Dok je mađarski premijer Viktor Orban, braneći europsko pravo na Božić bez “navlačenja zavjesa”, izgovarao svoju božićnu čestitku, koja je zapravo apel za zaštitu i očuvanje kršćanskih temelja Europe, Njemačka se na simboličan način još jednom suočavala s posljedicama napuštanja tih temelja.

Orban, kao crna ovca europskih mainstream medija i politike proizvedene po mjerilima Soroseve multi-kulti dogme, stišan je namjerno da Europljani ne bi čuli o čemu to zapravo govori.

Nasilje proizišlo iz različitih kulturnih i civilizacijskih obrazaca u Njemačkoj također se pokušava medijski stišati. Da Nijemci i Europljani ne bi vidjeli koliko je bespomoćna, dezorijentirana Njemačka koja se odriče svojih kršćanskih korijena. Orban je podsjetio na riječi utemeljitelja EU-a Roberta Schumana da će “Europa biti kršćanska ili je neće biti”, na riječi prvog postkomunističkog mađarskog premijera Joseffa Antalla da je “u Europi i ateist kršćanin”.

I poručio da je ključ europske kršćanske kulture i njezine uključivosti upravo u tome da priznaje svoju nesavršenost i uči iz nje, trudeći se biti boljom, upozorivši na pokušaj razaranja tog imunološkog sustava kršćanske Europe. Istodobno je Njemačka u praksi svjedočila razaranju svog imunološkog sustava.

U njemačkom gradiću Kandelu, uz francusku granicu, dogodilo se ubojstvo pred kojim je pokleknula njemačka pravna država, koje je dovelo u nepriliku društveno-političke radnike u medijima, koje bi moglo utjecati čak i na pregovore o vladi velike koalicije SPD-CDU. Prva je vijest glasila da je petnaestogodišnji tinejdžer afganistanskog podrijetla u lokalnoj drogeriji zaklao petnaestogodišnju tinejdžerku, svoju bivšu djevojku.

Potom se pokazalo da Abdul D. uopće nije petnaestogodišnjak, već je bliže tridesetoj, da vjerojatno uopće nije ni Abdul. Njemačka država pojma nema tko je on, jer je jedan od imigranata koji su ušli bez dokumenata registrirajući se pod tipičnim muslimanskim imenima, kao tinejdžeri.

Jer to ih uvelike štiti od kaznenog progona. Boravio je u azilantskom centru u Kandelu, gdje je u međuvremenu ostvario nešto što njemački mediji opisuju kao “ljubavnu vezu”, s petnaestogodišnjom Mijom.

Njezini su se roditelji pohvalili njemačkom dnevniku Bild da su ga primili kao sina. Mia je prekinula tu “vezu”, a njezini roditelji su ga više puta prijavljivali policiji zbog prijetnji i zastrašivanja. Policija je razgovarala s njime upravo toga kobnog 27. prosinca, prije nego što je zaklao Miju. Ali, nisu imali zakonske osnove za uhićenje.

Državna odvjetnica je odmah odbacila terorizam kao motiv. Politički korektni mediji ukazuju da je to bilo ubojstvo zbog “problema u vezi”. Da je Njemica ubila imigranta, vjerojatno bi to odmah bio zločin iz mržnje. Navodnog Abdula kazneni progon može eventualno tek “okrznuti”, jer je za njemačku državu on – petnaestogodišnjak.

Glasnogovornik SPD-a B. Lischka solomonski je predložio da ga se deportira u Afganistan bez suđenja! Jer opterećuje pregovore o velikoj koaliciji... Zamislimo sad da se Abdul zvao Hans. Bio bi prva vijest u svim medijima, odmah oglašen pedofilom i bez sumnje osuđen za pedofiliju, a Mijini roditelji za zanemarivanje djeteta i poticanje pedofilije.

No ono što vrijedi za Hansa, ne vrijedi za Abdula, jer ga je, štiteći njegovo pravo na različitost, njemačka država stavila iznad svog Ustava i iznad svojih zakona.

A navodni Abdul je različit i po tome što u civilizacijskom i religijskom modelu iz kojeg dolazi, on nije bio ni u kakvoj “vezi” s Mijom, niti on može imati “problema u vezi”, niti je Mia bila maloljetna tinejdžerica, već njegova žena, njegovo vlasništvo, koju ima pravo kazniti zbog odbijanja.

Njemačka pravna država, kao jedan od temelja kršćanske Europe, nema model za sankcioniranje Abdula. A i boji se domino-efekta, unutarnjeg društvenog sukoba, porasta netrpeljivosti prema svim muslimanima...

Za razliku od tragedije u Kandelu, u njemačkom glavnom gradu Berlinu kapitulacija njemačke pravne države pred različitošću muslimanskih migranata poprimila je oblik groteske. Na tradicionalnom dočeku Nove godine kod Brandenburških vrata policija je pripremila – sigurne zone za žene.

A sve to kako bi spriječili masovne seksualne napade muslimanskih migranata kakvi su prije dvije godine počinjeni organizirano u Kölnu, ali i u drugim njemačkim gradovima. Tako su Njemice, na vrhuncu promocije ravnopravnosti, na dočeku 2018. dobile svoj geto u njemačkom glavnom gradu pod paskom specijalne policije.

Ali, napadači su opet pobijedili. U Berlinu je zabilježeno 10 seksualnih napada na žene, a u Kölnu sedam. Prave ćemo brojke vjerojatno saznati za nekoliko mjeseci.

Njemačka pravna država opet je nemoćna, njezin sustav nije postavljen tako da organizirane napade muslimanskih migranata na žene prepozna kao organizirane napade na temeljne vrijednosti kršćanske Europe, usmjerene na njihovo podčinjavanje i pokazivanje vlastite dominacije.

Njemačka pravna država nema odgovor na imunološki sustav kršćanske Europe na koji sustavno upozorava Viktor Orban. Za pet godina o tome će govoriti i Angela Merkel. Vjerojatno prekasno da Schumanova kršćanska Europa odbije napad Soroseve multi-kulti dogme.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija