona.

Prigodom pokrštenja došlo je i do glasovitoga ugovora Hrvata s papom Agatonom (678.-681.) po kojem se obvezaše da ne će napadati druge narode, nego će samo braniti svoju zemlju.

Obradio je i dvije stožerne osi hrvatske države samosvijesti – bansku čast i Hrvatski državni sabor oko kojih se tijekom cijele povijesti kristalizirala i najjasnije dokumentirala hrvatska državna nezavisnost.

Tvrtko i Šubići

Posebno je pak obradio Bosnu kao nositelja hrvatske neovisnosti, koja je postala nakon 1102, uporištem dijela hrvatskih plemena koji se nije slagao s ulaskom Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom. Bosansko-hercegovačkim Hrvatima je u tom razdoblju djelomično uspijevalo ostvariti opće hrvatske težnje pa oni redovito sudjeluju u svim akcijama, a kad im prilike dopuštaju stavljaju se, poput kralja, Tvrtka na čelo borbe za nezavisnost.

Tvrtko je, naime, bio vođa velikoga hrvatskog ustanka u zajednici s hrvatsko-slavonskim banom Ivanišom Horvatom, zagrebačkim biskupom Pavlom Horvatom i vranskim priorom Paližnom protiv kralja Sigismunda.

Tvrtko je Hrvat, ne samo po ocu i pradjedovima, doseljenim iz gornje Hrvatske, nego je njegova majka kći bana Pavla Šubića i sestra bana Mladena, koji su bili gospodari Bosne - „peus Croatorum“ (štit Hrvata). Istom rodu pripadali su i glasoviti Zrinski poznati po brojnim protuturskim ratovima.

Uostalom, Tvrtkova je država obuhvaćala gotovo isti prostor kao i Pavlova i ni u čemu se nije razlikovala od nekadašnje Pavlove države.

Tvrtkovi nasljednici nikad nisu napuštali ovu temeljnu Pavlovu hrvatsku političku crtu, što ilustrira Hrvatski državni sabor u Kninu 1401., na kojem su se okupili predstavnici svih hrvatskih zemalja. Među njima je najodličnije mjesto zauzimao kralj Stjepan Ostoja. Taj je državni Sabor imenovao Hrvoja Vukčića Hrvatinića namjesnikom hrvatskoga kraljevstva.  

I Murvar tvrdi kako Crkva bosanska nije bila heretičkoga karaktera, a to argumentira, između ostaloga i istraživanjem francuskoga povjesničara Andrea Vaillanta koji smatra kako Hrvati isticanjem krivovjerja žele preuzeti malo slave češkoga husitskog pokreta.

Naime, temelj bosanske crkve, smatra, bila je služba Božja na hrvatskom jeziku s hrvatskom glagoljicom. Kasnije je, zbog svoje jednostavnosti, prihvaćena hrvatska ćirilica kojom osim Hrvata u BiH, pišu i Hrvati u Dalmaciji.

Bizant i Zapad

Murvar je, za razliku od površnih shvaćanja dogmatske razlika između istočne i zapadne crkve te razlike gledao i u položaju crkve u odnosu prema vladarima. Naime, dok se na zapadu očituje impoznatna borba Crkve za nezavisnost, na istoku je ona podređena caru pa su se iz ta dva različita položaja razvili i različiti mentaliteti i kulture.

Granica je tih kultura od prvih dana razlaza tekla od današnje Budve u Crnoj Gori sjevero-istočnim smjerom preko crnogorskih planina u gornju Drinu i tokom Drine sve do utoka u Savu. Zapadno od Drine bile su hrvatske, a istočno od nje srpske zemlje.

U srpskim područjima dominira Rodopska planinska masa i moravsko-vardarska dolina kao prometna i politička žila kucavica.

Čitava se pak hrvatska povijest odvija oko lanca Dinarskih planina i s jedne i s druge strane u svojim neprekidnim posjedima cjelokupne istočne obale Jadrana, jezgre Dinarskoga gorja i savsko-dravskoga međurječja.

Dinarski je lanac, smatra, os oko koje se vrti sva hrvatska povijest, a Dinarsko gorje nepresušivi rezervoar hrvatske biološke i demografske snage, koji pohrvaćuje rimsku Dalmaciju i savsko-dravsku ravnicu, rimsku Panoniju.

Svijesti o hrvatskoj narodnoj pripadnosti

Poslije osmanskoga osvajanja Bosne počinje proces nasilne islamizacije preostaloga pučanstva. Nu unatoč promjeni vjere, što će tek u kasnijim stoljećima rezultirati stvaranjem posebne vjersko-nacionalne zajednice, mnogi će poturčenjaci sačuvati svijest o svom hrvatskom podrijetlu.

Svjedoče to domaći, strani i turski izvori. Svijest o svom hrvatskom podrijetlu sačuvali su čak i oni koji su se uzdigli visoko u hijerarhiji Osmanskoga Carstva. Tako su na primjer veliki veziri uz svoje ime i titulu dodavali i pripadnost narodu iz kojeg su potekli kao Mahmud paša Hrvat, Sijavuš paša Hrvat, Rustem paša Hrvata, Murad paša Hrvat, Memi paša Hrvat, Hrvat Tahvil paša Kulenović i t.d.

Najveći pak među velikim vezirima bijaše organizator, vojskovođa i financijaš turske carevine Rustem paša Hrvat, koji je prema Vrančićevu putopisu usred diplomatskoga razgovora upitao izaslanike: znadu li hrvatski?

Pjesnik Ivan Gundulić u Osmanu pjeva o turskom vojskovođi Memiji Hrvatu

Murvar navodi i turskoga putopisca Evliju Čelebiju (1611.-1679.), koji u svojoj V. i VI. knjizi putopisa često spominje Hrvate. On navodi kako se u Sarajevu i okolici govori hrvatskim jezikom te donosi nekoliko primjera u prozi i stihu.

Čelebija navodi i islamizirane hrvatske ratnike – 8 tisuća konjanika i 3 tisuće pješaka. Na putu od Foče do Ustikoline prati ga 50 hrvatskih junaka. U Herceg-Novom i Boki kotorskoj kako bilježi većinom žive Hrvati, a kad je stigao u nahiju Pivu u Crnoj Gori zapisao je kako tu žive „čisti, pravi Hrvati“.

Navodi i turskoga povjesničara Aalija koji je boravio u Bosni, koji piše: Sigurno je da se Bošnjaci, koji pripadaju hrvatskom narodu odlikuju kao prosti voinici i t.d.

Zapadnjački dokumenti navode i to da je u diplomatskoj komunikaciji u uporabi bio hrvatski jezik. Tako Maro Antun Pigafette 1585. piše „… parlar in Crovato… Et ciousassi parimente a Constantinopoli… Crovata lingua parlavano, la quale e familiare a tutti quasi i Turchi, et specialmente a gli huomini di guerra.“

Postoji i svjedočanstvo o srodnosti jednoga hrvatskog kardinala u Rimu i nekoga turskog paše što ga je dao Fra. Bornamissa de Alsow 2. svibnja 1553. govoreći o Jurju Utišeniću: „… ille et linguam Croaticam noverat, et erat familiaris cum bassis, et etiam sanguine junctus Mehmed Bassae, qui natione Croatus erat et puer captivus in Turciam ductus; id, quod fr. Georgius ipsi, testi, dixit, ac praeterae Murad Begum esse quoque Croatum et consaguineum ipsius fr. Georgii“

Cijeli je niz stranih pisaca koji potkraj 17 st. pišu o tragičnoj podjeli Hrvatske na onu pod Turcima, Austrijom i Mlečanima.

Identifikacija Bosne s Hrvatskom potvrđena je i odlukom 1514. da se franjevačka provincija podijeli na Provinciae Bosnae Croatiae i Provinciae Bosnae Argentinae.

Tragovi pak hrvatskoga nacionalnoga osjećaja mogu se pronaći i u domaćoj književnosti. Tako muslimanski pjesnik Kaimia (umro 1691.) piše stihove: /O Hrvati čujte me, čujte i počujte me/ Islamu se prignite, Allahu se dignite/ Ne budite din dušmani, prihvatite lijep Kur'an/ Svim nam Allah pomogao, a dušmane odmogao/.

Banjalučanin Muslihudin bin Alija 1609. Bosnu smatra zemljom Hrvata jer piše kako je njegova knjiga nastala u pokrajini Hrvata.

Katolički Hrvata iz Sarajeva August Vlastelinović u svojoj pjesmi 1637. piše: /Još od kad banovo pomanka kraijevstvo/ Rasu se Stipanovo herceško gospodstvo,/ Moguće vladarstvo kralja bosanskoga,/ Zatar se hrabrenstvo puka Hrvatskoga./

Tako isto knez od Bosne Juraj Radojević 1686. i 1734. u svojim djelima ističe pripadnost hrvatskom narodu, a za jezik kojim govori piše hrvatski. Navodi i primjer fra Lovre Šitovića, koji za jezik i narod također upotrebljava naziv hrvatski.

Olovski i drugi franjevci, navodi, po Bosni služe se u Crkvama poslanicama i evanđeljem „hrvatskim jezikom stumačenima“.

Talijan Pavao Ravenjanim, papinski vizitator piše 1640. kako se na svom putovanju po Bosni od straha pred Turcima morao preoblačiti po običajima zemlje „alla croatta“ i „croatta con la gabanizza e bereta turchesca“.

Navodi i cijeli niz toponomastičkih lokaliteta po Bosni s hrvatskim imenom.

Pokušaji posrbljivanja

Navodi i pokušaje srpske promidžbe da tijekom prve Jugoslavije politički posrbe bosanske muslimane, u čemu prednjači Srpska pravoslavna crkva, čije su hramove pod prisilom diktature gradili Hrvati svojim novcima. Tako su izgrađeni pravoslavni hramovi u krajevima gdje nikad nije bilo pravoslavnih: Vis, Split, Crkvenica i t.d.

Na isti je način, napominje, stvoreno i 30 tisuća miješanih vjerskih brakova, u kojima je pravoslavna strana uvijek bila jača te su djeca uvijek bila krštena u pravoslavnoj crkvi.

Posebno je vrijedna studija o doseljenju neslavenskoga življa u hrvatske zemlje. Smatra kako su postojala tri doselidbena vala. Prvi je bio predosmanski, drugi ratnički osmanski te treći kojim su zaposjedana ispražnjena naselja i zemlje, što su ih napustili katolički Hrvati. Raščlanio je i njihovu krvavu ulogu u Osmanskom Carstvu, a nakon opadanja njegove moći i istovjetnu njegovu ulogu pod austrijskom vlašću. Ovaj put protiv Turaka.

Nije zaobišao ni nasilno sprječavanje svih pokušaja da se to stanovništvo integrira u zajednicu s hrvatskim narodom, a obradio je i njihovu ulazak i integraciju u srpsku naciju.

Bizantski progona katolika u hrvatskim zemljama, smatra, počinje nemanjićkim istrjebljenjem katolika u Crnoj Gori, a nastavlja se povlaštenim položajem Pravoslavne crkve tijekom osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini.

Anonimni latinski putopis iz 1308. priča „kako shizmatici katolike (u području Crvene Hrvatske) progone, crkve razaraju, prelate napadaju i zarobljuju te čine svakojaka nasilja“.

U Bosni prije dolaska Turaka nije bilo pravoslavnih manastira ni hramova dok su po njoj bili razasuti franjevački samostani – Mile, Srebrenica, Zvornik, Olovo, Modriča, Gradovrh, Visoko, Sutiska, Jreševo, Fojnica, Rama, Imotski, Krupa na Vrbasu i drugi. Moštanica pod Kozarom je stari ivanovački samostan, a ne pravoslavni, kako to tvrde.

U Hercegovini su postojali franjevački samostani u Mostaru, Konjicu i Ljubuškom.

Pravoslavni pak manastiri u Hercegovni nastaju tek dolaskom Turaka i to u 16. st.

Na području današnje BiH je također bilo 9 katoličkih biskupija.

Navodi mnoštvo dokumentiranih primjera koji svjedoče o nasilju i nasilnim pokušajima da carigradski i pećki patrijarhe pod svoju vlast podvrgnuti katolike u BiH.

U studiji o hrvatskoj književnosti na ikavskoj i ijekavskoj štokavštini piše o tri hrvatska narječja te tri pisma kojima pišu Hrvati, ali o zabludama hrvatskih jezikoslovaca iz 19. stoljeća.

Posebno pak ističe knjige tiskane na ikavici i ijekavice u kojima je naznačeno da su pisane hrvatskim jezikom.

Studija o ritmu hrvatskoga padanja i srpskoga uzdizanja raščlamba je o srpskom svojatanju hrvatske književno-jezične baštine te pokušajima srpske politike da nakon prihvaćanja Vukova jezika u Srbiji, kojeg su dotad zbog hrvatskoga karaktera, dugotrajno odbacivali. Nu nakon prihvaćanja Vukove su parole pretvorili u novi političk-osvajački projekt.

U jednom dijelu ovoga eseja obradio je i izvor Garašaninova Načertanija te otkrio pozadinu t. zv. srpskih ustanaka protiv Turaka. Naime, prema izvorima koje navodi, Karađorđe je tek na sultanov poticaj podizao bunu kako bi omogućio sultanu da uvede moderniju upravu i pravedniji sustav toj turskoj pokrajini.

Karakter ustanka se promijenio tek onda kad se u spor umiješala Rusija pokušavajući da se preko Balkana dočepa toploga mora.

U zadnjem eseju nakon detaljne raščlambe ocjenjuje hrvatsko 19. stoljeće jednim od najgorih razdoblja u hrvatskoj povijesti, što će kasnije rezultirati političkim, društvenim i kulturološkim posljedicama tijekom 20. stoljeća.

 

Mate Kovačević