„E, pa neka bude: »sve je dopušteno«, kad je već riječ izrečena. Ne odričem je se.“ (F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 291.) Od tada, do dana današnjeg, ovih se riječi: „Sve je dopušteno“ Europa nije odrekla.

Posvemašnje odsutstvo svakog moralnog osjećaja, ozakonjivanje ubojstva (pobačaj), zakonsko propisivanje sve nižih kazni za ubojstva, silovanja i ostala gnjusna zlodjela, ozakonjivanje istospolnih „brakova“ pritom uništavajući tradicionalni brak, nijekanje spola i raslojavanje i razgrađivanje „rodova“ (sociologija, kulturologija i ostale humanističke „logije“), samo su neke od odlika koje će budući učenici na satovima povijesti nabrajati profesorima kad ih budu pitali za današnje razdoblje; ako uopće bude nastave povijesti u budućnosti jer, kako sada izgleda, u budućnosti će učiti samo „građanski“ odgoj i informatika. Zaista, sve je dopušteno, osim slobode mišljenja i govora, odnosno propitivanja suvremenih „kumira“.

No, zašto je tomu tako? Zašto se to pitanje postavlja u 19. stoljeću? Zašto koncem tog istog stoljeća Nietzsche piše: „Što je taj čovjek? Gomila bolesti, koje kroz duh sežu van u svijet.“ (F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 44.) Može se govoriti da današnja tiranija političke korektnosti, koja se ogleda i svakodnevnim sitnicama, jest najgora tiranija i zlo u povijesti čovječanstva, jer pokušava ići dalje od suludog komunizma koji je htio ukinuti klasne razlike, a dok ona pokušava ukinuti svaku razliku, radilo se o spolu, boji kože, pa čak želi dokinuti različita mišljenja i mnijenja kroz primjerice, građanski odgoj. No tiranin mora imati nekoga koga bi tiranizirao, a tiranizira se Europa i Sjeverna Amerika kao uspješna europska poslovnica. Nije dovoljno optužiti drugoga, pa bili oni tajno društvo koje spletkari, korporacije ili banke, već je potrebno krenuti od sebe kako bi se od takvih protučovječnih napada obranilo.

I u tom grmu leži zec: ljudi su slabi, nemoćni, boležljivi, blijedi, bez svojstava; bolesni. Današnje društvo slavi bolest, a ne zdravlje. Dan oboljelih od AIDS-a, dan oboljelih od dječje paralize, svjetski dan bolesnika, invalida, žrtava ovoga, žrtava onoga – u potpunosti je izostalo zdravlje, snaga, punina i jedrost ili bolje krjepost, vrlina.

I dalje postoje katolički kalendari i na njima ćete vidjeti kako se svaki dan u crkvenoj godini obilježava neki svetac, što će uostalom i svećenik spomenuti na svetoj Misi. Zašto se obilježavaju sveci? Ne zbog njihovih muka i patnji, već zbog njihove stamene snage, nepomućene vjere i težnje idealu i krjeposnosti života. Sveci su postali sveti upravo zbog svog načina života, koji ne znači nužno krotko i ponizno vjerovanje u zagrobni život i uskrsnuće, već zbog potpune smirenosti usred velike oluje života, zbog ognja i plamena koji je u njima gorio. Neupućen je onaj tko tvrdi da je najlakše okrenuti drugi obraz; potpuno suprotno – najteže je okrenuti drugi obraz – i ostati pritom zdrav. To vrlo dobro Umberto Eco izlaže u Imenu ruže opisujući muku jednog fratra i njegovu vjeru: „Idući prema Vratima od pravde mnogi su mu govorili: »Zaniječi, zaniječi, ne želi svoju smrt«, a on će: »Krist je umro za nas«. A oni će: »Ali ti nisi Krist, ne moraš umrijeti za nas!«, a on će: »Ali ja hoću da umrem za njega«...Potpališe vatru. A fra Mihovil, koji je već zapjevao Credo (vjerujem, op. a.), nakon toga uze pjevati Te Deum (Tebe Boga, op. a.). Otpjeva možda osam stihova, onda se savije kao da će kihnuti i sruši se na tlo, jer su se bile zapalile sveze.“ (U. Eco, Ime ruže, str. 224.-225.)

Europa, odnosno Zapad, danas izgleda kao da okreće drugi obraz, i okreće ga, ali ne jer je snažna i jer može (!) otrpjeti udarac, nego jer je bolesna i nemoća pa mora (!) otrpjeti udarac. Primjerice, 10. listopada se obilježava „svjetski dan mentalnog zdravlja“, no Crkva je tada obilježila Ivana XXIII, „Dobrog“ Papu koji je zaista bio jedan dobar, krjepostan i plemenit čovjek. Takvih primjera ima u izobilju i postavlja se pitanje: zašto se danas obilježavaju bolesti, a ne sveci čijim bi životima svaki čovjek trebao težiti, čiji životi predstavljaju cilj razumnog, civiliziranog međuljudskog ophođenja?

„Velika“ je bila vijest da Charlie Sheen zaražen virusom HIV-a, no, s njegovim načinom života, koji je i živio i glumio, a koji se reklamira i propagira kao normalan, čak i poželjan, pravo je čudo što je i dalje živ, a ne samo zaražen. I sada će mnogi naricati oko njegova zdravlja, tražit će se još više novaca kako bi se našao lijek za tu užasnu bolest, zagovarači zdravstvenog odgoja imat će još jedan povod kako bi u odgojno-školski kurikulum ubacili još koji sat tog uzaludnog predmeta.

Sve je dopušteno – bolesniku. Njemu se praštaju hirovi, promjene raspoloženja, buncanje, trabunjanje, vrijeđanje i ludilo. Zaista, tko se ne će sažaliti nad bolesnikom; njemu se sve prašta. Doista je zapad sa svojim vrijednostima koje je stvarao 2 000 godina teško bolestan.

Apsolutna sloboda, ali sloboda od svakog ćudorednog i moralnog zakona, tobože ograničena pravnim i drugim birokratskim aktima, dovodi do apsolutne neslobode. Krajnosti se uvijek poistovjećuju. Takvu slobodu, fanatičnu slobodu političke korektnosti koja djeluje kroz razne udruge diljem svijeta, Hegel naziva negativnom slobodom i o njoj kaže sljedeće: „To je sloboda praznine, koja je ovdje uzdignuta do zbiljskog lika i do strasti, i to – ostajući prosto teorijska... fanatizam razaranja svakog opstojećeg društvenog poretka, uklanjanje individua koje su sumnjive za neki poredak, kao i uništenje svake organizacije koja se hoće ponovo pojaviti. Samo ukoliko razara, ima ta negativna volja osjećaj svoga opstojanja... Tako ono što ona misli da želi, može već za sebe biti apstraktna predstava, a njeno ozbiljenje samo furija razaranja.“ (Osnovne crte filozofije prava, str. 38)

Dakle, tu se nema što dodati. 20. stoljeće i sad ovo tekuće, 21. stoljeće samo su dekadentnija varijacija 19. Kad je povijest napokon dosegla svoj cilj, odnosno kad su u Europi napokon nastale nacionalne države (Hrvatska, kako znamo, nije bila te sreće), od tada počinje rastakanje svakog narodnog osjećaja i napadi, što na državu, što na Crkvu kao njezinog apologeta. Danas je to poprimili nezamislive razmjere, ali se to ne opaža, jer su narodi bolesni i onemoćali, siti apsolutne slobode u kojoj mogu sve, a ne smiju ništa.

Podizanjem svijesti o bolestima i bolesnicima, a zapravo svetkovinom nezdravog duha u još nezdravijem tijelu, postiže se u ljudi – apatija, odnosno najgora vrst bolesti. Jer, ukoliko, primjerice, Hrvati nemaju sućuti za svoga sunarodnjaka, pokojnog Salopeka, kojeg su smaknuli poislamizirani barbari, kad tad će se postići učinak da pojedinac nema sućuti i ne mari ni za susjeda i prijatelja, a naposlijetku za člana obitelji. Ukoliko je čovjek svakodnevno okružen bolešću, on nju počne uzimati „zdravo“ za gotovo i onda je proces duhovnog i tjelesnog odumiranja ljudi skončan. Takvoj se „životinji“, jer se ona više ne može nazivati čovjekom, budući da samo radi, jede i spava, odnosno izgubio je sve ljudsko, takvoj se životinji onda može prodati sve i nju natjerati na sve.

Bolest je postala svakodnevnica, ironično, u danas jako „razvijenom“ i „naprednom“ razdoblju, gdje sve vrvi od lijekova, injekcija, antibiotika, laserskih operacija, transplantacija organa, plastične kirurgije – bolest i dalje caruje. Sve je više deformiranih, izobličenih, patuljastih i kljastih; neka se pogledaju samo suvremeni crtani filmovi za djecu i neka se usporede s onim od prije 20 i više godina. U serijama je sve više likova patuljastog rasta; ono ružno i bolesno je postalo „jednako“ i „ravnopravno“, ako ništa prihvatljivo.

Uz opostošenje duha, krenulo se k izobličavanju tijela. Čovjek se zaista naposljetku zapita nema li zrnca istine u svim onim pričama teoretičara zavjere?

Zaključno, u spomenutom romanu Dostojevskog, u „Karamazovima“, onaj tko izjavljuje; „Sve je dopušteno!“ je Ivan Karamazov, kojega kroz cijeli roman muče filozofska pitanja glede moralnosti i ćudorednosti, „dopuštenosti“, no saznajemo na kraju romana, u poglavlju „Đavao, Mora Ivana Fjodoroviča“, da je Ivan Karamazov duševni bolesnik koji halucinira i razgovara s vragom. Dakle, ako je čovjeku s takvim stavovima Dostojevski „namijenio“ duševnu bolest, ne znači li to da je velika većina naših suvremenika – teško bolesna?

 

Josip Gajski

Share
0