Dramski ansambl Splitskog ljeta praizveo je autorski projekt Olje Lozice Nevidljivi grad u utorak 21. srpnja.

Ovaj ambijentalni kazališni omnibus događao se na otvorenim pozornicama splitskoga, nekad težačkoga, kvarta Lučac, a nastao je po drami/korskoj recitaciji Sunčani grad Radovana Ivšića, nadahnut motivima iz romana Nevidljivi gradovi Itala Calvina i dokumentarnom građom o povijesti Splita i Lučca. Autorski tim, osim redateljice i autorice projekta Olje Lozice čine još dramaturg Matko Botić, scenograf Igor Vasiljev, skladateljVlado Sunko, kostimografkinja Ana Marin, te oblikovatelji svjetla i tona Marino Frankola i Tomislav Luetić.

U predstavi igra brojni glumački ansambl: Franjo Đaković, Nikša Arčanin, Sara Ivelić, Danijela Vuković, studenti glume Umjetničke akademije u Splitu, polaznici Glumačkog studija kazalista PlayDrama, Muški zbor Brodosplit i djeca: Ante Baković, Sara Zeljković, Roko Tomić, Gita Kaćunko, Nika Teklić, Nina Grubić, Ivano Grubić, Stela Gardun (u Gradu mrtvih težaka); Bojan Brajčić, Pere Eranović, Petra Kovačić Pavlina, Marjan Nejašmić Banić, Duje Grubišić, Marin Tudor, Lara Živolić, Mia Čotić, Ivana Krizmanić, Aneta Matulić, Joško Tranfić, Anamarija Veseljčić (u Sunčanom gradu), te: Dara Vukić, Alen Čelić, Vanda Boban Jurišić, Filip Radoš, Nenad Srdelić, Bruna Bebić, Tajana Jovanović, Andrijana Vicković(u Gradu turista).

Predstavu su činila tri odvojena dijela. Sve započinje s Gradom mrtvih težaka koji se igrao na pozornici u Duplančića dvorima u Radunici, potom je slijedio Sunčani grad u Rokovoj ulici, te kao posljednji dio tog dramskog triptiha Grad turista na Tvrđavi Gripe.

„Teško je to gledatelju bilo pratiti, još teže doživjeti i, s tim se suživjeti“

Drama Nevidljivi grad kazališni triptih koji je pokušao ocrtati i rekonstruirati duh splitskog težačkog kvarta Lučac, kroz tri zasebna vremenska odsječka, i tri odvojene stilske formacije. Ali, nažalost, te tri različite sastavnice međusobno se nisu povezale, pa čak, ni ambijentalnim, stvarnim prostorima, u kojima se predstava odvijala, premda su sva tri scenska prizora gradske ulice, trgovi i dvorišta, bila izabrana zbog uronjenosti u stvarni prostor nekih sadašnjih ili bivših života. Predstava preambiciozno zamišljena doživjela je svoj izvedbeni fijasko. Svaka čast glumcima, pjevačima i amaterima na njihovom dijelu odrađenog posla; ništa u predstavi nije doživjelo svoj sklad ni povezanost, a tome svemu doprinio je i sami dramski tekst, pa su tako redateljica Olja Lozica i dramaturg Matko Botić, ostali kratkih rukava. Oni su kroz svoj dramski uradak dali tek malčice naslutiti ideju i zamisao o čemu bi se tu točno u predstavi radilo. Tek toliko, dalo se naslutiti slikama i dobivenim tekstualnim vodičem, da tijek predstave protječe raznim vremenskim periodima iz prošlosti, od prve polovice dvadesetog stoljeća do danas, ali nigdje se nije mogao naslutiti, ni nazrijeti mitski Lučac, Radunica, kao predgrađe velikog grada ispunjenog težacima koji su imali svoje običaje: bilo vjerske, bili tradicijske, ni njihove obredne ni običajne navike, kao ni ono aktualno danas.

Redateljica je vjerojatno željela i zamislila početakNevidljivog grada zaintrigirati u neverbalnim, mitskim slikama, pa je tako pozornicu napučila izvođačima- pjevačima, koji su samo onim gledateljima s prethodnim znanjem o prošlosti tog kraja, prenosili priču o nekom davno izgubljenom vremenu i mjestu i ljudima koji su ga nastanjivali, ali onima, manje upućenom znatiželjnicima, teško da je išta tu bilo razumljivo i jasno. Slike se, umjesto govornom radnjom, ispunjavaju zborskim obradama starih narodnih i crkvenih napjeva, koji za ovo godišnje doba – ljeto – nisi ni po ičemu bili primjereni ni zanimljivi, ako se već željelo kroz dramski triptih progovoriti o izvornosti i prošlosti Lučca, onda je i prizore, i tradicije, i običaji trebali uskladiti ljetnom periodu, i tako uprizoriti vjerske ili tradicijske običaje (kojih ima napretek u našem narodu i kulturi) vremenu i trenutku. Jer, u sred vrućega ljeta, kad sve žari i gori, na Nebu i na Zemlji, uprizoriti božićne običaje i pogrebne obrede i napjeve U dan i strašni kad se budu kretat nebesa i zemlja… Teško je to gledatelju pratiti, a još teže doživjeti, i s tim se suživjeti. Jedini pravi scenski efekt imao kraj prvog dijela Grad mrtvih težaka, kada predstavu naglo prekida brujanje i bombardiranje savezničkih aviona, koji su 1944. godine sa zemljom sravnili veliki dio Splita. crkvu sv. Petra… u smrt poslala ljude žedne života, i tako je redateljica na trenutak gledatelja gotovo uvukli u samu igru, povicima Brzo, biž te… ali, umjesto da predstava u svom drugom dijelu doživi nastavak, uz vrhunac i kulminaciju, ona doživi vrhunac pada, u mračnjaku, u utopističkom ritmu i mehaničkoj korskoj recitaciji Sunčani grad Radovana Ivšića, s tematikom o poslijeratnom zanosu izgradnje i obnove, u kojoj se slave čekići, maljevi, pile… Potom stižu neki novi ljudi, s istoka, zapada, sjevera i juga… „ novi svijet, strah u strahu, jadnom gledatelju još je veći bio mrak u mraku…, pa tako, ni taj Ivčivćev tekst nije bio suptilno izmješten u prostor i vrijeme, niti je apstraktan poetski svijet izvornog djela postao ritmizirana osnova za ocrtavanje konkretnog miljea. Ali, ta je istinski dočarana utopija, bila čista muka za gledatelja, na temperaturi od 39 stupnjeva …

A tek, treći dio predstave koji se odvijao na tvrđavi Gripe, a sastojao se od glumačke mimike i jednog pjesničkog monologa Dare Vukić. Pjesma svojim sadržajem nije pogodila trenutak, premda je krasnoslov trebao biti tezulja između jada i očaja. I tako taj završni, treći dio nazvan Grad turista, koji je radnju trebao prenijeti u današnjicu, a Calvinovi Nevidljivi gradovi u tom segmentu predstave niti su bili izvor nadahnuća, niti čvrsta dramaturška osnova. Sve u svemu loša roba.

Dramska utopija

Redateljica i dramaturg vjerojatno su željeli postići, ono, da nakon utopija bijega iz religijskih obreda i državnog aparata u prva dva dijela, završni dio pluta u bestežinskom stanju bez čvrstog ideološkog okvira, s novcem kao jedinim mjerilom vrijednosti. Pa su to osmisli u žanru tjelesnog kazališta, gdje glavni nositelji priče neverbalno slažu priču o novopečenim turističkim djelatnicima i njihovim osebujnim gostima. Stara žena u trećem dijelu, majka muškarca koji se svim silama trudi postati uspješni ugostitelj, jedino je lice nazočno u svim dijelovima Nevidljivog grada: najprije kao djevojčica, potom kao mlada žena te na kraju kao starica pri kraju života. Ali, ni to nije baš bilo jasno, očito nije uspjelo, nije bilo razvidno. Nije se znalo gdje se radnja odvija, je li u ludnici, bolnici, staračkom domu… Svakako, iz priloženog, nije bilo jasno da se to radi o hotelu, niti o Gradu turista, niti o turistima i turizmu koji je izobličio i uništio nekadašnji stari grad. Grad težaka koji je u najezdi profita i zarade izgubio svoju starinu i izvornost. (Na primjer, poput stare ljekarne u Marmontovoj ulici u Splitu, da bi se u njezinom prostoru dobio još jedan suvremeni restoran, za brzu hranu. Razumljivo je da se život i oblik grada treba mijenjati, ali, nije normalno da treba rušiti tradiciju i starinu, …)

Izvorna kultura, tradicijska ponuda, u očuvanom tradicionalnom ozračju, upravo je ono na čemu se temelji budućnost grada, kao što bi i svaki vrsni dramski tekst i originalna izvorna drama koja bi to uspjela prikazati obogatila kazališnu pozornicu Splitskog ljeta, i tako očuvali živu tradiciju, i opravdali ponos starog grada, i dugogodišnjeg kazališnog stvaralaštva, u čemu još nitko nije dostigao redatelja pokojnoga Vanjču Kljakovića.

Nevidljivi grad, nije opravdao pretenciozne najave svojih dramskih stvaratelja ni priređivaača, niti je polučio gromoglasni pljesak i radosni ushit gledatelja, iako je u predstavu bio uložen ogroman rad brojnih suradnika, profesionalnih glumaca, amatera, studenata i pjevača muškog zbora Brodosplita pod ravnanjem maestra Vlade Sunka.

Nadam se, kako se na budućim Splitskim ljetima ne će zadugo ponoviti takva nepovezana (ne)drama, uz komentare razočaranih gledatelja:- Što je meni ovo trebalo! Pamtit ćemo ovu vrućinu i lošu predstavu!

 

Dragica Zeljko Selak

Share
0