Prikaz knjige: Marko Dragić, Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine – proza, drama i mikrostrukture, Matica hrvatska u Sarajevu i HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo, 2005.

Iz ove iznimno zanimljive Dragićeve knjige izdvajam tek tematski svijet povijesnih i etioloških predaja usmene proze bosanskohercegovačkih Hrvata, koji svjedoči neprekinutom kontinuitetu života na hrvatskim područjima od antičkoga doba pa sve do današnjih dana.

Druga je zanimljivost što je taj svijet motiva tek dio širega sklopa usmenih predaja hrvatskoga naroda, koje danas, doduše, u ostatcima, prekrivaju povijesno područje Bijele i Crvene Hrvatske, a time i područja srednjovjekovnih Bosne i Huma kao jedinstvene hrvatske narodnosne cjeline.

One pak koji žele cjelovitiji uvid u taj svijet starih predaja upućujem na druge Dragićeve knjige, a posebice na njegovu knjigu „Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti“, Split, 2008.

Od kralja Tomislava do Katarine Kosače

Dragićeva istraživanja, kad je riječ o povijesnim osobama i događajima, pokazuju kako hercegbosanski Hrvati najčešće pripovijedaju o ilirskoj kraljici Teuti, strašnom duvanjsko-rimskom ratu koji je vođen prije više od dvije tisuće godina, dolasku Hrvata u današnje krajeve, kralju Tomislavu, Kulinu banu, bosanskim kraljevima, hercegu Stipanu Vukčiću Kosači i kraljici Katarini.

Mnogo je predaja o navodno sramotnom padu Bosne pod osmansku vlast, stradanjima, progonima i pogibijama kršćana te uništavanju njihovih crkava i samostana.

Predaje kazuju o mnogobrojnim mučenicima i mučenicama, njihovim grobovima na koja narod stoljećima hodočasti. Nekim grobovima, priča se, uz katolike, hodočastili su muslimani i pravoslavni. Ta činjenica koja je ušla i u narodnu predaju svjedoči o nasilnoj islamizaciji i prijelazima na pravoslavlje, o kojima zorno svjedoče i povijesni dokumenti.

Dragić smatra kako je za razumijevanje povijesnih i etioloških predaja važno poznavati njihov povijesni kontekst. Zato podsjeća na vrijeme dolaska Hrvata, koji su se iza „Babinih greda“ iza Karpata spustili na svoje današnje etničko područje.

Hrvati su vrlo rano primili kršćanstvo, što između ostaloga potvrđuju, smatra, bazilike u Zenici, Brezi, Srđu, Lepnici, Šuici, Duvnu, Marindvoru u Sarajevu, Doboju i Ričici kod Kaknja, Blagaju na Sani, majdanu kod Mrkonjić Grada i Komjenovcima kod Ustikoline na Drini.

Navodi i kako su za područje Bosne bile važne optužbe za krivovjerstvo koje strani izvori nazivaju patarenstvom, manihejstvom i bogumilstvom te podsjeća kako u Bosnu dolaze dominikanci i franjevci kako bi podigli vjerski život i ustrojili crkvenu hijerarhiju među tamošnjim kršćanima.

Međusobni sukobi bosanskih velmoža, borbe za prijestolje te navodno krivovjerje, kao krivci za pad Bosne, imali su odjeka i u narodnim predajama koje su se do danas sačuvale u usmenom pripovijedanju hrvatskoga naroda.

Osmanlije su koncem svibnja 1463. zaposjele Bosnu, a još su dvadesetak godina vodile osvajački rat protiv Hercegovine, koju su branili sinovi Stjepana Kosače.

Brojno stanje Hrvata u trenutku pada BiH

Dragić navodi prosudbe Dominika Mandića koji se poziva na turske i druge suvremene izvore kako je u trenutku pada Bosne i Hercegovine u njoj moglo biti oko 750 tisuća Hrvata katolika, 80 do 90 tisuća pripadnika Crkve bosanske te oko 30 tisuća srbijanskih pravoslavaca. Ovi su pravoslavci uglavnom živjeli u Podrinju koje je svojedobno osvojio kralj Tvrtko I., a nešto njih i pravoslavnih Vlaha, koji su bili radna snaga, nalazilo se i po imanjima vlastele uz Drinu i u istočnoj Hercegovini.

Od Osmanlija je pobjeglo oko 400 tisuća Hrvata, a od toga broja polovica ih je izginula u borbama s Turcima te pomrla bježeći pred osmanskom najezdom. Zarobljeno je i odvedeno u hareme i janjičare oko 100 tisuća hrvatskih djevojaka i mladića. Najmanji broj Hrvata u BiH je zabilježen 1723., kad izvori spominju da ih je nakon Kandijskih ratova i pohoda Eugena Savojskog ostalo tek 25 tisuća.

Dragić ističe kako je najviše povijesnih predaja koje kazuju o višestoljetnom ropstvu pod osmanskom vlašću, a sam ih je zabilježio u svojim knjigama.

Kad je pak riječ o etiološkim predajama one, kako navodi, nastaju na temelju povijesnih događaja i osoba iz ljudske potrebe za objašnjenjem uzroka i podrijetla nastanka naziva pokrajina, mjesta, lokaliteta, grobova, groblja, prezimena; nastanka i nestanka jezera, vrela, bunara, čatrnja, virova, ponora te uzroka različitih pojava u prirodi i među ljudima.

Smatra kako je težnja k objašnjavanju i tumačenju etioloških predaja stara koliko i ono što se tumači.

Kulin ban iz Uzarića

U tim su predajama sačuvana sjećanja na znamenite ljude i događaje iz najstarije povijesti. Primjerice njive Bojčuše nazvane su tako u selu Letki kod Tomislavgrada jer su na tom mjestu u boju izginuli mnogi Rimljani i Duvnjaci 155. godine prije Krista.

U narodnom pamćenju je i krunidba prvoga hrvatskog kralja Tomislava, a uspomenu na bosanskog bana Kulina (1180.-1204.) čuva predaja i lokalitet Kuline u Uzarićima kod Širokoga Brijega, kao i u Koritima kod Tomislavgrada te u Prebilovcima kod Čapljine.

U Stepenu kod Tomislavgrada postoji lokalitet Bogumilski put, koji čuva sjećanje na već spominjane optužbe za krivovjerje u BiH. Velik je i broj lokaliteta na kojima su stradale mučenice. Te su predaje često poticale arheologe da ih istraže pa je Ćiro Truhelka na temelju njih istražio primjerice Kraljev grob u Jajcu i utvrdio da je ondje ukopan zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463.). Truhelka je slično istražio i grob Dive Grabovčeve na Vran planini, a koju je Turčin pokušao obeščastiti. Nu kad mu to nije uspjelo, ubio ju je. S druge pak strane Pavao Anđelić istraživao je kraljevski grad Bobovac i okolicu Konjica.

Na mnogim lokalitetima crkvine, crkvišta, crkve, crkovišta, crkvica i t.d. otkriveni su, poglavito u Posavini, ostatci starih crkava.

Predaje pak o grčkim grobljima, svjedoče o postojanju povijesnoga sloja informacije o grčkoj kolonizaciji te o Rimljanima koji su ih potisnuli s hrvatskih prostora.

Šuička Teuta

Predaja o kraljici Teuti zabilježena je u Šuici, a svjedoči o snažnim povijesnim vezama prostora Crvene i Bijele Hrvatske čija je međusobna granica bilo upravo duvanjsko područje. Naime u Boki kotorskoj, u usmenoj predaji tamošnjih Hrvata zabilježene su priče sličnih motiva o kraljici Teuti.

Predaju o dolasku Hrvata zabilježio je u svom Ljetopisu fra Nikola Lašvanin, a priča o jednoj od sestara koje su vodile hrvatska plemena - gospodarici Bugi, zabilježena je u Koritima kod Tomislavgrada. Naime, riječ je o kraju Buškoga blata, a danas jezera, čiji se stanovnici nazivaju Bužanima.

Druga pak predaja kaže kako joj se sestra Tuga smjestila nešto južnije, na područje Poljica, u današnjim Tugarama, po čemu je mjesto i dobilo naziv.

Krunidbu kralja Tomislava zabilježio je Vjekoslav Klaić prema pripovijedanju seljaka iz Srđana kod Tomislavgrada. Priča pak o crkvi u kojoj se Tomislav vjenčao zabilježena je u Stepenu, a ona u kojoj se posvetio u Mesihovini, također na Duvanjskom polju.

Katarina Kosača

Poseban je niz priča o kraljici koja se krila u Vran planini i na području oko Blidinsjkoga jezera. Zabilježene su u Širokom Brijegu, a jedan njihov sloj upućuje i na bijeg zadnje bosanske kraljice Katarine pred Osmanlijama.

Tu su i priče o hercegu Andriji, kuli hercega Stipana te kraljici Katarini Kosači, pogibiji Mijata Tomića, Stojana Jankovića, banduri i snu Andrijice Šimića, služenju misa u Misnom docu, zakopanom zvonu, kapelama i crkvama, ali postavljanju stećaka na području između Rakitna i Duvna. /Sestra Marta vuče stećak za brata Marka,/priko polja Svinjače, amiseca veljače./ Kamen je vuklo sto volova, a sestra Marta zakla sto ovnova./

Islamizacija i turčenje

Lirske povijesne pjesmama, koje Dragić obrađuje u drugoj knjizi, pjevaju o kralju Vladimiru, padu bosanskoga kraljevstva, robinjicama koje su bile usužnjene jer nisu htjele prihvatiti islam, te o povijesnim osobama hercegu Stipanu Vukčiću Kosači, braći Morić, Mijatu Tomiću, Stojanu Jankoviću, Andrijici Šimiću i dr.

Najviše je povijesnih pjesama, ističe, o višestoljetnim (1463.-1878.) progonima i stradanjima Hrvata pod osmanskom vlašću. Iznimno su bolna bila i nasilna prevođenja na islam. Navodi opjevani primjer kad su se svi ukućani bili prisiljeni poturčiti kako bi sačuvali život i imanje.

U narodnom pamćenju urezali su se likovi djevojaka koje su svoju vjeru zasvjedočile patnjom i mučeničkom smrću. Takva je bila i Ana Banović, koja se, unatoč prisilnoj islamizaciji cijele obitelji nije htjela poturčiti pa se bolesna grohotom smijala, jer su joj od raja vrata bila otvorena, a na vratima je čekala njezina sestra Mara. Riječ je o pjesmi „Poturči se kuća Banovića“. /Poturči se kuća Banovića/ I u kući trideset čeljadi,/ Ali ne će Ane Banovića./

U povijesnom pamćenju oblikovanu u usmene književne forme čiji se motivi vežu uz osobe iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma nemaju druga dva današnja bosanskohercegovačka naroda, niti s Osmanlijama pridošli pravoslavni Srbi, niti s Turcima nastali Muslimani, koji se od sredine devedesetih godina 20. stoljeća nazivaju Bošnjacima.

Poseban je pak slučaj s motivima u usmenoj i stvarnoj predaji o zadnjoj bosanskoj kraljici Katarini Kosači, za kojom i danas žale hrvatske djevojke iz središnje Bosne. One naime nose crno ruho, „ruše“ svoju kraljicu, odnosno još uvijek za njom žaluju.

Kontinuitet antičkih predaja ugrađenih u hrvatsku narodnu tradiciju svjedoči o ranom pokrštenju Hrvata i preuzimanju zatečenih tradicija, ali i o toliko puta spominjanoj etnogenezi hrvatskoga naroda, u koju su ugrađeni ostatci zatečenih antičkih naroda na tlu rimske Dalmacije.

Živa pak predaja bosanskih motiva unutar hrvatskoga naroda jasno svjedoči i o narodu koji je u srednjem vijeku naselio prostor Bosne i Hercegovine, a nakon izumrća zajedničke hrvatske narodne dinastije oformio, na čelu sa svojim banovima, vlastitu upravnu jedinicu, koja je, unatoč vrhovništvu ugarsko-hrvatskoga vladara, pod vlašću Tvrtka I. postala kraljevinom.

 

Mate Kovačević