Prikaz knjige: Marin Zaninović, Ilirski ratovi, Školska knjiga, Zagreb, 2015.

O hrvatskom državnom i narodnom prostoru u antičko doba pisali su studije mnogi domaći i strani auktori, nu sve do pojave ove sintetične i cjelovite Zaninovićeve knjige imale su, kao i svako ljudsko djelo, svoje manje-više objektivne, ali i sibjektivne nedostatke.

Domaći hrvatski auktori su, unatoč minucioznim istraživanjima, u ranijim razdobljima imali problema s objektivnim državnim okvirom u kojem se nalazila Hrvatska pa su i zbog toga morali voditi računa kako se ne bi zamjerili vladajućoj jugoslavenskoj ideologiji, koja je još u razdoblju od 1945. do 1990. bila prožeta i zloduhom dijalketičkoga marksizma.

Strani pak auktori, istražujući hrvatski prostor u antici i njegovo predhrvatsko stanovništvo, uglavnom su projicirali aktualna vanjskopolilitička stajališta svojih država prema tom području pa su nepotrebno i neprecizno problem poopćavali ili ga pak toliko usitnjavali da nisu nikako mogli doći do pravovaljanih zaključaka.

Zaninović je već u svojoj knjizi "Od Helena do Hrvata (1996.) naznačio kontinuitet kulturnoga i etničkoga naslijeđa koje se i danas živo osjeća u sklopu suvremene hrvatske nacije, a osvježenom monografijom "Ilirsko pleme Delmati" (2007.) obradio je taj ratnički narod i njihov prostor, koji će u ranom srednjem vijeku postati jezgrom stare hrvatske države odakle će se širiti nove državotvorne silnice s Jadrana i njegova zaleđa na cijeli prostor do Dunava na sjeveru i uglavnom sve do Drine na istoku do kuda je i dopiralo ilirsko područje u antičko doba.

Profesor Zaninović u svoju knjigu "Ilirski ratovi" utkao je bogata vlastita arheološka istraživanja, znanje iskusnoga povjesničara i poznavanje klasične literature, a pješice je obišao i sve arheološke lokalitete i uglavnom cjelokupan ilirski prostor pa je ova monografija, kao njegovo životno djelo, zapravo vrhunski znanstveni dar i poklad naraštaju hrvatskih istraživača koji su rasli zajedno s obnovljenom hrvatskom državom.

U knjizi su naravno obrađeni ratna povijest i borbe ilirskih plemena za slobodu s različitim osvajačima njihova mora i zemlje, nu profesor Zaninović nije škrtario ni u drugim društvovnim područjima, a okomicu njihova mentaliteta kao povjesničar znao je pronaći i u aktualnom hrvatskom mentalitetu, koji kao stopljeno naslijeđe živi već gotovo tri tisućljeća.

Najprije je pojasnio kako su Iliri bili narod, narodi ili plemena, odnosno velika narodna zajednica koja je zauzimala područje od istočnih obronaka Alpa do Epira u Grčkoj. Istočna im je granica bila uglavnom na rijeci Drini i ponegdje nešto preko nje, što je prostor koji su kasnije u srednjem vijeku naselili Hrvati i upravno ga međusobno razdijelili.

Lokalne razlike među tim zajednicama bile su rezultat zemljopisne udaljenosti i teritorijalne podvojenosti njihovih kraških polja, razdijeljenih visokim planinama i dubokim kraškim klancima riječnih dolina, što je kasnije i u hrvatskom razdoblju sprječavalo snažniju integraciju državnoga prostora.

Zaninović s razlogom pravi usporedbu pa navodi kako su u staroj Grčkoj bili Ahejci, Beoćani, Atenjani, Etolci, Epirani, Spartanci, Jonjani i drugi, a u Italiji Latini, Etrurci, Umbri, Liguri, Veneti, Sardi i drugi, tako danas imamo i u sklopu istoga hrvatskog naroda Istrane, Ličane, Primorce, Dalmatince, Zagorce, Međimurce, Slavonce, Hercegovce, Bosance, Konavljane, Kotorane i druge sa svojim većim ili manjim skupinama i lokalnim nazivima.

Kao što Grci, razdvojeni planinama i dolinama, među kojima nisu sagradili ceste, nisu stvorili jedinstvenu grčku državi ili čvršću zajednicu osim povremenih kratkih saveza, tako ni Iliri nisu to uspjeli učiniti. Kod Ilira su veće ili manje plemenske zajednice imale svoje poglavare i vođe, koje Rimljani nazivaju principes, slično kao što će kasnije tu tradiciju nastaviti i hrvatska plemena.

Rimsko osvajanje ilirskih plemena, nakon okrutnih pohoda značilo je i konačno uključivanje naših krajeva u jedinstvenu i visoku civilizaciju grčko-rimske antike. Tada su naše pokrajine Dalmacija i Panonija doživjele gospodarski i kulturološki procvat i blagostanje u stoljećima koja su slijedila, a duž obale išle su redovite brodske veze s Italijom, Grčkom, Malom Azijom, Aleksandrijom, Afrikom i Hispanijom, pa je tim putovima k nama, kako napominje, stiglo rano kršćanstvo. Podsjeća kako su mnogi od najpoznatijih ljudi rimske antike, od vojskovođa do careva podrijetlom bili Iliri, poput careva Aurelijana i Dioklecijana sve do velikoga pisca i prevoditelja Svetog pisma Jeronima iz Stridona.

Kad smo mi Hrvati početkom VII. stoljeća stigli u našu zemlju i na našu obalu susreli smo se s još uvijek živućom antikom i njezinim gradovima, piše Zaninović, a navodi i kako smo brzo prihvatili antičko vinogradarsto i maslinarstvo kao i vještine plovidbe morem. Smatra kako su ilirski ratovi svojim trajanjem i posljedicama za našu i opću povijest nezaobilazna pojava, koja i danas privlači svojom posebnošću i problemima brojne stručnjake širom svijeta.

Uostalom nije li tako i u kasnijoj hrvatskoj povijesti rat bio trajno prisutan, a nevjerojatni hrvatski podvizi i danas plijene pozornost raznih stručnjaka za pitanja vojnoga i ratnog umijeća. Tvrdi kako su Hrvati nasljednici svih onih ljudi koji su živjeli na našem područjupa su i Iliri, sa svojim ratovima i poviješću, sastavni dio i hrvatske povijesti, koja nas i danas na obilježava kao iznimno žilav i otporan narod.

Uz mnoštvo sjajnih pojedinosti iz daleke prošlosti, Zaninovićeva istraživanja jasno pokazuju smjer ekspanzionističkih silnica prema hrvatskom prostoru. To je kroz cijelu povijest ponajprije područje europskoga jugoistoka i Male Azije, a u ono rano doba osvajačke ekspedicije su išle morskim putem te područje s Apeninskoga poluotoka.

Te su trajne silnice ostale nepromijenjene sve do današnjega dana, bilo da je riječ o ranoj grčkoj kolonizaciji Jadrana, bizantskom osvajanju, osmanskim pohodima ili velikosrpskim agresijama s istoka te rimskom osvajanju Ilirika, mletačkoj prevlasti na hrvatskoj obali ili kasnijim talijansko-fašističkim pokušajima okupacije hrvatske obale.

Ilirska plemena, a poglavito Dalamati pružali su snažne otpore stranim osvajačkim naletima, a nakon što su eventualno bili prisiljeni prepustiti dijelove svoga teritorija osvajačima, svaku prigodu u slabljenju njihove moći koristili dizanjem ustanaka i progonom neprijatelja sa svoga prostora.

Zato se na jadranskoj obali i razvio svojevrstan pomorski otpor, kojeg su osvajači nazivali gusarstvom, a zapravo se radilo samo o obrani vlastitih obitelji i svojih prostora od napadača. Uostalom na istovjetnom su predlošku Mlečani kasnije u hrvatskom razdoblju optuživali Neretvane za gusarenje, a potom nekoliko stoljeća i hrvatske uskoke, kako bi slomili otpor starosjedilačkoga pučanstva na prostoru kojeg su naumili zaposjesti.

Kao prvi zabilježeni sukob domorodaca i Grka Zaninović navodi pokušaj stanovnika s današnjega Hvara, Brača i splitskoga područja koji su pokušali t. zv. parske Grke pod patronatom Dionizija Starijega između IV. i V. stoljeća prije Krista potisnuti sa svoga otoka. U početku su imali uspjeha, nu na kraju su ih potukli s Visa pristigli Grci. U toj bitci Grci su, prema pisanom izvoru, smaknuli pet tisuća tih "barbara", a još dvije tisuće zarobili.

Zaninović smatra kako je ovo bio jedan od ključnih događaja u povijesti hrvatske obale. U ondašnjem ilirskom, a danas hrvatskom moru ovaj prvotni sukob je, kako kaže, početak trajnih zbivanja na našoj obali. Uvijek su neki osvajači dolazili morem prijeteći, a mi smo se nastojali obraniti i, kad smo imali svoju mornaricu, ističe, u pravilu smo i nešto značili.

Pošto smo ovdje do danas, znači da smo uspjeli jer su i u našim danima topovi neprijateljskih lađa prijetili našim gradovima i gađali katedrale i spomenike, naglašava i dodaje kako nas taj primjer naših predaka i danas treba nadahnjivati u obrani domovine. Porazi su se na našem području uvijek skupo plaćali, a to jednako svjedoči davni sukob s Dionizijem Starijim, kao što to svjedoče križni putovi neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ili pak tijekom velikosrpske agresije 90-ih godina XX. stoljeća.

Slično su u svojim osvajanjima prema ilirskim plemenima postupali i Rimljani pa su na području Itsre gotovo iskorijenili starosjeditelje. Liburne su zbog pomorske vještine i iznimne brodograditeljske sposobnosti ubrzo uklopili u svoj sustav, a stoljetni otpor pružala su im dalmatska plemena, čije središte bilo na Duvanjskom polju.

Kako je Delminij bio mjesto žestokoga otpora kao središnje naselje Delmata to je, podsjeća Zaninović bilo prirodno da je izazivao i pozornost brojnih antičkih auktora. Ograničeni prostor ne dopušta naravno istaknuti brojne otpore i ratove ilirskih plemena, njihovu ratnu taktiku, nastupanje i borbu, koje su obrađene u ovom sjajnom djelu, nu auktorovo sagledavanje mjestopisne i povijesne situacije u njihovu sinkronom i dijakronom promatranju omogućuje na uvid u politiku osvajača prema starinačkom pučanstvu.

Zaninović ističe kako su, unatoč protjeku vremena, tolikim povijesnim događajima s ljudima koji su gradili i razarali na delmatskom području, mnoge stvari ipak ostale iste. Navodi kako su ta lijepa polja u doba kad je 60-ih godina pješice po njima hodao bila pred gubitkom dobroga dijela svojih žitelja jer su im siromaštvo i problemi utopijskoga socijalizma otvorili granice prema Njemačkoj.

Jugoslavenskom komunističkom režimu je odgovaralo da se riješi viška mogućih buntovnika pa je oko 600 tisuća Hrvata krenulo tim putem. Jako malo ih se vratilo, obogatili su Njemačku svojim radom, a mi smo trajno izgubili cijele naraštaje vrijednih i sposobnih sunarodnjaka.

Nu unatoč tom paklenskom planu, upravo su ti ljudi, ističe Zaninović, svojim milijardama, zajedno s preostalim Hrvatima u zemlji omogućili rađanje hrvatske slobode. Podsjeća i na, kako navodi, lirske prizore stada sa stotinama ovaca koje su pasle na Duvanjskom polju, na kojem zbog iseljavanja, samo nekoliko godina kasnije, nije mogao vidjeti gotovo ni jednu ovcu.

A one su, s nostalgijom ističe, bile nasljednice onih koje su davale znameniti "caseus Delmaticus" što ga Plinije hvali, odnosno glasoviti duvanjski i livanjski sir. Nije u tim krajevima bila nevolja samo iseljavanje stanovništva i politički progoni, nego zbog administrativne pripadnosti drugoj republici, i nemogućnost istraživanja hrvatske povijesti i arheologije na tom području.

Knjiga cjelovito zahvaća povijest hrvatskih prostora i ljudi na tom području od rane antike, a auktorovo pronicavo i povjesničarko oko iz te duboke prošlosti umiješno vuče paralele, pronalzi sličnosti i u nama otkriva dio nasljeđa starih i borbenih naroda, koji upravo ovaj prostor predali Hrvatima, stopivši se s njima u jedinstvenu narodnu cjelinu.

Gubitak pak povijesnih prostora, koji se danas nalaze izvan okvira hrvatske države, rezultat je stoljetnih i krvavih ratova, koje vodimo sve do danas još od ilirskih, odnosno delmatskih vremena.

Knjiga "Ilirski ratovi" (495 str.) podijeljena je na 16 poglavlja u kojima autor piše o Liburnima kao početnoj ilirskoj skupini, Grcima na Jadranu, korintskoj kolonizaciji Jadrana, kindskoj naseobini na Korčuli, našoj obali i Jadranu u imperijalnom pothvatu Dionizija Sirakuškog, ilirskoj državi i sukobima s Rimom, Ardijejcima, Demetriju Farskom i Drugom ilirskom ratu, Skerdilaidi i Prvom makedonskom ratu, Gentiju, Delmatima i Rimljanima, osvajanju Histrije, Cezaru u Iliriku, finisu Illyriae Oktavijana Augusta, Tiberijevu ratovanju u Panoniji i Batonovu ustanku.

 Sa svim što u sebi nudi knjiga duševna poslastica ljubiteljima hrvatske starine, a dobro bi, kao priručnik došla i mnogima, koji se danas žele baviti nacionalnom politikom.

 

Trpimir Kovač

Share
0