Na prvi pogled, imenovanje SDP-ove predizborne koalicije Narodnom koalicijom djeluje tek kao još jedno Milanovićevo lažno predstavljanje.

Kada bi SDP uistinu bio europska socijaldemokratska stranka, njegova se izborna koalicija nikada ne bi mogla nazvati narodnom koalicijom. Jer narodnjaštvo stoji u europskom političkom spektru upravo nasuprot socijaldemokraciji.

Socijaldemokratske i socijalističke stranke su na lijevoj, narodnjačke, odnosno pučke i demokršćanske na desnoj strani političkog spektra. Kad socijaldemokratska partija prozove svoju koaliciju narodnom, iz europskog političkog rakursa to izgleda kao da se SDP prozvao HDZ-om, za potrebe izborne kampanje. U europskom, demokratskom političkom kontekstu takav bi potez bio politički glup i samoubilački.

Ali Zoran Milanović nije izabrao naziv Narodna koalicija zato što se želi politički ubiti. Upravo suprotno. Odabrao ga je zato što vjeruje da s najširom koalicijom koja naizgled pokriva baš cijeli politički spektar osim krajnje desnice, uz pridjev "narodna", može osigurati izbornu pobjedu.

No, u hrvatskoj političkoj prošlosti uz pridjev "narodni" vežu se i neke druge specifičnosti, koje mu daju sasvim drukčije konotacije od europskog narodnjaštva. A nalaze se upravo u komunističkoj baštini Milanovićeve Partije.

Pridjev "narodni" Partija je koristila kao svog trojanskog konja za provedbu partijske diktature. Preko "naroda" je ulazila u puk ili barem nastojala stvoriti takav privid. Tako je još prije početka Drugoga svjetskog rata Komunistička partija Hrvatske osnovala Narodnu frontu kako bi si pokušala napraviti širu političku platformu za djelovanje.

Nakon okončanja Drugoga svjetskog rata kroz Narodnu frontu su Komunistička partija i njezine tajne službe provodile partijsku vladavinu i ideološko-političko preoblikovanje društva. "Narod" je bio posvuda. Rat koji je protiv pronacističkog Pavelićeva režima NDH vodila Titova Komunistička partija zvao se narodnooslobodilački rat, pozdrav je glasio "Smrt fašizmu - sloboda narodu", prvi organi vlasti zvali su se narodni odbori...

Titov totalitarni partijski režim nazivao se narodna vlast, partijski su sudovi u ime naroda po brzom postupku likvidirali i na druge načine neutralizirali neprijatelje naroda. Režim su čuvale narodna milicija i narodna armija... Naslijeđe te narodne vlasti pristojni europski socijaldemokrat u 21. stoljeću nikad ne bi javno isticao kao svoj uzor.

U to naslijeđe spada proklamirana pravednost koju su prema partijskim direktivama provodili partijski sudovi: prijeki narodni sudovi, različite komisije, narodna milicija, partijske tajne službe...

Pravednost se sastojala u tome da se u ime naroda, bez ikakva suda, presudama ad hoc sudova ili presudama u montiranim procesima likvidiraju neistomišljenici, stvarni, potencijalni ili izmišljani protivnici režima. Ili se doslovce ubiju ili se na druge načine učine društveno nevidljivim: zatvorskim preodgojem, društvenom marginalizacijom, progonom, poticajem na odlazak u inozemstvo...

Pravednost se sastojala u tome da Partija u ime naroda otima ljudima njihovo privatno vlasništvo i proglasi ga narodnim, dakle stavi sebi na raspolaganje, prethodno proglasivši vlasnike pljačkašima i neprijateljima naroda. U perverznijem obliku, narodna bi vlast prisilila vlasnike da se sami odreknu svoje imovine i poklone je "narodu", dakle Partiji, kako bi spasili živu glavu.

Sveobuhvatni partijski agitprop se kroz medije, kulturu, znanost, obrazovanje trudio usaditi tu partijsku doktrinu u mentalitet puka. Bila je to dogma koja ne trpi javno izraženu sumnju, već je kvalificira kao kazneno djelo, verbalni delikt protiv narodne vlasti.

Takvi su oblici gaženja temeljnih prava i sloboda čovjeka i temeljnih postulata pravne države u demokratskoj Europi već odavno prepoznati i osuđeni kao totalitarno naslijeđe i niti jedan istinski europski socijaldemokrat ne bi ih stavio u svoju izbornu ponudu. Pa čak ni onda ako sasvim intimno i privatno drži Lenjinovu sliku na noćnom ormariću. Zašto je onda "briselac" Zoran Milanović javno zaigrao na - Narodnu koaliciju, suvremenu inačicu Narodne fronte.

O.K., matematika je obvezujuća izborna disciplina i ona vjerojatno kaže da s takvom najširom koalicijom ima najviše šanse osvojiti vlast. Ali Milanović je suviše inteligentan da ne bi znao kako izbore ne čini samo matematika. Doduše, neki su mu biskupi za prošlog mandata prigovarali da mu je vlast "nenarodna" pa ga je to možda natjeralo na drski, klasični milanovićevski odgovor - proglasiti se narodnim!? Kao što se u vrijeme prošle izborne kampanje proglasio domoljubom i tuđmanovcem, mašući zastavicom pred svojom šokiranom Partijom.

Ali Milanović je odveć inteligentan da ne bi znao kako na tom efektu šoka lažnim predstavljanjem ne može graditi izbornu kampanju. On naprosto politički nije narodnjak iliti pučanin u suvremenom europskom smislu te riječi. A osobnu empatiju prema puku čak nije nikad niti pokušao odglumiti.

Na prvi pogled je gotovo nevjerojatno da bi moderni europski socijaldemokrat kakvim se nastoji predstaviti Zoran Milanović u izborima 2016. godine javno posegnuo za naslijeđem totalitarne narodne vlasti da kreće u izbore s Narodnom koalicijom, koja ne samo nazivom, već i kompozicijom asocira na Narodnu frontu.

Doduše, Milanovićeva se Partija nikada nije odrekla svojeg totalitarnog naslijeđa i cijelo je vrijeme brižno čuvala i pročišćavala arhive iz tog razdoblja. Pa i sam je "briselac" Zoran otvoreno koketirao s revolucionarnim zovom, već od svoje pobjedničke Kukuriku koalicije, preko otvorenih simpatija za grčku Syrizu i njezine prvake do čvrstog partijskog upravljanja državom i nove ideologizacije koja je javno kulminirala onim iskrenim boljševičkim "ili oni ili mi". Ali Milanović je dosad bio i dovoljno inteligentan da znade stati, pritajiti se, zamaskirati se u "Hrvatska raste", kada je to bilo oportuno.

Zoran Milanović je dovoljno obrazovan da zna kako će ga asocijacije na Narodnu frontu pratiti u kampanji, kako koalicijsko okupljanje velike koncentracije suspektnih ratnih profitera ili čak osuđenih kriminalaca među političarima neće proći neprimijećeno.

No možda je odgovoru o pravim razlozima za ovu Milanovićevu ofenzivu najbliži njemački Suddeutsche Zeitung (inače blizak SPD-u i lijevim opcijama) koji je još prije desetak dana iznio tezu kako Milanovićeva partija nastoji pod svaku cijenu osvojiti vlast, prije izricanja presude udbaškim dužnosnicima Perkoviću i Mustaču. Možda zato "briselac" Milanović mora krenuti u juriš okupljanjem narodne fronte pod neformalnim geslom "udbaši iz svih stranaka, ujedinite se".

Nasljednik narodne vlasti treba spriječiti da u Hrvatsku uđe münchenski virus spoznaje o tome kako je narodna vlast krala i ubijala. Preduvjeti za završni juriš su već stvoreni. Suddeutsche Zeitung je u Hrvatskoj zaustavljen. Baš kao nekoć Reuters u Jugoslaviji.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija