Knjigozori Miljenka Stojića: Pogled
Nevenka Nekić, Omerta, Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.
Domovinski rat vodile su tri strane: Velikosrbi, Međunarodna zajednica i Hrvati. Napadnuti su bili, zna se, ovi posljednji. Tako smo mi mislili i tako je stvarno bilo, ali prikaz je počesto izgledao drukčiji.
U ovom romanu Nevenka Nekić ispisuje naše muke i dvojbe iz devedesetih godina koje su se produžile sve do današnjih dana. Ne mrzi, samo nastoji prodrijeti u srž istine koja je obvijena velom vjere. Napadači je nemaju, napadnuti se njome brane, a oni sa strane dvoje postoji li ona uopće i treba li nam.
Glavni su likovi hrvatski vojnik Roko i međunarodni promatrač Marcello. Pogledi su im se susreli na izlazu iz hangara u Vukovaru. Roka su Velikosrbi nekamo odvodili, možda u bajer, mislio je u sebi i prisjećao se supatnika koji mu je šapnuo da tamo ubijaju. Marcello nije mogao žvakati velikosrpski sendvič u tim trenutcima, osjećao je da se upravo događaju strašne stvari i ljutilo ga je što njihov vođa nešto ne poduzima. Velikosrbi su pobjednički blistali. Marcella su progonile oči onoga vojnika. Što će mu uraditi?
Kroz čitav roman provlači se misao zbog čega svjedoci ne kažu za posljednja počivališta pobijenih. Odatle potječe i sam naziv romana. Nikome to nije shvatljivo dok se ne udubi u psihologiju napadača. Nije bilo tako samo sada. Ubijali su oni i prije Domovinskog rata, trpali u jame i škrape, ne dopuštajući da se o tomu govoru. Puk je za njih imao jednostavan naziv: oni.
Donoseći nam pred oči živote jednoga i drugoga glavnog lika Nevenka Nekić čisti i naš pogled. Nisu ni svi ti međunarodni promatrači bili bez duše. I oni su imali svoje muke i dvojbe te se nastojali u svemu snaći. Dolazili su, naime, uz ostalo iz sredina koje su itekako bile naklonjene napadaču.
Vrijedi pročitati ovaj roman ili pripovijest kako ga neki nazivaju. Jasno nam kaže da istinu treba slijediti unatoč svemu. A ta istina ne ruši dobrosusjedske odnose kako bi to neki htjeli predstaviti. Naprotiv.