Nakon posljednjeg kruga konzultacija kod predsjednice Grabar-Kitarović, Zoran Milanović je u revolucionarnoj maniri isključio sebe i svoju političku koaliciju iz procesa formiranja buduće parlamentarne većine i buduće vlade. Ušli su u Ured predsjednice kao revolucionari, pojavivši se u posljednji trenutak nakon najava da neće doći, pokazujući već svojim outfitom, toliko različitom od svih ostalih sudionika konzultacija, što misle o instituciji i o procesu.


Zoran Milanović je došao bez kravate kao domaća modna replika Alexisa Tsiprasa, Vesna Pusić u nekakvoj svekoliko-visećoj štrikanoj vreća-haljini, s ruksakićem na leđima, kao da ide prošetati psa po kvartu. Najavili su unaprijed da će sve što misle o postizbornom formiranju vlade reći na svojoj konferenciji za novinare u svojoj Partiji. I rekli su.

Očigledno šokirani spoznajom da su HDZ i Most vrlo blizu formiranja parlamentarne većine, s grčem na licu i bijesom u glasu Zoran Milanović je izvrijeđao Most i njegove članove, kao tajne suradnike HDZ-a, izvrijeđao je uobičajeno HDZ kao kriminalnu organizaciju. Ali ta njegova bujica uvreda i optužbi prema ljudima s kojima (se) razgovara o mogućem budućem upravljanju državom, taj ljutiti prezir na licu Vesne Pusić prema onima zbog kojih moraju otići s vlasti, izgledali su kao odjavna špica, nakon koje se revolucionari nakon izgubljene bitke povlače u šumu.

Ne da bi mirovali dakako, već da bi pripremili nove diverzije. Taj koncentrirani izljev optužbi, uvreda i bijesa bio je kruna Milanovićeva političkog pohoda za očuvanje vlasti. Prethodno je izvrijeđao sve one branike ustavno-pravnog poretka, koje još nije uspio pokoriti.

Ustavni sud, taj trn u oku svakog revolucionara, proglasio je praktički suvišnim, predviđajući mu slom u sljedećih pola godine zbog nemogućnosti konsenzusa oko izbora novih sudaca (potrebna dvotrećinska većina). Ne treba uopće sumnjati da će na tome nastaviti raditi, bude li u prilici: bilo iz pozicije oporbe, iz pozicije vlasti ili iz pozicije kaosa. Šefove katedri ustavnog prava na hrvatskim sveučilištima, koji su potvrdili ovlasti predsjednice Republike za raspisivanje izbora i formiranje prijelazne tehničke vlade, proglasio je seoskim kavanskim stručnjacima, a sebe nasuprot njima, djelomičnim ustavotvorcem.

Predsjednicu države zapravo nikad nije priznavao, jer volja birača na predsjedničkim izborima nije bila sukladna njegovim preferencijama. Koristio je svaku prigodu za omalovažavanje njezine funkcije i njezinih ovlasti i na razini retorike i na razini geste.

Posebno ga iritiraju ovlasti Predsjednice u procesu konstituiranja Sabora i formiranja Vlade i njezina odlučnost da te ovlasti primijeni, pa je unaprijed najavio kako on i njegova vlada neće izići i Banskih dvora raspiše li Predsjednica nove izbore i formira li, sukladno Ustavu, prijelaznu tehničku vladu. U uređenim demokratskim državama takav neposluh državnog dužnosnika ustavno-pravnim normama je nezamisliv. U tranzicijskim državama, kojima očito još pripada Hrvatska, to bi se zvalo prijetnjom državnim udarom. No za revolucionare je uobičajeno prkositi ustavno-pravnom poretku i osporavati ga.

Oni to nazivaju oslobađanjem, pravednošću i napretkom. Ali čak niti za revolucionare nije uobičajeno da već dan nakon žestokog obračuna sa svima i najave odlaska u šumu, ponizno zamole dopusnicu za povratak u igru. A upravo to je učinio Zoran Milanović prihvaćajući sve uvjete Mosta dan poslije velikog javnog obračuna.

A sve samo kako bio ostao u pregovorima. Čak je i njegovom europskom uzoru Alexisu Tsiprasu, nakon što je izvrijeđao EU i Njemačku odbijajući sve njihove uvjete, trebalo nekoliko mjeseci za obrat, kako bi pokajnički išao moliti za pomoć i prihvatio sve što je prethodno odbio. O tvrdokornom prkosu starijih prekooceanskih uzora poput Fidela Castra ili Huga Chaveza da i ne govorimo.

Nisu uopće dvojbeni motivi i ciljevi te Milanovićeve prekonoćne preobrazbe. Motiv je zadržati centraliziran politbiroovski način upravljanja svim proračunskim sredstvima, koji je za Milanovićeve vladavine doveden do savršenstva, a preko njega i sve poluge upravljanja društvom i državnom imovinom, zadržati poluge vođenja vanjske i sigurnosne politike, koje su za Milanovićeve vladavine ozbiljno inficirane ruskim i „regionalnim“ virusom. Kako nije uspio razbiti Most, ne samo kao politički entitet već i kao ideju drukčijeg upravljanja državom, i s njegovim dijelovima napraviti Vladu za nastavak vladavine na svoj način, cilj je Milanovićeva obraćenja spriječiti Most i HDZ da formiraju vladu i izboriti nove produžetke, odnosno nove izbore.

Dvojbeno je, međutim, gdje je preko noći nestao onaj Milanovićev ego? Da ga nije netko prisilio da se predomisli, ponizi i pokajnički zamoli za povratak u igru u kojoj može osujetiti druge, ali on sam razgolićen do kraja, više ne može biti pobjednik? Ne sliči predatoru Zoranu Milanoviću takvo dobrovoljno žrtvovanje i ponižavanje sebe kako bi neki drugi sačuvali moć. Ali ne vjerujem da će sam priznati tko je to u noći preokreta bio šef iznad šefa, Zoran iznad Zorana. No kako još uvijek traje proces političkih razotkrivanja i padanja maski, koji je započeo Mostovom političkom igrom nakon izbora, možda ćemo do kraja i to saznati.

U svakom slučaju, ovih je dana na dosad najtežem političkom ispitu upravo Most, koji u pregovorima oko formiranja vlasti još nije napravio niti jednu bitnu pogrešku. Iako je svojim ekvilibriranjem dosadio mnogima. Uspiju li Most i Božo Petrov do utorka dogovoriti mandatara i vladu s HDZ-om, na osnovi ugovora koji će precizirati zadaće koje ta vlada treba provesti, to je tek početak nove etape i za Most i za HDZ, ali i za SDP.

U sljedećem koraku valja pridobiti, u tom slučaju oporbenu SDP-ovu koaliciju, na suradnju oko (također prethodno definiranih) zadaća od nacionalnog prioriteta. Izbor novih ustavnih sudaca i kvalitativno jačanje Ustavnog suda kao i drugih institucija pravne države svakako je jedna od tih zadaća. Takva vlada može opstati i može provesti obećane reforme jedino uz Most kao nadzornika provođenja načela i programa, HDZ kao stožernu političku strukturu koja se prihvaćajući nova načela i sama mijenja i SDP kao oporbu koja surađuje na ključnim projektima. S Milanovićevim SDP-om to je nemoguća misija. No izgubi li Milanović ovaj juriš, promjene razmišljanja koje se već naziru u stranci mogle bi prevagnuti.

Ne uspije li se Most oduprijeti Milanovićevu jurišu i do utorka dogovoriti mandatara, izgubit će svoju političku težinu, ali i kompromitirati ideju drukčijeg upravljanja Hrvatskom, a predsjednica Grabar-Kitarović će biti prinuđena raspisati nove izbore i formirati prijelaznu vladu. To pak znači novi krug izazova.

Milanovićevi revolucionari svoju spremnost za rušenje institucija ne skrivaju. Predsjednica Grabar-Kitarović nije bez razloga najavila kako neće „dopustiti nikome da se poigrava našom državom“, pozvavši na poštovanje Ustava i demokratskih vrijednosti.

Sam Milanović ne može pobijediti na tim izborima. Ali za revolucionare (i) rušenje je - pobjeda.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Share
0