Prije dvadeset i sedam godina, 20. studenoga 1991. godine, dogodio se najstrašniji zločin kojega su na Ovčari, gdje su žrtve bili ranjenici, civili i medicinsko osoblje vukovarske bolnice, počinili pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Istoga dana agresorska vojska pogodila je veći broj objekata, među kojima i središnju vinkovačku crkvu Sv. Euzebija i Poliona.

Izravnim projektilima ispaljenim iz Mirkovaca pogođena je gornja kupola tornja, a razrušena je i središnja lađa crkve. U kasnim poslijepodnevnim satima toranj je pogođen zapaljivim projektilom nakon čega je izbio veliki plamen. Toga 20. studenoga 1991. godine izgorjela je župna crkva, srušen toranj i uništena zvona.

O tome je u izjavi za IKU posvjedočio domaći župnik i tadašnji dekan Vinkovačkoga dekanata mons. Tadija Pranjić: „Dana 20. studenoga 1991. godine, kada su nažalost, ubijeni ranjenici i dio medicinskoga osoblja vukovarske bolnice, u poslijepodnevnim satima počeo je stravičan artiljerijski napad na Vinkovce. Između 17.30 i 18 sati bio je pogođen toranj i crkva je počela gorjeti. Po mene su došli vatrogasci, a ispred Gimnazije bila je skupina hrvatskih vojnika. Vatrogasci i vojnici počeli su gasiti vatru. Stajao sam ispred crkve uz kesten i pred mojim očima se srušio toranj. To je ona slika koja je obišla svijet. Pred mojim očima srušio se toranj u stravičnom plamenu koji se vidio na desetke kilometara od Vinkovaca. Jedan dio zapaljenih greda odletio je na tadašnju Ekonomsku školu, a drugi dio na župni ured koji je već davno bio spaljen i na Kalvariju“. Mons. Pranjiću i danas preživjeli hrvatski branitelji svjedoče da im je prigodom povlačenja iz Vukovara toga 20. studenoga 1991. godine, crkveni toranj, koji je gorio, bio i orijentir kako bi izbjegli četničke položaje i došli do položaja Hrvatske vojske. Te večeri i noći prije 27 godina plamen goruće „velike crkve“, kako Vinkovčani od milja zovu središnju gradsku crkvu, mogao se vidjeti na udaljenosti desetak kilometara. Bila je to „noć kada su Vinkovci plakali“.

 

M.M.