Osvrt ma knjigu: Zirdum, Anto, Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914., Dobra knjiga, Sarajevo 2014.

Uvijek je opravdano postaviti pitanje zbog čega se pisci toliko trse i zašto ih čitatelji toliko slijede svojim čitanjem. Kako god, postoji neko otajstvo u tome da dobri pisci pišu upravo ono što mnogi čitatelji žele čitati. Pa čak i manje dobri pisci katkada pogađaju čitateljevu želju, kako motivom, kako temom tako i idejom koja ih vodi i usmjerava na svrhe kojih često i nisu svjesni. No odabir sadržaja koji će se predstavljati u knjizi važna je stvar za sve koji se knjige dotiču. Jesu li zato nerijetki pokušaji sa sadržajima koji imaju oslonac u zbilji, da se predstavi stvarnost koja zahvaća samu istinu toga događaja, slučaja ili pojave, da to bude temom kojom se knjiga bavi i koju se u njezinoj biti želi ponuditi čitatelju? Postoji li zato sijaset načina da se čitatelj namami kakvim prigodničarstvom? No treba imati na umu da je pred čitateljem tek neka moguća zbilja, ma kako ona ostavljala uvjerljiv dojam o svojoj zbiljnosti. Možda su najslikovitiji primjeri za to kada se knjigom želi otrgnuti od zaborava neka značajna osoba, kakav istiniti događaj, pogotovu povijesni, kad se, recimo, pruži prilika za sjećanje na kakvu obljetnicu ili drugu vrstu spomena poznatih osoba ili važnih zbivanja.

Lijep je primjer knjige Ante Zirduma Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. za ilustraciju načina kako treba pogoditi interes čitateljstva, kako se može uvažavajući različite kontekste i koristeći društvene pogodnosti napraviti čitljivo djelo, ovoga puta, roman.

Koje su to okolnosti koje su po sudu pisca ovih redaka pridonijele da roman bude prihvaćen i nagrađivan vrlo prestižnim priznanjima, više puta. Pa pokušajmo odgonetati bar dijelom tajnu uspjeha, romana Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. svjesni da mnoge stavove što bismo ih htjeli potkrijepiti nekim argumentom ne ćemo moći predstaviti u ovakvom obliku članka.  

Najprije recimo nekoliko elementarnih podataka o romanu.

Dakle, romanom Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. autor je na osobit način obilježio stotu obljetnicu početka Prvoga svjetskog rata kojemu je, kako je poznato, povod bio atentat u Sarajevu. Zirdum je djelo koncipirao u četiri dijela: „O vojničkim pismima i ratnim dnevnicima“, „Dnevnik učiteljice modnog krojenja i šivanja (prva polovica 1914.)“, „Noćnik učiteljice modnog krojenja i šivanja“ i „Pobjeda Erosa u carstvu Thanatosa (posthumno čitanje pisma kapetana Begovića)“

U romanu nas autor upoznaje s zanimljivim dnevnikom iz 1914. godine, sarajevske učiteljice Marije Lempracht te pismima kapetana u austrougarskoj vojsci časnika Begovića, koja su vezana za neobičnu ljubavnu vezu s Ankom Topić, Lepmpractinom sustanarkom, inače prvom poznatom bosanskohercegovačkom pjesnikinjom po zbirci pjesama Izgubljena zvijezda, koja je objavljena u Sarajevu 1908. godine.

Nema sumnje da Zirdum pokazuje pripovjednu vještinu koju je predstavio kao jednostavnu, iskrenu ispovijed, kako je inače svojstveno dnevničkoj formi. Tu se nude mnoge spoznaje o vremenu i ljudima. Pred čitatelje tako autor reda događaje vezane za društveni, kulturni i politički te vjerski život u Sarajevu u prvoj polovini 1914. godine. Oblikujući priču kroz dnevničke zapise učiteljice Marije, Zirdum vješto rabi intertekstualnost, što se lijepo uklapa u suvremeni književni diskurs.

U drugome dijelu dnevnika Marije Lempracht, naslovljenome „Noćnik učiteljice modnog krojenja i šivanja“ autor nas približava događajima koji su uslijedili nakon 1. srpnja 1914. godine, odnosno nakon ubojstva austrougarskoga prestolonasljednika Ferdinanda i njegove supruge Sofije. Autor opisuje prilike u Sarajevu, prikazuje stanje i doživljaje dviju učiteljica koje na svijet i ratnu perspektivu gledaju svaka iz svoje perspektive. One su prijateljice, ali svaka ponaosob živi sa svojim nadama i strepnjama. U ovome dijelu romana se opisuje kako rat razara stvorena uvjerenja i prihvaćena ponašanja ljudi koji su najednom iz relativne dnevne rutine ušli u razdoblje nespokojstva i neizvjesnosti. Jer rat se ne će završiti prema očekivanju do Božića.

Završnica romana donosi kapetanova pisma Anki Topić koja su joj dospjela poslije Begovićeve pogibije. Taj je epilog svakako vrlo zanimljiv s obzirom da se u njima naznačuje rasplet događanja koji su prikazani u učiteljičinome dnevniku. U toj strukturi dnevničke i epistolarne forme, uz pripovijedanje o vremenu i ljudima koji su u njemu živjeli, prilažući pjesme i tekstove vezane za to vrijeme i ljude koje prikazuje, autor se ovim romanom predstavio kao zreo pisac ostvarivši zanimljivo djelo lake čitljivosti i dojmljive osjećajnosti. Dopustivši svojim likovima da govore o svome vremenu omogućio im je da se svojim govorom i postupcima sami predstave čitateljima, svoj karakter i svoje ukupno životno opredjeljenje. Vidimo na temelju prijema kod čitalačke publike i kritike da je tako ostvario moderan roman kojim je ponudio sliku o prijelomnom vremenu prije stotinu godina.

Pokušajmo gonetati tajnu uspješnosti ovoga romana na možda neuobičajen način. Što je morao znati i uraditi autor da pobere važne nagrade koje su vjerodostojan znak njegove prihvaćenosti u aktualnom vremenu, danas kad u vrevi raznorodne društvene dinamike ostaje malo vremena za sabran doživljaj pročitanih redaka.

Pokušajmo otkriti prepoznatljive stožerne točke koje eventualno pridonose prihvaćanju knjige, u ovom slučaju romana.

Nema sumnje da mjesto radnje pridonosi razvoju pozornosti čitatelja te je izbor Sarajeva dobar odabir. To je mjesto inače osvojilo priličnu pozornost odavno, još prije Velikog rata. Ovoga se puta taj grad pojavljuje kao medij u kojemu se susreću i sažimlju mnoge silnice te tako biva pogodno gnijezdo za njegovanje različitih pristupa, umjetničkih, književnih, raznih kulturnih i uopće društvenih ideja. To je važno mjesto stjecište i važnih povijesnih „novih početaka“ pa se mnoga književna djela mogu osloniti na zanimljivost njegova habitusa. Vjerovati je da je i Zirdum u tome tražio dobru mjesnu osnovu za svoj roman.

Promotori i književni kritičari, međutim, ovo djelo ocijeniše tako da se ono može promatrati i kao povijesna građa iako „je (to) nadasve ljubavni roman s porukom da Eros pobjeđuje Thanatosa“. Je li ova knjiga „došla kao dah drugačijeg lahora“ u novom kulturnom pogonu Srednje Bosne ili pak Sarajeva (koje jest i nije ta Srednja Bosna iako jest centralna budući da je smješteno baš u središnjem dijelu BiH) možemo licitirati u odnosu na druga književna djela koja su ranije ovdje pisana, koja se trenutno pišu ili će se istom napisati.

Pokušajmo cijeniti kako je uz mjesto radnje, važno i vrijeme. Koje vrijeme? Dakako, u ovom slučaju razdoblje uoči i tijekom Velikog rata, a onda i njegovo vezivanje uz „okruglu obljetnicu“ što je pouzdan pokretač privlačenja pozornosti današnjega čitateljstva. Vrijeme je ono bilo prijelomno, što će se istom kasnije bolje vidjeti, pogodno za rađanje novih odnosa te klijanje već zasijanih interesa i, naravno, omogućit će lijepu instalaciju naše pažnje za to vrijeme od prije sto godina. Današnjem je čitatelju, dakako, lako „biti generalom poslije bitke“ nakon toliko vremena te stavljanje čitatelja u tu povlaštenu poziciju, autoru moramo priznati kao pozitivno i korisno lukavstvo za pridobivanje publike pomoću svima poznatoga sadržaja. Sve to se jasno usmjerava i na prihvaćanje ideje koja se knjigom nudi.

Pa kako vrijeme nije nikada „prazno“ nego je ono uvijek negdje i u njemu je netko, onda je red, budući da već rekosmo gdje smo, pogledati tko je sve u tom vremenu „domaćin“, a tko „gost". Dakle, glavni likovi su učiteljice Anka Topić i Marija Lempracht te kapetan Begović. No epizodnih likova je sijaset, osobito onih koji su svojevrsna podloga vremenu i događajima u njemu. Ti su likovi zapravo znakovi vremena, jer su na svoj način obilježili to razdoblje, što svojim djelom, što svojim značenjem u našim današnjim recepcijama. Gotovo je nemoguće pobrojati sve koji čine tu podlogu, ali vrijedi i po cijenu pogreške pokušati.

U romanu se dakle spominju kao stanovite odrednice određene ideje ili događanja, povijesne i javne osobe iz toga vremena, društveni pokreti, države i različita udruženja koja su djelovala u tom vremenu i na tom prostoru.

Kao povijesna podloga i glavni događaj je, dakle, Prvi svjetski rat, njegova uočnica, početak i prve godine njegova tijeka. Taj događaj pruža široko polje za oslikavanje zajedničkih sudbina i pojedinačnih tragedija tim prije što je riječ o burnom vremenu. Izbor prve poznate pjesnikinje u BiH za glavni lik romana dobar je pogodak. Zanimljivosti pridonosi staleška pripadnost (pjesnička), a tako i obiteljska geneza (Topić). To će privući stanovit broj čitatelja i po tim znakovima, i vjerovati je, prihvatit će roman. Kako je tadašnje Sarajevo multietnička i višekonfesionalna sredina, zapletu radnje će pridonijeti ljubavna veza između pripadnika različitih svjetonazora te sljedbenika drukčijih običaja, odnosno, pobjeda nove ljubavi nad stečevinama različitih starih tradicija. Autor, doduše poručuje o pobjedi erosa nad thanatosom, što pisac ovih redaka shvaća kao već pomalo potrošenu sintagmu koja svoje žilice ima i u frojdovskom naslijeđu, a drama se odigrala baš na polju „neslaganja naslijeđa“, u kasnije nastupajućoj općeljudskoj nesreći – rata i pogibelji, što je pisac inače uzeo kao važan motiv. Nažalost, bio je u pravu, jer ta modernistička sintagma još uvijek osigurava prođu kao nešto što nas još i danas (izgleda') drži u kontaktu sa svjetskim ne baš najaktualnijim kulturnim tendencijama.

Držanje veze s povijesnim vremenom osigurava se i spominjanjem poznatih onodobnih osoba u kontekstu događanja, e da bi se opet pokazala neka vrsta vjerodostojnosti umjetničke zbilje(?). Tako iz raznih područja društvenoga života i polja djelovanja imamo pred sobom osobe, pokrete i udruge, države i ideje koje su prema našoj današnjoj percepciji tada bile važne. Kada je riječ o osobama, tu se spominju prema djelatnosti: književnici, učitelji, liječnici, političari, vojskovođe, umjetnici, aktivisti tadašnjih društava, vjerski čelnici, arhitekti…; prema opredjeljenju: socijalisti, monarhisti, tradicionalisti, anarhisti, komunisti, sufražetkinje...kao i oni bez ikakva opredjeljenja; umjetnički smjerovi, medijske kuće, zavjereničke sljedbe, humanitarni pokreti itd. Spominjanje „ domaćih“ književnih imena: Andrića, Matoša, Kočića, Kranjčevića, Muse Ćazima Ćatića, Truhelke i drugih vjerojatno će održavati čitateljevu pozornost na potrebnoj razini, a pouzdano je također, da će epizodne uloge Gavrila Principa i Luke Jukića podsjetiti na onodobni društveni naboj; Frojda, Junga i Nobela … na aktualnu znanstvenu modu; Meštrovića, Mihajlovića, (Lj.), Supila, Trumbića i Pašića na političke tendencije, Tucovića, Trockog, R. Luxemburg, Cetkin … na komuniste i socijaliste; Karošec i Pickford na pjevačice i glumice te Potjereka, Borojevića, Sarkotića, Putnika … na vojne zapovjednike, a da ne spominjemo biskupe, pape, patrijarhe, reis uleme, kraljeve, careve, vojvode, veleposlanike, razne druge zaslužnike i gradonačelnike Sarajeva (ali i drugih mjesta); sve u svemu, spominje se osamdesetak manje-više poznatih imena, dvadesetak država, četrdesetak udruga, ustanova i društvenih pokreta.

Teško je ne vidjeti autorovu sugestivnu empatiju prema novim pokretima i otklon prema naslijeđu koje je davalo pečat onodobnom bosanskom duhu, a koji slabi u svojemu značaju i važnosti pred navalom novih pokreta. To, naravno u onome vremenu nije bilo vidljivo, ali su kasniji događaji pokazali, vjerujemo da je to autor želio reći, koliku je snagu imala ta modernistička tendencija. Autor se, vjerovati je, nije puno zamarao ovim refleksima, ali njegov diskurs upućuje na idejnu podlogu koja svoje recidive ima i danas u značajnoj mjeri.

Odabrani epilog je pobjeda ljubavi u carstvu smrti. Može li to biti pobjeda i hoće li ta umjetnička zbilja moći biti paradigmom realnom životu, kako se odavno sugeriralo u nekim sarajevskim estetičkim opservacijama. To već poslovično shvaćanje „mutne i kapriciozne prirode“ koja je „slabije djelo od umjetnine“, podsjeća nas na polje u kojemu je davno poražen diskurs „subjektivnog odraza objektivne stvarnosti“. Sada se događa (problematična?) pobjeda mašte (ljubavna pisma poginuloga ratnika) nad surovom istinom zbilje u kojoj osobnog „pobjednika nad thanatosom“ više nema, ali ostaje depersonalizirani eros. U tome djelu koji se nudi kao svojevrsna povijesna, kulturološka i egzistencijalna kronika prepoznaje se diskurs iz sarajevskog književnog mentaliteta koji je svoju prepoznatljivost gradio dugi niz godina. U tom nastojanju da se ne robuje modernom ili nekom drugom kanonu romana, promatrač s kulturalne i teritorijalne distance može naslutiti rađanje novih pravila koja se opet gnijezde na nekom novom obliku (meta)realizma. To je moguće činiti s romanima i možda je sreća da je tako, ako je ciljana čitateljska skupina spremna za takvo nešto. No moglo je biti i drugih „rješenja“ za epilog, koja su preveć stereotipna i u okviru common sensa, ali ova književna, samim su time zanimljivija što su dalje od konformističke stvarnosti. Dakako, sama stvarnost bi se trebala (prema spomenutom diskursu) upravljati prema toj zanimljivosti, odnosno, oponašati je, uz napomenu da se u izgradnji fabule romana ipak svesrdno oslanjalo na pisma s tavana kuće partizanskog spomeničara. No miris autorove empatije na vrijeme kada se zametalo versajsko rješenje za ove prostore prema ustaljenom i nenapuštenom stereotipu osjeća se na mnogim mjestima u romanu. Tako nas i ovaj roman podsjeća na „dah renesanse“ sarajevskoga kulturalnog uzleta u vrijeme bivše vlasti kada se u umjetničko pokušalo vjerovati po svaku cijenu, na zasadama Frankfurtskoga pogona, čak i više od uobičajenoga mladenačkoga entuzijazma pa je red sjetiti se (entuzijastičke) izjave iz tadašnjega umjetničkog naboja u kojemu („ … on /umjetnik/ stvara bolje od boga“…). To nas navodi na (također aktualnu) misao da priča treba biti dobra, „da od ideje čini stvarnost“. Dakako, tada nijedna dobra priča ne bi trebala oponašati pojavnu stvarnost, „nego (da) stvarnost uvijek imitira dobru priču“. To već izgleda poslovično i paradigmatično. Teško shvaćamo kako se to slaže s idejom da roman i književnost ne bi trebali imati odgojnu svrhu, jer su takve tendencije pridavanja umjetnicima i umjetničkim djelima stranih svrha (pedagoških) inače odbačene od onih koji promiču malo prije rečeno. Napuštanjem mimesisa (sada je na djelu je obrnut proces), realna zbilja u novim uvjetima slijedit će umjetničku fikciju(!), jer je bolja od stvarnosti iako još ne znamo je li ta nova zbilja već dana ili je zadana. Zašto na ovo uopće obraćati pozornost?

Neki naglasci u romanu su doista sugestivni, kao na primjer kad u predavanju (u romanu) Alaupović „upoznaje“ slušatelje o nastanku Bosne Argentine, i kad oduševljeni slušatelji pozorno upijaju njegove riječi kao napokon otkrivenu važnu povijesnu istinu. No, ovdje na trenutak zastanimo pa se upitajmo, ili Alaupović nije znao ili je autor namjerno prešutio još poneku pojedinost (da je, naime istodobno 1514. u Asizu razdiobom Bosanske vikarije osnovana i matična provincija, a da je zbog otomanske nadmoći Bosna Argentina cvjetala, dok je temeljna venula do utrnuća). Naravno da dobra priča romana ne mora slijediti pojavnu zbilju, niti povijesne činjenice, ali (ako je to već promulgirana zadaća) sama će zbilja (čitatelji?) biti dužna oponašati romanesknu zbilju. Tako će i poruka romana imati određenu (idejnu ili ideološku?) funkciju.

Po prilici se sličan dojam stječe kad se opisuju vijesti s fronte i o ratnim događanjima kako na fronti, tako i u dubokoj pozadini, u gradu Sarajevu. Jasno je da u ratnim zbivanjima propaganda ima značajnu ulogu, svaka, a ne samo ona koja je „službeno dostupna“. Utoliko nas iznenađuje dojam što autorovi likovi različite propagande ne prihvaćaju jednako neutralno, kad već znaju o kakvim informacijama je riječ . Ali to je samo dojam i epizodna stvar koja doduše čitatelja može navesti na „krivi trag“.

Bi li o tome autori pripovjednih proznih književnih djela u kojima se prikazuju složeni životni procesidugim tekstovima, razvijenošću radnje i silnim brojem likova trebali uopće nešto poručivati, odnosno, paziti da im se nehotice ne omakne kakva poruka prema kojoj će nadolazeće vrijeme oponašati ponuđenu fikciju. Ova najopširnija i najpopularnija književna forma nosi u sebi i taj potencijal pa ne bi trebao biti suvišan oprez u tom smjeru.

Možda je neutralnosti, glede idejne (ili ideološke) usmjerenosti mogao pomoći sindrom Vronskog (Ana Karenjina) kao literarna potpora rasvjetljenju kapetanove osobne nesreće koja se nije mogla uklopiti u neki presedan iz lokalne realne sudbine. Ali prizivanje Yunga i Freuda kao svjedoka za objašnjenje određenih postupaka te i povjerenja likova knjige u tadašnju znanstvenu modu, autoru ovih redaka ne odiše umjetničkim otklonom, makar je pisac romana (sugestivno?) „prepustio“ svojim likovima da se obilno služe „znanstvenim rezultatima“ psihologije i psihijatrije. Ali, da ne budemo cinični, romaneskni likovi se u ovome slučaju „bolje snalaze“ u likovnosti (spominjanjem Plavog jahača) i književnosti (Hrvatske mlade lirike), nego u znanosti i politici te će taj dio („likovni i književni“) romana održavati priličnu razinu pripovijedanja i pokazivati nam zbog čega će čitatelji lako prihvaćati ponuđene „priče“.

I na kraju upitajmo se zašto je pisati često dar, katkada i muka onoga koji piše, a gotovo uvijek na zadovoljstvo onome koji čita. Pisati za narod, za puk, da bi mu se poručilo nešto važno što bi oni prihvatili u svojoj dokolici i trebali imati na pameti u svome ozbiljnom djelovanju nije jednostavna stvar. Piščeva poruka se ne smije dovoditi u pitanje, ako se prihvaća njezina važnost i kani se prema njoj upravljati. O tome vjerojatno i sam pisac vodi računa kad sastavlja svoju priču koju nudi na javnu uporabu. U vezi s time važno se upitati zašto su kritičari i promotori knjige (doduše usput) ocijenili da se ona može promatrati i kao povijesna građa. Naravno, autor je imao pravo na vlastitu interpretaciju svega događanja i svoj pogled na to vrijeme (taj pogled je i motiv, jer izdanje je baš upriličeno za stotu obljetnicu, a vjerojatno je i to dijelom potaklo na dobivanje nagrada), ali to je ono što oslikava javno mnijenje i učvršćuje ga u njegovom trajanju, s jedne strane i s druge, motivira čitatelja na individualnom planu. Sve to u vezi s pretpostavljenim značajem romana kao povijesne građe. Ta zamka za roman nije obična nedužnost pa bi i kritika trebala biti opreznije u svojim prosudbama. Također se vrijedi upitati što je bila osnova piščeva motiva, je li sama poruka ili možda institucionalizirana nagrada na koju računa i koja će značiti potvrdu njegove spisateljske vjerodostojnosti i aktualne prihvatljivosti onoga o čemu se pisalo. Eto ta institucionalnost vrjednovanja nekoga djela pa i romana o kome je riječ navodi nas na zaključak da se treba prihvatiti tu ocjenu kakva god da jest, jer je to javno priznanje legalan izraz vremena u kojemu je djelo nastalo. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje: Je su li ta institucionalnost i javno priznanje sukladni tumačenju modernih interpretativnih strategija?

 

Ivan Sivrić

Share
0