Primjer prvi, svima dobro poznat: osvojenim Vukovarom prolazi srpska vojska i pjeva, kako tvrde strani dopisnici, domoljubne pjesme. Tipična forma za ove prostore, distih epskih deseteraca: Slobodane, šalji nam salate/Bit će mesa, klat ćemo Hrvate. O klanju koje je uslijedilo nakon toga bilo je dosta rečeno, međutim morbidnost tog distiha kojim je klanje najavljeno nije bila predmetom nekih podrobnijih analiza.
Baš na Dan državnosti održat će se drugi krug lokalnih izbora. Malo je država u kojima je glavni nacionalni blagdan tako nedvosmisleno povezan s pojmom političke slobode kao što je to u Hrvatskoj. Tog 30. svibnja 1990., nakon pola stoljeća diktatura i totalitarizama, konstituiran je višestranački Hrvatski državni Sabor, slobodnom političkom voljom birača izraženom na višestranačkim izborima. Trideset godina poslije, trenutak je da se podsjetimo odakle smo krenuli i dokle smo stigli. Plastično to pokazuju dvije osobne priče – priča o Marku i priča o Viliju.
Htjeli mi to priznati ili ne, svjedočimo kontinuiranom usponu totalitarizma i jednoumlja. Usponu koji je u posljednjih nešto više od godinu ubrzan aktualnom pandemijom i popratnim cirkusom oko nje. Taj puzeći totalitarizam nije bez komičnih događaja, izjava i relacija punih nenamjernog humora. Često na rubu groteske.