diplomatske-i-druge-priceMiroslav Međimorec, Diplomatske i druge priče, Naklada Đuretić, Zagreb, 2016.

Kad čovjek samo prelista onako na brzinu ovu knjigu ili je počne čitati bez mrvice informiranja o njoj, učini mu se zbrkanom. Sve bi trebalo biti puno priča, onih književnih, kad tamo sve nekako »nanosi« na publicistiku. No, to je samo naizgled. Čitava knjiga ustvari je jedna velika priča, priča o nama sada, konačno skrasenih u hrvatskoj državi, ali ujedno i nezadovoljnih. Negdje je očito krenulo po zlu.

Sve priče svrstane su u tri ciklusa: Diplomatske priče; Priče iz autobusa; Ostale priče. Na početku je ona koja nosi naslov Arhiv. Petar Mlinarić je arhivar u Ministarstvu vanjskih poslova. Tu je zapisana »povijest svih događaja vezana uz nastanak, priznanje i kratki život novostvorene hrvatske države.« (str. 11.) Izranjaju poznata i malo poznata lica, u ljepšem ili lošijem svjetlu. On to sve marno čita i čudi se da se zaista tako moglo dogoditi.

Treći ciklus priča zapravo je odgovor na to što nam se danas događa, odnosno kako nas »naši« vode nekim čudnim putevima. Dolaskom jugokomunizma u kut je odbačena svaka mogućnost demokracije. Na pozornicu je stupio jedan od totalitarizama, sa svim svojim negativnostima. U prvim redovima pojavili su se neki koji nikada tamo nisu smjeli dospjeti. Samouvjereno su nas obasjali svojom zvijezdom i poveli u mrak. A njihovi potomci, tamo u prvom ciklusu, nastavili su to isto samo pod drugim plaštem.

Hrvatski narod našao se stiješnjen između želje i stvarnosti. O tomu izvrsno govori drugi ciklus priča. Pripovjedač putuje autobusom sjevernim dijelom grada Zagreba. I osluškuje bilo naroda. Ono tu kuca svom svojom žestinom. Vode se silovite rasprave o položaju u kojem smo, o prošlosti i budućnosti. Istina, neki bi u autobusu htjeli da dotični o tomu ne govori, jer tko zna, vlast je uvijek vlast. Boli taj strah u ljudima. Što im ne da konačno se osloboditi i disati kao slobodni?

»Dođite, dođite, moji generali, oslobodite me!«, zadnja je rečenica u knjizi koju izgovara pripovjedačev susjed. Dotični se našao u bolnici, bunilo ga vratilo u neke stare dane. Učinilo mu se da je opet u jugokomunističkim tamnicama. Dospio je tamo jer se borio za hrvatsku slobodu. Ovdje nam se postavlja pitanje, jesmo li mi taj pripovjedačev susjed? Okružilo nas bunilo sa svih strana i tko će nas osloboditi? Ne će valjda onaj diplomat s milicijskog motora (str. 26.)? Traže se tu ljudi nekog drugog kova?

Uspijemo li se prepustiti izranjanju ove sržne niti priča, doživjet ćemo ih na pravi način i piscu odati priznanje. Sjajno je sve to učinio. Angažiranim pristupom uveo nas je u bit problema i upitao hoćemo li tako ili drukčije? Na nama je odlučiti se.

Međimorec je i ovom svojom knjigom pred hrvatsku književnost stavio upit: hoće li se i dalje slijepo držati svoga kanona uspostavljenog još u jugokomunističko vrijeme ili će se ohrabriti i sve dobro pretresti. Puno se toga dobroga za nju dogodilo od pada jugokomunizma. I to dobro treba primiti otvorenih ruku.

Miljenko Stojić