Prikaz knjige: Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas – Zbornik radova s Međunarodnog suradnog skupa održanog 23. ožujka 2012. u Zagrebu, urednik Jadranka Gvozdanović i dr., Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji, Zagreb, 2015.

S obzirom na današnji položaj hrvatskoga jezika u BiH, koji poput hercegbosanskih Hrvata i unatoč zakonskoj sredidbi, nema jednakopravan položaj s jezicima drugih dvaju naroda, unatoč tomu što su ustavom i zakonima formalno jednakopravni. Naime, hrvatskom jeziku je političkim odlukama onemogućena javna uporaba u medijskoj komunikacija, jer je Hrvatima onemogućena uspostava javnoga televizijskoga kanala.

Takvim se odlukama sprječava njegova uloga u obavješćivanju javnosti, izobrazbi i odgoju mladih naraštaja te oblikovanju stajališta ključnih za opstanak cijeloga naroda.

Te političke odluke naravno imaju svoje uporište u bošnjačko-muslimanskoj politici, koja zbog protuslovlja i još uvijek neriješenih pitanja vlastitoga identiteta, smatra kako se u BiH govori jednim istovjetnim jezikom. Pitanje pak bošnjačkoga jezika stvar je tog naroda pa se u njihove probleme nema potrebe miješati.

Drina granica između hrvatskih i srpskih govora

U dijalekatskom smislu rijeka Drina je otprilike bila stara predmigracijska granica između hrvatskih i srpskih govora. U tomu se, bez obzira na terminološko zamagljivanje, slažu ozbiljni istraživači i s jedne i s druge strane granice.

U sjeveroistočnom dijelu Bosne rasprostranjen je bio šćakavsko-ijekavski dijalekt, dok su ostalim dijelovima današnje BiH uglavnom prevladavali ikavski i ikavsko-šćakavski govori, uz iznimku raškoga Podrinja u kojem su živjeli Srbi.

U rubnim područjima današnje Bosne, prema Lici i Dalmaciji – od Bihaća prema jugu ta se ikavska šćakavština dodirivala s čakavštinom.

Svi ti govori zajedno s kajkavštinom danas čine korpus hrvatskoga jezika pa se, između ostaloga, i zato, u lingvističkom smislu, trebaju smatrati, za razliku od srpskih govora na istoku i slovenskih na zapadu, jednom genetskolingvističkom cjelinom.

U standardološkom smislu pojava prvih književnih djela potaknut će jezično-integracijske procese, što se najbolje može vidjeti po djelima bosanskih franjevačkih pisaca i njihovoj, kako bi to Brozović rekao, neizmjernoj ulozi u standardizaciji općega hrvatskog jezika.

Ta, za okolnosti u kojima je nastajala, bogata franjevačka djelatnost razvijala se, uz suvremene zapadne te domaće hrvatske poticaje, na podlozi svoje srednjovjekovne katoličke tradicije, kojom je bila prožeta cjelokupna hrvatska kultura pa i ona na području Bosne i Huma.

Zapažanja nobelovca Andrića

Tu je činjenicu, bez obzira na svoju jugointegralističku državnu ideologiju, već zarana uočio i nobelovac Ivo Andrić, koji je jasno utvrdio kako je tijekom osmanske okupacije jedino hrvatska književnost preživjela i nadživjela Osmanlije.

Riječ je o posve realnoj činjenici, koja je tako bjelodana i neukim ljudima. Naime, s Turcima pridošlo pravoslavno i srbijansko stanovništvo sa sobom je donijelo vlastitu tradiciju, običaje i vjeru pa ono nije ni moglo biti ukorijenjeno u povijest i kulturu srednjovjekovne Bosne. Zato se oslanjalo na svoju inačicu ćirilskoga pisma i vlastitu kulturnu tradiciju.

Upravo stoga u osmanskom razdoblju, unatoč potpori koju je uživala pravoslavna crkva u sultanovu carstvu, nije moglo doći do znatnijega razvoja srpske književne i jezične kulture na području BiH.

Integracijski pokušaji

Današnji Bošnjaci Muslimani, potomci uglavnom nasilno islamiziranih katolika, morali su pod osmanskim pritiskom prekinuti svaku vezu s ranijom tradicijom – vjerskom, kulturnom, državnom pa i narodnosnom, jer je vladajućem islamu bila primarna vjerska, a ne etnička ili jezična zajednica.

Upravo iz tih razloga, prijelaz na islam značio je ujedno potpun i radikalan prekid sa svim nasljeđem stare hrvatske kulture i državnosti na području BiH.

Pokušaji uklapanja u prirodno, narodno, kulturno i nacionalno okruženje – bilo hrvatsko, a u manjoj mjeri i srpsko tijekom 19. i 20. stoljeća bili su, ako se izuzmu pojedinačni slučajevi, upravo zbog primarno vjerske isključivosti islama, potpuno neuspješni.

Integrativni pokušaji hrvatske strane da na temelju zajedničkoga etničkog podrijetla dođe do međusobnoga prožimanja s muslimanskom zajednicom propali su u razdoblju poslije 1945. godine, a definitivno muslimansko-hrvatskim sukobom 1993./94.

Konstrukti hrvatskih povjesničara

Konstrukti hrvatskih historiografa o t. zv. bogumilskom prijelazu na islam nemaju oslonca u povijesnim izvorima, jer bogumilsku sektu u Bosni i Humu, domaći izvori ne poznaju, pa njih zapravo nikad tamo nije ni bilo. Crkva bosanskih krstjana nešto je sasvim drugo.

Ona se u svojim prežitcima, što je i posve prirodno, zadržala do naših dana samo u sklopu današnje Katoličke Crkve u BiH, jer je i bila sastavnim dijelom prave Crkve apostolske.

Njezin je, naime, ključni problem bio pitanje odnosa prema tadašnjoj redovitoj crkvenoj hijerarhiji, kao što se to i danas u znatno modificiranijem obliku očituje unutar Katoličke Crkve na primjerima t. zv. hercegovačkoga slučaja ili pak odnosu bosanskih fratara prema redovitoj crkvenoj hijerarhiji, odnosno svojim nadređenim biskupima.

Drugi pak problem vezan je uz uporabu hrvatske ćirilice, čiju su povremenu komunikacijsku porabu s hrvatskom stranom koristile osmanske vojne vlasti. Naime, integrativne su historiografija i jezikoslovlje korištenje toga pisma pripisivale i vladajućem islamskom sloju, nazvavši ga begovicom. Kako se ona rabila samo u „diplomatske“ svrhe, nisu je pisali nikakvi begovi, nego njihovi pisari, odnosno znalci pisma kojim se služio osmanski ratni protivnik – Hrvati.

Politika određuje jezik

Tu hrvatsku pisanu i književnu tradiciju, bez obzira na izbjegavanje nacionalne atribucije izvorne građe kojom se bavi, prepoznaje i knjiga ugledne lingvistice Darije Gabrić – Bagarić „Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. „stoljeća“. Nakon periodizacije na tri književna razdoblja u kriterijima klasifikacije, auktorica je vjerojatno, zbog nakladnikove (HKD Napredak) političke usmjerbe, neznanstveno prvo razdoblje (11. do 16 st.) svrstala u zajedničko naslijeđe sva tri naroda koji, premda danas žive u BiH, tada, osim Hrvata u njoj nisu uopće postojali.

U tom smislu, kada piše o jeziku, ako se izuzme crkvenoslavenski, kojeg označava bosanskom redakcijom, govori o narodnom jeziku neimenovanoga naroda. Koja je to pak bitna razlika između hrvatske i t. zv. bosanske redakcije nije uspjela svojedobno odgovoriti ni Herta Kuna, majčica te terminološke manipulacije.

Treći je pak nedostatak ovoga pregleda izbjegavanje primjera latinske jezične sastavnice u srednjovjekovnoj Bosni i Humu kako bi se valjda područje Bosne izdvojilo iz cjelokupnosti hrvatskoga kulturnoga kruga, koji od svojih početaka baštini, uz crkvenoslavensku te hrvatsku, upravo i tu latinsku sastavnicu kulture.

Pisma spomenika su glagoljica i ćirilica, nu mi iz ovoga dijela knjige ne doznajemo: čija je to ćirilica? Je li možda bugarska, srpska, ruska ili pak hrvatska? Čija?

Riječ je naravno o političkoj obradbi srednjovjekovnih književnih izvora uokvirenih za potrebe sadašnje unitarističke politike unutar muslimanske potrage za izvorima vlastitoga identiteta.

U sklopu te jezičnoknjiževne povijesti, naravno, nema ni spomena Miroslavovu evanđelistaru, kojeg je unatoč jezično-dekorativnim hrvatskim značajkama i vjerojatnom nastanku na području srednjovjekovnoga Huma, zbog posjedovanja, sebi prisvojila srbijanska kultura.

Značajke hrvatskih govora

Važno je istaknuti kako u razdoblju od 12. do 15 stoljeća na hrvatskom etničkom prostoru upitna zamjenica refleksom praslavenskog „čto“ prelazi u „što“ i „šta“. Sjevernija područja zadržavaju šćakavsku izoglosu, odnosno očuvanje glasovnih skupova "šća" i "žđa", kao primjerice u riječima „ognjišće“, „šćap“ i t.d., dok se na krajnjem jugu - u Hercegovini, Zagori i na jugu Dalmacije ta izoglosa gubi pa nastaju inačice „ognjište“, „štap“ i t.d.

Refleks jata je "i" na zapadu ("svidoci", "Stipan") i "je" ili "ie" na istoku ("sieče", "vjere"). Granica vjerojatno varira oko rijeka Bosne i Neretve, a javljaju se i miješani ikavsko-jekavski dijalekti, poput neretvanskoga koji se protezao od Neretve do granice s sa srpskim govorima.

Hrvatska se štokavština od srpske razlikovala po tronaglasnom sustavu, poput naglasaka u čakavštini, dok je srpsko štokavsko narječje imalo dva naglaska.

Hrvatska je štokavština kasnije izgubila jat (zatvoreno e) i duže sačuvala njegov parnjak - zatvoreno o.

Srpski govori, vjerojatno pod utjecajem zapadnobugarskih narječja, vrlo rano gube jat.

Korpus hrvatske pismenosti u Bosni i Humu u predosmanskom razdoblju (1100. – 1463.), kako je već rečeno, podijeljen je tri velike skupine:

Prvu čine tekstovi krstjana ili pripadnika Crkve bosanske Nastali su uglavnom u 14. i 15. stoljeću. Radi se o prijepisima Evanđelja, dijelova Staroga zavjeta, uglavnom Psaltira te drugih biblijskih tekstova.

Riječ je o desetak tekstova, od kojih su najreprezentativniji "Hvalov zbornik", "Mletački zbornik" i "Radosavljev zbornik". Jezik je u tim spisima vrlo arhaičan - crkvenoslavenski s ikavskim elementima. Pisani su hrvatskom ćirilicom, a prepisivani uglavnom s glagoljskih predložaka i s glagoljičnim dodatcima.

U drugu kategoriju spadaju upravno - pravni tekstovi, a riječ je o trgovačkim ugovorima, ugovorima između bosanskih banova i kraljeva s Dubrovnikom i drugim gradovima te međusobna prepiska vlastele.

Oni se javljaju u 12. stoljeću, no najbrojniji su oni iz 14. i 15. Većina tekstova pisana je na hrvatskoj štokavštini s ikavskim refleksom jata. Tako primjerice Stjepan Ostoja 8. kolovoza 1400. piše vojvodi Hrvoju: "...Mi Stipan Ostoja...dajemo viditi vsakomu človiku ...virnim' slugam' za virna posluženia…"

Slično tomu i Grgur Vukosalić Hrvatinić, gospodar južnoga Zahumlja, 6. srpnja 1418. piše: "...Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i također i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju…

U tim je tekstovima znatan i udio crkvenoslavenskoga jezika i čakavštine (crksl.: počteni, čto te čakavski: greb, pojde, dojde, meju,.. te oblici: govoril, pisal, ...).

Upravno-pravni tekstovi pokazuju sliku jezika u Bosni i Humu u to doba. Riječ je, dakle, o hrvatskoj tronaglasnoj štokavštini pretežito ikavskoj, izrazitije protkanoj čakavizmima s nešto crkvenoslavizama.

Dio je povelja obilježen i srpskim jezičnim značajkama, ponajprije zato što su neki Kotromanići i dio vlastele u svoje kancelarije uzimali srbijanske pisare što je onda utjecalo i na jezične značajke u manjem broju pravno-trgovinskih dokumenata.

Najsnažniji prodor narodnoga jezika u srednjovjekovnim Bosni i Humu očituje se u natpisima na mramorovima ili stećcima.

Procjenjuje se kako ih ima oko 60 tisuća, nu malobrojni su oni s natpisima. U svojoj zbirci epigrafike povjesničar Marko Vego zabilježio je oko 400 zapisa. Većina ih je iz 14. i 15. st., a tek manji broj iz ranijega razdoblja. Osim najstarijih, uglavnom su pisani hrvatskom ćirilicom, većinom na štokavskoj ikavici i rjeđe na jekavici s dosta čakavizama i nešto crkvenoslavizama pa ih neki stručnjaci zato i zovu šćakavskim ili štokavsko-čakavski idiomom.

Nekropole mramorova ili biliga nalaze se u Hercegovini (Stolac, Široki Brijeg, Mostar, Konjic i t.d.) te u Bosni (Vareš, Kraljeva Sutjeska, Kakanj, Zenica i t.d.).

Jezik i forma isprava

Sve isprave, uz hrvatske jezične značajke, započinju kršćanskom invokacijom „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, koja je nespojiva s bilo kakvim islamskim učenjem. Ta isključivost očituje se i u naše vrijeme pa je nedavno tako podignut „osunećeni“ spomenik Kulinovoj povelji u Tuzli. Naime, naručitelj, muslimansko-bošnjačke vlasti toga grada načinile su odljev te povelje obrezavši mu kršćanske značajke.

Nu, osim jezika i invokacija i datacija je svih isprava provedena po hrvatskom, odnosno katoličkom i zapadnom načinu brojanja vremena od Kristova rođenja, a ne od postanka svijeta, kako je to bio običaj u bizantskoj pravoslavnoj tradiciji. Ta činjenica pokazuje kako se hrvatstvo u BiH još uvijek u cjelini ne može „osunetiti“.

Osmanskim osvajanjima i padom Bosne i Hercegovine pod tursku vlast te masovnim progonima katoličke Crkve, a ne kako to tvrdi auktorica nestankom Crkve bosanske, zamire i nestaje ovakva vrsta književnosti. Nu ipak u svojim je prežitcima sačuvana u krugu popova glagoljaša, kojih je bilo u Bosni i za osmanske okupacije.

Književno djelovanje nastavljaju franjevce Redodržave Bosne Srebrene, koji su, valjda opet, zbog političke korektnosti prema današnjoj muslimanskoj vlasti, označeni u ovoj knjizi primarno kao bosanski pisci, što je nekorektno, nepravedno i neznanstveno prema auktorima koji su imali visoko razvijenu svijest o pripadnosti svome narodu, kao i prema hrvatskoj književnoj tradiciji, u čijem stvaranju, a poglavito na području jezične standardologije, fratri daju znatan obol.

Franjevci nastavljači hrvatske kulturne i jezične tradicije

U knjizi kojom se pak primarno bavi ovaj tekst 11 auktora obradilo je povijesni razvoj hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini od 11. stoljeća, odnosno od Humačke ploče i Povelje Kulina bana do danas. Neki su tekstovi, zbog svoje temeljitosti i činjenične argumentacije posebno vrijedni.

U svom tekstu Ivo Pranjković kroz tri razvojna razdoblja hrvatskoga jezika u BiH ocrtava njegov povijesni tijek, a posebice onaj od pojave fra Matije Divkovića (1563.-1631.) , kojeg naziva utemeljiteljem bosanske franjevačke književnosti.

Divković je svoja djela, naglašava, pisao ijekavicom s relativno dosta ikavizama. Naime, njegov se jezik temelji na osobinama šćakavsko-ijekavskih govora tuzlansko-fojničkoga područja, a leksik mu je izrazito podudaran s jezikom dalmatinskih pisaca te tekstovima hrvatskih glagoljaša i djela dubrovačkih pisaca.

Njegov hrvatski tip ćirilice dijelom je, smatra, oslonjen na stariju bosanskohercegovačku tradiciju te latiničku i glagoljsku praksu pisanja, ali i na neka rješenja ćirilična rješenja s dubrovačkoga područja.

Iskorak od Divkovića, napomenuo je, čini Ivan Bandulavić (oko 1590.- oko 1650.) čije su „Pištole i evanđelja“ pisana ikavsko-ijekavskim izgovorom, a tiskane latinicom.

Ocijenio je posebno vrijednima gramatike fra Tome Babića (1712.) te Fra Lovre Šitovića Ljubušaka (1713.).

U trećem razdoblju istaknuo je franjevačku ulogu u hrvatskom narodnom preporodu, a razdoblje austro-ugarske uprave označio je kao prekid prirodnoga razvoja hrvatskoga književnoga jezika.

Austro-Ugarska je, kako bi uništila hrvatski i srpski identitet u BiH, pokušala nametnuti svima zajednički t. zv. bosanski jezik, kojeg nasuprot tomu nisu prihvaćali ni Hrvati, ni Srbi, a niti tadašnje muslimansko pučanstvo u BiH.

Od tog doba kreću i politički pritisci na hrvatski jezik, koji se sljedećih stoljeće i pol opire nasilnim pokušajima svoga uništenja.

Bosanski subordinira slovinskom, a slovinski istovjetan hrvatskom

Iznimno je vrijedan rad Miroslava Palamete koji raščlanjuje istoznačnost sintagme jezik „slovinski“ i „lingua Illyrica“ s hrvatskim jezikom. Sve to ilustrira cijelim nizom primjera od Matije Divkovića, kojem označnica bosanski za jezik znači tek njegovu dijalektalnu odredbenicu, odnosnu njezinu subordiniranost pojmu „slovinskom“. Slično je tako i kod Stjepana Matijevića, ali i kod čakavca Bartola Kašića, koji za osnovu svoga slovinskoga jezikam uzima bosansko narječje.

Nije to ništa čudno, uostalom i drugi će isticati svoja lokalna narječja – dalmatinsko, dubrovačko ili dumanjsko kod fra Ivana Ančića, koji će kao naziv općega jezika navoditi „lingua Illyrica“.

Početkom 17. st. javlja se za opći jezik, umjesto slovinskoga naziv hrvatski. Tu zamjenu slovinskoga hrvatskim prakticiraju upravo pisci jezičari podrijetlom iz BiH: Mrnavić, Glavinić i Šitović.

Kad je Mrnavić po naredbi Kongregacije dobio naredbu da prevodi „in linguaIllyrice“ veliki Bellarminov katekizam, onda je na slovnicu napisao: „Istumačenje obilnije nauka krstajanskoga složeno zapoviđu S.O. pp. Klementa VIII od prisvitloga G. Roberta Bellarmina kardinala SRC prineseno u jezik hrvatski zapoviđu Urbana VIII. i SVETE SKUPŠĆINE prisvitle GG kardinalov vrhu rasplođenja svete vjere tumačenjen Ivana Tomke Mrnavića Bošnjanina kanonika Šibenskog i zagrebskog arhižakona stolnoga iste crkve zagrebačke u Rimu 1627.“

Mrnavić, napominje, rabi hrvatski naziv jezika i u svojim drugim djelima, a čak i more Jadransko naziva hrvatskim. Da se rabi o nazivu općega jezika, koji odgovara sintagmi „lingua Illyrica“ potvrđuje i papina naredba kongregaciji u kojoj je stajala upravo ta sintagma, a potvrđuje ju korespodencija samoga pisca s Propagandom.

Svijest o nacionalnoj pripadnost nešto se suvremenije se očituje kod fra Lovre Šitovića koji stotinjak godina kasnije složi svoju „Pisnu od pakla u hrvatski jezik“. U posveti „Priljubljenom štiocu“ u svojoj knjizi „Gramatica Latini-Illyrica…“ (1742.) Šitović tvrdi kako je čitatelju očito „da mnozi narodi Franćezi, spanjoli, Italianci, Nimci, Ungari lašnje nauče gramatiku nego mi Hrvati jerbo oni štampaju gramatike u svoje vlastite jezike istumačene“.

Otkrivanje dijalektoloških činjenica

Josip Lisac pak u svom radu ističe kako je Dalibor Brozović jasno uviđao da je hrvatski književni jezik u prvom redu, izravno i posredno, plod franjevačkoga djelovanja.

Lisac smatra kako je Brozovićeva disertacija „Govor u dolini rijeke Fojnice“ jedna od najvažnijih monografija u hrvatskoj dijalektologiji. Naime, on je u njoj utvrdio da su stanovnici tog područja ijekavski šćakavci, što je bio poseban štokavski dijalekt. Također je, podsjeća, u Vijaki čuo akut koji je fonetski isti kao i u Posavini. Kao rezultat tih istraživanja danas znamo, smatra Lisac, da se istočnobosanskim dijalektom govori u dolinama Fojnice i Usore, okolici Virovitice te južno od Pečuha u Madžarskoj.

Upravo taj ijekavskošćakavski dijalekt pokriva najveći dio istočne Bosne i najveći dio njegova terena nalazi se u istočnoj Bosni, smatrao je, kako navodi Lisac prof. Brozović. Upravo ta činjenica potvrđuje da se na prostoru „zemljice Bosne govorilo hrvatskim jezikom“.

Brozovićeva dijalektološka istraživanja i danas najbolje mogu pomoći u preciznijem razgraničenju između hrvatskih i srpskih govora. Lisac je pak istaknuo Brozovićev doprinos u istraživanju uloge franjevačkih pisaca u standardizaciji hrvatskoga jezika.

Posebno pak ulogu Divkovića i njegova jezika, njegovu uloge u reformiranju hrvatske ćirilice te jezičnim značajkama drugih franjevaca, a poglavito fra Grge Martića, kod kojeg pronalazi niz šćakavskih elemenata.

Latinski jezik u Bosni i Humu

Također iznimno vrijedan rad jest onaj Pavla Knezovića koji otkriva latinsku dimenziju hrvatske kulture, a posebice hrvatsko-latinske kontakte na području današnje BiH.

Prve kontakte registrira već 641. kad je među Hrvate papa Ivan IV. poslao opata Martina da otkupi zarobljene kršćane i sakupi relikvije svetaca. Martin i njegova pratnja s tadašnjim su poganima komunicirali latinskim jezikom. Među otkupljenim relikvijama svetaca na prvom mjestu se spominje Venancije, čija se memorija nalazila u Delminiju, odnosno Duvnu ili današnjem Tomislavgradu.

To pak znači, ističe Knezović, da je opat Martin ili netko iz njegove pratnje tada boravio u Delminiju, kako bi od tamošnjih vojnih vlasti otkupio moći sv. Venancija. Tako se na osnovi suvremenih izvora može ustvrditi kako je najkasnije 641. došlo do prvih dodira današnjih bosanskohercegovačkih prostora s govornicima latinskoga jezika. Latinica je, ističu jezikoslovci krsno pismo Hrvata jer su preko nje i latinskoga jezika primili kršćanstvo.

S pouzdanjem se može reći kako je onda najkasnije sredinom devetoga stoljeća u Hrvatskoj zaživjela latinica. Od latiniteta na području zemlje (Zahumlje) kneza Mihovila kojeg s kraljem Tomislavom u 10 st. spominje papa Ivan X., sačuvao se mali ulomak jednoga natpisa, uklesana na arhitravu pronađenom na mjestu crkve sv. Jure u Janjini na Pelješcu. U ranom srednjem vijeku Bosna i Hercegovina se ne razilikovala od drugih hrvatskih pokrajina po broju i rasporedu crkava. Dosad je poznato da ih je bilo 36 u čijim se ruševinama pronalaze ranoromaničke skulpture i pokoji natpis, najčešće pisan na latinskom jeziku. Takvih natpisa, navodi, pronađeno je na livanjskom području, u Bosanskom Grahovu, Ključu i t.d.

U kancelarijama bosanskih vladara radili su bilježnici, kako svjedoče isprave, koji su znali latinski, a pojedini su znali vrsno pisati i latinski i hrvatski. Kao izvanredan primjer takvih pisara ističe čuvenu Povelju Kulina bana sastavljenu 28. kolovoza 1189. na latinskom i ispod toga hrvatskom ćirilicom na hrvatskom jeziku, što se i danas uporno prešućuje.

Ako ne i ranije, onda sigurno se poslije 925. latinski jezik, smatra Knezović, uči se u hrvatskim školama. Postojalo su i škole u franjevačkim samostanima, a vjerojatno i na dvorovima velikaša. U jednom pismu papi Piju II. piše kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463.) …A ja sam još kao dijete kršten, učio sam latinski i kršćansku sam vjeru čvrsto prigrlio“.

Franjevci već na početku 14. st. otvaraju škole, a ban Stjepan Kotromanić 1347. traži od pape Klementa VI. dopuštenje da bosanski vikar može, kad to bude nužda, stavljati novoobraćene i u velike samostane reda susjednih pokrajina, da se ovi tu usavrše u latinskoj slovnici i katoličkoj nauci.

Fratri su svoj podmladak unutar samostana podučavali latinskom jeziku jer su časoslov i druge molitve molili na latinskom. Latinski jezik u BiH do 1463. bio je rabljen u diplomaciji, upravi, školstvu, religioznim obredima, redovničkom životu te epigrafici na sakralnim objektima i grobovima.

Višestoljetno osmansko razdoblje preživio je unutar samostanskih i crkvenih zidova, gdje su fratri pripremali svoj pomladak za daljnje školovanje u inozemstvu.

Prešućivanjem latinske dimenzije hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini pokušalo se taj hrvatski prostor, njezinu povijest i kulturu izdvojiti od ostalih hrvatskih krajeva, a hrvatski narod u potpunosti uništiti.

U tomu pothvatu različitim velikodržavnim ideologijama iz straha, neznanja i podložnosti znatnim su udijelom pomagali i pojedinci te skupine iz same Hrvatske, a neki na tom tragu još ni danas ne žele priznati postojanje hrvatskoga naroda u BiH.

Naime, kad bi to priznali propale bi im sve političke i ideološke konstrukcije, koje su toliko zagadile hrvatske humanističke znanosti da se njihovih naslaga ni gotovo tri desetljeća od obnove hrvatske državne neovisnosti još uvijek ne možemo osloboditi.     

 

Mate Kovačević