Nobelovu nagrada za književnost za 2020. godinu dobila je povučena, tiha… američka pjesnikinja Louise Elisabeth Glück. U obrazloženju stoji da je nagrađena za svoj nepogrešiv pjesnički glas, koji svojom jednostavnom ljepotom pojedinačne sudbine čini univerzalnim. Louise Gluck rođena je 1943. godine u New Yorku, gdje je kraće vrijeme pohađala sveučilišta Sarah Lawrence i Columbia.

Napisala je desetak knjiga poezije, uključujući zbirke “The Seven Ages”, “Vita Nova” i “Ararat”, a zbirkom “The Wild Iris” osvojila je Pulitzerovu nagradu 1993. godine.Njena poezija pripada objektivističkoj poetici, nastaloj tijekom tridesetih godina 20. vijeka, čiji su glavni predstavnici bili Louis Zukofsky, Charles Reznikoff, Carl Rakosi… Prateći ovu poetiku ona tretira pjesme kao predmete, naglašavajući ozbiljnost, inteligenciju i pjesnikovu sposobnost da pronicljivo motri i upjesmljuje svijet koji je okružuje tako što upotrebljava obične svakodnevne riječi lišene retoričkih ukrasa. Obična ljudska riječ kruni zastore dana dok se uvlače među korice pjesnikinje bilježnice. Životinje koje žive u tami bez jezika i vizije. Stvara svoju vlastitu svjetlost, svijetli svojom poezijom, ne kao pozivom, već krikom. U eseju Dokazi i teorije navodi kako zastupa poeziju koja se približava tišini i graniči sa iščeznućem. Na žalost niti jedna njena knjiga nije prevedena na hrvatski.

Tokom karijere koja traje šest decenija, istraživala je traumu, smrt i iscjeljenje, u pjesmama za koje su neki kritičari tvrdili da su zapravo ispovijesti. Kao što je Ollson, predsjedavajući Nobelove liste, rekao ranije: “Ona se ne smije smatrati pjesnikinjom ispovijedanja. Ona traži univerzalnost.”

Gluck je pisala o svojoj anoreksiji kada je bila tinejdžerka, za koju je kasnije rekla da je rezultat njenih napora uspostavi nezavisnosti od majke. Pisala je i o smrti svoje starije sestre, koja se dogodila prije nego što se Gluck rodila.

Dok je bila na terapiji, odlučila je ići na pjesničke radionice tokom formalnog fakultetskog obrazovanja koje nikada nije dovršila. Imenovana je Američkim laureatom za pjesnike 2003. godine, a 2016. godine od tadašnjeg predsjednika SAD, Baracka Husseina Obame II, primila je Nacionalnu humanitarnu medalju.

Ljetni vrt – Louise Elisabeth Glück;


Obilje

Prohladan vjetar  puše u ljetne večeri,

njiše pšenicu.
Klasje se povija, lišće bresaka
šumori u noći ispred nas.

Mrakom dječak korača preko polja:
dodirnuo je djevojku, prvi put
i zato se vraća kući kao muškarac
sa muškim gladima.

Voće, lagano, zri –
mnoge se košare napune s jednog drveta
i zato svake godine dio istruli
tokom nekoliko nedjelja ima ga i previše:
prije i poslije, ništa.

Među redovima pšenice
možeš vidjeti miševe kako se iskre i vrtlože
preko zemlje, iako se klasje uzdiže visoko iznad njih,
vrtlože dok ljetni vjetar puše.

Mjesec je pun. Neobičan zvuk
dopire sa polja – možda je vjetar.

Ali za miševe to je noć kao i svaka druga.
Voće i pšenica: vrijeme obilja.
Nitko ne umire, nitko ne ostaje gladan.

Nema zvuka osim rike pšenice.

(Prepjev s ruskog N. Š. Tonin)

Nikola Šimić Tonin