Na otočiću Daksi kraj Dubrovnika 25. listopada 1944. godine jugokomunističke vlasti su, bez suda i suđenja i dokazivanja krivnje, lišile života u pojedinačnim i masovnim smaknućima, veliki broj osoba među kojima i pedesetak poznatih i uglednih Dubrovčana.

Na spomen tog masovnog pogubljenja iz listopada 1944. i ove godine, u četvrtak 25. listopada, odala im se počast na mjestu njihove pogibije-smaknuća i posljednjeg počivališta, gdje se nalazi spomen-obilježje i grobnica u koju su njihovi posmrtni ostaci pokopani nakon iskapanja i identificiranja. Odlazak brodovima na Daksu odvijao se u vremenu od 9.30 do 10.30 sati. s velikog mula u Gružu, a potom je u 11 sati, u nazočnosti članova obitelji stradalnika, kao i svih koji su željeli iskazati počast ubijenima, molitvu odrješenja, predvodio katedralni župnik dr. don Stanko Lasić, u nazočnosti fra Veselka Grubišića, gvardijana samostana Reda Male braće, fra Vite Smoljana, don Pere Mijića-Barišića i nekolicine drugih svećenika i redovnika. Nakon odrješenja za ubijene, predstavnici vlasti i brojnih udruga položili su vijence i zapalili svijeće. U ime dubrovačko-neretvanske županije zamjenica župana, gradonačelnik grada Dubrovnika, predstavnici Splitsko-dalmatinske županije, Grada Kaštela, te predstavnici Udruge Daksa 1944./45, Hrvatski domobran Dubrovnik, Hrvatski domobran Omiš, Udruga hrvatske domovinske vojske 1941./95. Split, Hrvatska udruga Benedikt iz Splita i drugi.

Nakon što je izmolio odrješenje katedralni župnik o. Lasić je kaza: „Daksa je najtužnija obljetnica stradanja i okrutne smrti Dubrovčana u Drugom svjetskom ratu. Okupljamo se ovdje nekoliko puta godišnje već 26 godina da iskažemo poštovanje svim žrtvama Dakse i kršćansku solidarnost s obiteljima žrtava i da polaganjem vijenaca i molitvom izrazimo vjeru i nadu da svi ovdje mučeni i bez suda okrutno pogubljenu svojom nevinošću i svojom junačkom smrću nastavljaju svjedočiti biblijsku istinu 'da su duše pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva, očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak sa ovoga svijeta kao nesreća, ali oni su u miru'.

U Knjizi Otkrivenja koju smo netom pročitali i nalazimo riječi: 'Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu' koji se odnose i na Dubrovčane pogubljene ovdje na Daksi. Njihova je smrt prethodno praćena teškim bolima ali su umirali vjerujući u Krista, povjeravajući se kao djeca svom nebeskom Ocu i svoju vjeru pred smrt okrunili himnom Tebe Boga hvalimo. Ako su u Gospodinu umrli, a jesu, jer za to imamo istinita svjedočanstva, uskrsnut će na sudnjem danu. ne smijemo misliti da su naši pokojnici do tada utonuli u zaborav, u neku besvjesnost. Kad bi tako bilo, nitko ih ne bi nazvao blaženima, ovo blaženstvo i blaženstva iz Evanđelja označuju puninu života i sreće Umrijeti u Gospodinu znači predati sve u Božje ruke, kao što je učinio Isus na križu. 'U tvoje ruke predajem svoj duh'. Umrijeti u Gospodinu znači sastati se s Njim živjeti s Njim.

Život im se nastavlja jer ih prate djela njihova. Naša je dužnost pomoći pokojnima kako bi ih pratila njihova djela. kako' Živjeti u istim idealima, u istoj vjeri, slijediti iste korake odanosti i velikodušnosti istu čestitost života, isto domoljublje. Veliki mislilac Blaž Paskal je negdje čuo od nekog duhovnika i zabilježio da je 'veoma korisno i vrijedno dobročinstvo prema pokojnima ako učinimo ono što bi oni uradili kad bi bili još na ovom svijetu'. Stoga molimo za pokojne, slijedimo ih u dobrom životu, pa će im to pomoći da ih prate djela njihova. Ovdje smo kako bismo usnama i srcem izrekli ono što oni koji su ovdje pobijeni ne mogu reći. Pozvani smo i od Gospodina obdareni snagom i moći da se bez straha usprotivimo nepravdi i da se borimo za istinu i pravdu i ne samo o Daksi nego i o tolikim drugim mjestima stradanja našega naroda i da već jednom skinemo lažnu masku takozvanih 'osloboditelja' koji su najkrvaviji zločinci, a koji se i danas hvale kako su oni 'započeli ono što su branitelji u Domovinskom ratu samo završili' tj. borbu za uspostavom slobodne nam domovine Hrvatske. Koje bezočne laži i kojih li izvrtanja istine! Naša je Domovina već umorna od onih koji se suprostavljaju istini, ali mi kršćani se ne smijemo umoriti u borbi za istinu, jer znamo da Gospodin naš Isus Krist premda je i sam podnosio nepravde i bio ubijen 'radi pravednosti', neće dopustiti da nepravda zavlada i da se istina ne sazna i ne pobjedi. On je Istina. On je Uskrsnuće i Život… A duše vjernih pokojnika, mučenika Dakse neka počivaju u miru Božjem. a mi njihovi nasljednici, bili dostojni njihove žrtve i nastavili putem dobe, putem obrane i izgradnje svoga doma i Domovine. a zločinci neka čuju Gospodinovu riječ, 'Otvori se!', te srce otvore istini uši spomenu na tuđu muku i nevolju, jezikom izgovore pokajanje i navijeste mir. Neka živi i neprestano nam govori Daksa, ovaj otočić koji je postao simbol našeg stradanja i naše vjere u pobjedi istine, neka nikad ne izblijede sjećanja Dubrovčana na silna trpljenja i stradanja ali ne radi osvete nego radi budućih dobara i velikih duhovnih plodova, dostojnih uskrsnuća!“ – poručio je o. Lasić.

Nakon vjerskih obreda bio je povratak na mjesto polaska Luka Gruž, a u 19 sati, održala se misa zadušnica za sve žrtve s Dakse, u franjevačkoj crkvi Male braće u Dubrovniku, na kojoj su se okupili članovi obitelji stradalnika, članovi Udruge Daksa 1944./45, kao i svi ostalih koji su željeli izraziti poštovanje svojim stradalim sugrađanima. Misu je predvodio također katedralni župnik dr. don Stanko Lasić, a suslavlju su bili predstavnici redovničkih zajednica čiji svećenici su stradali na Daksi, gvardijan samostana Male braće don Veselko Grubišić i isusovac o. Roko Prkačin, pisac knjige o Petru Periću, te biskupijski delegat za hrvatski matirologij don Ivan Šimić.

U svojoj propovijedi o. Lasić podsjetio je i na poziv Ivana Pavla II., kako da se popišu mučenici stradali za vrijeme komunizma, te je istaknuo kako je na hrvatsko području za to zaslužan pokojni don Ante Baković, a na dubrovačkom području za osvjetljivanje toga razdoblja zaslužni su Joško Radica, Augustin Franić i don Ivan Šimić. Također je spomenuo i mučenike, svece i blaženike kroz povijest hrvatskog naroda, istaknuvši kako se franjevci na današnji dan posebice spominju franjevačke trećeredice bosanske kraljice Katarine Kotromanić. Još jednom je naglasio, da je 'Daksa je najtužnija obljetnica stradanja okrutne smrti Dubrovčana, te da su već jutros na Daksi iskazali poštovanje žrtvama Dakse i položili vijence i molitvom izrazili vjeru i nadu da su svi mučenici i bez suda okrutno pogubljenu nastave svjedočiti biblijsku istinu da su duše pravednika u ruci Božjoj'…“ – kazao je uz ostalo o. Lasić, te je podsjetio i na ono što se zna o posljednjim satima stradalnika na Daksi, odrješenju, njihovoj molitvi, pjesmi tebe Boga hvalimo… Podsjetio je i na oporuku dubrovačkog gradonačelnika Nika Koprvice, koji se također ubraja među mučenike s Dakse, a iz koje se vidi njegova kršćanska uronjenost u ljubav prema Bogu, obitelji i narodu. Ustvrdivši kako u tim svjedočanstvima nema lokalpatriotizma nego svehrvatsko, domoljublje, završivši svoju propovijed, s porukom mladima da proučavaju i nedavnu prošlost.“

Prva komemoracija na Daksi održana je 1990. godine. Posmrtni izvađeni su godine 2009. godine i pronađeni su kosturi 53 osobe što je bilo daleko više od očekivanih 35 osoba s poznatog popisa „U ime naroda“. DNA raščlambom utvrđen je identitet 18 osoba, a za 26 osoba, na temelju podataka i dokumenta sa sigurnošću se može reći da su ubijeni na Daksi. Posmrtni ostaci većine stradalnika dostojanstveno su godine 2010. godine pokopani na Daksi u zajedničku grobnicu podno spomen-obilježja. Među stradalnicima na Daksi bili su i sedmorica svećenika. Četvorica svećenika Dubrovačke biskupije, don Mato Kalafatović-Milić, don Mato Dobud, don Josip Schmidt i don Đuro Krečak, dvojica franjevaca iz Reda male braće – fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, te jedan član Družbe Isusove o. Petar Perica. udruga Daksa 1944.45. je 2007. godine podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja za ratni zločin.

Dragica Zeljko Selak