Protekli tjedan bio je obilježen nasilnom i nametnutom interpretacijom povijesti. Postali smo svjesni da u Hrvatskoj još uvijek djeluju snage koje bi totalitaristički poredak proglašavali demokratskim, krvnike osloboditeljima, ponosne devedesete mračnim godinama, diktatore uglednicima, stvaratelje hrvatske države diktatorima.

Svibanj je u memoriji hrvatskog naroda svakako najintrigantniji mjesec u godini zbog niza važnih datuma koji su mijenjali i opečatili hrvatsku povijesnu zbilju. Ako uronimo u povijest, saznat ćemo mnoge zanimljive poveznice. Prvi svibanj ostat će zabilježen kao prvi dan vojno redarstvene akcije Bljesak kojom je munjevito oslobođena zapadna Slavonija 1995. Drugog svibnja vjerojatno je jedan od najtužnijih dana u našoj bremenitoj povijesti jer su toga dana 1991. četnički teroristi izmasakrirali dvanaestoricu hrvatskih redarstvenika. Tog 2. ali i 3. svibnja 1995. srpski razbojnici raketirali su glavni grad Hrvatske ostavivši za sobom desetke ubijenih i ranjenih civila. Četvrtog svibnja pak, obilježava se smrt diktatora i zločinca Tita, doživotnog predsjednika nakaradne komunističke tvorbe zvane Jugoslavija.

Bilo je to 1980. Osmog svibnja, ovo je sad već intrigantno, obilježava se „oslobođenje“ Zagreba od strane partizanskih odmetnika 1945. ali taj dan u hrvatskom je sjećanju poznat i kao rođendan blaženika katoličke crkve, zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog metropolita, kardinala Alojzija Stepinca koji je rođen daleke 1898. Trinaestog svibnja 1990. prekinut je derbi Dinamo – Crvena Zvezda koji neki kroničari obilježavaju kao simbolički početak Domovinskog rata. Četrnaestog svibnja 1922. rođen je prvi hrvatski predsjednik i obnovitelj hrvatske države, dr. Franjo Tuđman. Dan kasnije simbolizira najveće stradanje hrvatskog naroda. Počelo je na Bleiburgu 1945. a nastavilo se godinama kasnije. Osamnaesti svibanj vraća nas u 1941., datum kada su potpisani famozni Rimski ugovori od strane Ante Pavelića, ustaškog poglavnika, kojim je veliki dio hrvatskog teritorija predan fašističkoj Italiji. Taj događaj imat će kasnije mnoge reperkusije po hrvatski narod budući da je njihovim potpisivanjem dobar dio Hrvata iz revolta otišao partizanima u šumu.

Dvadesetpeti svibanj godinama se u pokojnoj Jugovini obilježavao kao Dan mladosti, rođendan druga Tita, iako je dokazano kako je najpoznatiji svjetski bravar rođen 7. svibnja 1892. Tri dana kasnije, 28. svibnja ali 1991. postrojene su u Kranjčevićevoj ulici prve brigade Zbora Narodne Garde koje će postati jezgra profesionalne Hrvatske vojske koja je u potpunosti oslobodila sve privremeno okupirane krajeve. Najzad, 30. svibnja 1990. konstituiran je prvi višestranački sabor posredstvom volje hrvatskog naroda na prvim višestranačkim izborima. Taj dan do 2001. slavio se kao Dan državnosti koji je diverzijom Račanovih neokomunista nasilno ukinut kako bi se izgubio iz hrvatske memorije i pameti jer je na taj dan srušen zločinački komunistički poredak. Pomalo je ironično kako su se u istom mjesecu „susrele“ osobe koje su dobrim djelom bili i suvremenici, ali i sudbonosne osobe za Hrvatsku.

Kako od zločinca napraviti ikonu?

Nije bilo medija u Hrvatskoj koji nije spomenuo kako je 4. svibnja umro Josip Broz Tito. Iako su mišljenja oko njegovog lika i (ne)djela i danas podijeljena, činjenice i historiografija prilično su jasni. Josip Broz jedan je od najvećih zločinaca što ga je zabilježila svjetska povijest, odgovoran za smrt „hrvatskog smrada“, kako je slikovito opisao u zadnjim danima mjeseca svibnja 1945. u Bjelovaru.

Čovjek koji je u Jugoslaviji bio čašćen i slavljen poput biblijskog zlatnog teleta, i danas se od mnogih njegovih apologeta stavlja na pijedestal uzora prožetog demokratskim načelima. Taman posla! Diktator koji je ubijao ne samo svoje neprijatelje, već i suradnike, tamničar hrvatskoga naroda i UDB-in nalogodavac, otac državnog totalitarizma nikako ne može biti borac za demokratski poredak jer je demokraciju u svojoj tvorevini zabranio već samim svojim postojanjem.

Žalosno je da se od pojedinaca u današnjoj modernoj i demokratskoj Hrvatskoj taj pomračeni um slavi više nego u bivšem sustavu. Bit će da se ti pojedinci njegovom glorifikacijom i dalje bore za mjesta koja im u demokratskom sustavu više ne pripadaju. Ili su samo kivni što se nije obistinilo Titovo prokletstvo. Jer, Sava je ipak potekla prema Zagrebu. U inat mnogima.

Naknadna pamet Budimira Lončara

Budimir Lončar živopisna je osoba. Kao posljednji savezni sekretar za „spoljne“ poslove odigrao je veliku ulogu u raspadu Jugoslavije. Iako se sada u intervjuima hvali kako je on zapravo radio u interesima mlade hrvatske države i čak bio u prijateljskim odnosima s predsjednikom Tuđmanom, povijest ga demantira. Ne samo da nije radio u interesima hrvatske države, već je isposlovao embargo na uvoz oružja i tako osudio Hrvatsku na smrt.

Drugim riječima, radio je protivno državnim interesima. Ne samo da nije bio prijatelj Franje Tuđmana, već je zajedno sa Stipom Mesićem sudjelovao u detuđmanizaciji pretvarajući Tuđmana u despota i kriminalca. Izvrtanjem povijesti, Lončar je samo nastavio niz, tamo gdje su stali njegovi suradnici, poput Veljka Kadijevića. Može on sada po Veljku Kadijeviću pljuvati dok je čovjek mrtav, ali što to nije radio kad je Tuđmana trebalo obraniti od gnjusnih optužbi da je s Miloševićem započeo rat? Ili, što se nije u tim vremenima usprotivio svom kompanjonu Mesiću dok je ovaj s Kadijevićem pregovarao o rušenju Tuđmana i kafanski ogovarao Tuđmana kao autokrata, što je priznao sam Kadijević?

Ne, u tom vremenu, ali i mnogo kasnije, Budimir Lončar stajao je na pozicijama komunističkog vlastodršca koji nikada nije prežalio stvaranje hrvatske države. Stoga, koja je razlika između Budimira Lončara i Veljka Kadijevića? Nikakva, ili skoro nikakva. Veljko Kadijević je optužen za ratne zločine i umro je. Budimir Lončar (još) nije.

Zazivala je ratno stanje, danas je osvjedočena borkinja protiv oružja

Novinari bi trebali biti ljubitelji istine, ma kakva god ona bila. To im je uostalom i posao. Ili bi to trebao biti. Bard hrvatskog novinarstva, kako joj tepaju istomišljenici, Jelena Lovrić, danas nas uči o pravdi, miru, toleranciji. Kao da ne znamo o kakvoj se osobi radi. Dotična je bila članica Centralnog komiteta SKH (izabrana na XI. kongresu u studenom 1989.), te se čak usprotivila i Račanu kad je ovaj prihvatio Tuđmanovu koncepciju stvaranja hrvatske države, prema kazivanju profesora Tomca. Čak ih je optužila da su sestrinska stranka HDZ-a.

Gospođa je to koja je svojedobno objasnila zašto će i ona glasovati za Ivu Sanadera. U svibnju (opet taj svibanj) 1991. Miroslava Lazanskog Jelena Lovrić je upitala, citiram: „Kada će već jednom ta tvoja JNA da izvrši taj puč, ode ovo sve do đavola, pa i mi“. Ako laže Lazanski, lažem i ja. Iako se radi o glasnogovorniku Miloševićeve ratne mašinerije, kasniji, ali i današnji tekstovi Jelene Lovrić ukazuju da to njegovo svjedočenje i nije daleko od istine. U svojoj kolumni u Jutarnjem listu objavljenoj 4.5.2015., Jelena Lovrić smišljeno je iskoristila tragičnu sudbinu Vinka Žuljevića Klice kako bi se, po tko zna koji put, obračunala s „falangama koji se kite domoljubljem“, kao i devedesetih, nastavlja.

Hrvatske branitelje naziva desnom frakcijom, valjda pri tom misleći na frakciju HDZ-a, kao i njezin istomišljenik i bivši spiker Nenad Stazić, ne trpeći ih ponajprije što su njezinu JNA poslali u povijesnu ropotarnicu. Kaže Jelena Lovrić „kako se cijelu naciju ponovno gura u nasilnu i divlju prošlost“, a da je atmosfera „obnavljanje građanskog rata“, iako je u Hrvatskoj vođen Domovinski, a ne građanski rat. Za kraj Jelena poentira kako „država sjedi na tempiranoj bombi, a političari sjede na njoj igrajući se s detonatorom“. Ova zlokobna rečenica stanuje jedino u glavi Jelene Lovrić koja ovakvim tekstovima jedina podgrijava atmosferu građanskih nemira igrajući se s detonatorom novinarske neetike i nemorala.

Mogu li Srbi bez laži?

-„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

-„Laž je srpski državni interes.“

-„Laž je u samom biću Srbina“.

-„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

-„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

Ovo su samo neki od navoda „oca srpske nacije“, tvorca Memoranduma SANU-a, Dobrice Ćosića. U njima je sažeta sva srpska mitomanija i pretvaranje izgubljenih bitaka u dobivene. Po istom principu djeluje i samoproglašeni vođa srpske manjine u Hrvatskoj, Milorad Pupovac. Zasmetala ga je izjava Ruže Tomašić o čišćenju našeg vlastitog dvorišta. Ružu smatram potrošenom političarkom, ali u zadnjoj njezinoj izjavi ne vidim pozivanje na etničko čišćenje. No ne misli tako i Milorad Pupovac. Dokazao je to i denuncijatskim pismom predsjedniku Europskog parlamenta, Martinu Schultzu.

Uvijek kad zagusti, Milorad piše vanjskim silnicama ne bi li pripitomili genocidne Hrvate. U pismu punom obmana i samopromocije, Milorad se pretvara u babu koja samo tužuje državu od koje dobiva plaću. Mogao je Pupovac Martinu Schultzu napisati i činjenice kako je u jeku rata, negdje 1992. godine Hrvatsku optužio da pokrštava Srbe. Kardinal Kuharić tada je od Živka Kustića zatražio da se provjere ti navodi. Živko Kustić je konstatirao kako niti jedan takav slučaj nije zabilježen. No Milorad se nikada nije ispričao, iako je informacija puštena u svijet. Mogao je također navesti Nijemcu Schultzu kako štuje Josipa Broza i antifašističku borbu, iako je ta borba u smrt odvela nekoliko desetaka tisuća Schultzovih sunarodnjaka, jugoslavenskih folksdojčera, a u izgnanstvo njih skoro dva milijuna. Kad je Miloradu Pupovcu toliko drago boriti se za manjinska prava što nije javno progovorio o etničkom čišćenju nad folksdojčerskim Nijemcima i tako pružio potporu svom kolegi Aleksandru Tolnaueru, predsjedniku Savjeta za nacionalne manjine, ili o partizanskim žrtvama fojbi gdje su živi bacani Talijani, samo zato što su Talijani i time stao uz bok svom kolegi iz Kluba manjinskih zastupnika Furiu Radinu.

Ovako ostaje gorak okus svjesne Pupovčeve manipulacije kako su jedini Hrvati sposobni provoditi etnička čišćenja i genocide, a samo su Srbi, kao nebeski narod, odabrani biti žrtve. Uz Pupovca, nije samo laž srpski državni interes. To je i neprestano tužakanje i rad protiv države u kojoj Srbi imaju sva prava, kakva nemaju niti pripadnici većinskog naroda. Rekli bi zlobnici: to je nama naša borba dala!

Titov batinaš pod egidom demokrata

Kada se u Dnevniku HRT-a u kadru pojavio Ivan Fumić, a iza njega zagrebačka katedrala kao kulisa, odmah mi je bilo jasno o čemu će biti riječi. Još nedavno ovaj bivši vojni tužilac i republički sekretar za pravosuđe katoličku crkvu u Hrvatskoj prozvao je posljednjim bastionom ustaštva. Još se živo sjećamo kako je Vojislav Stanimirović gotovo istovjetno nazvao vukovarsku bolnicu. Fumić je otišao i korak dalje pa je i vukovarski Stožer nazvao „nacističkom stvari“, a Karamarkov HDZ strankom koja u Hrvatsku pokušava vratiti totalitarizam.

Da je kojim slučajem HDZ i provodio totalitarizam, onda se ovakvi besprizorni mlatimudani kakav je Fumić sigurno ne bi pojavljivali u programu hrvatske nacionalne dalekovidnice. Fumić je 1972., uz moral, lomio i kosti pripadnicima bugojanske skupine, presudio je i kasnijem načelniku Glavnog stožera OSRH, generalu Zvonimiru Červenku, Tuđmana ocijenio kao čovjeka koji ih je izdao. Fumić i danas vidi fašističku avet svugdje kamo se kreće, a neostvareni san mu je što i sam nije mogao biti dionikom partizanske borbe. Naime, imao je samo 11 godina. Pripadnik totalitarističkog sustava danas je veliki zagovornik demokracije, a oličenje demokracije mu je nikad prežaljeni maršal. Kakva zamjena teza!

Što je zajedničko svim nabrojanim likovima? Uvijek i jedino, neprestano žaljenje za propalom Jugoslavijom i osjećaj bijesa što je stvorena država Hrvatska. Ako Jelena Lovrić spominje falange (očita aluzija na španjolske fašističke odrede), Milorad Pupovac etničko čišćenje (koje su provodili njegovi sunarodnjaci u Hrvatskoj), Ivan Fumić totalitaristički HDZ (koji je u Hrvatsku uveo politički pluralizam i demokraciju), Zoran Milanović zločinački pozdrav „No passaran“ (pod kojim su ubijani vjernici, svećenici i časne sestre u Španjolskom građanskom ratu), onda je jasno kako su snage koje štuju zločinca Tita još i danas duboko ukorijenjene u hrvatsko društvo koje stenje pod maltretiranjem lažnog antifašizma. Svima njima zajedničko je nijekanje hrvatske države. Drugovi i drugarice, no passaran! Jer Hrvatska je u srcima tisuća. Živjela vječno!

 

Tomislav Stipić

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Share
0