U povodu 45. obljetnice povratka benediktinki Sv. Marije iz sjemeništa 'Zmajević' u njihov samostan, u ponedjeljak 28. rujna u crkvi Sv. Marije u Zadru, koludrice, svećenici i puk molili su Svečanu Večernju. Potom je Središnji gradski crkveni zbor pod ravnanjem mons. dr. Pavla Kere, nadbiskupijskog vikara za kulturu, u crkvi Sv. Marije održao prigodni koncert.

Bio je to podsjetnik na nastup tog zbora i na svečanosti povratka. Naime, 27. rujna 1970. g., kada su se koludrice u svečanoj procesiji od sjemeništa do samostana vratile u obnovljeno istočno krilo samostana, a tog dana slavljena je i 904. obljetnica njegovog djelovanja, unutar zidina samostana, u dvorištu na otvorenom, svečanu misu predvodio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Koncelebrirali su blagopokojni kardinal Franjo Kuharić i osamnaest biskupa iz bivše države, a pjevao je upravo Središnji gradski crkveni zbor. Njime je tada prvi put ravnao mons. Kero, a za harmonijem je bio orguljaš don Jerko Gregov, kao i na koncertu spomena tog događaja četrdeset i pet godina poslije. Samostan benediktinki pretrpio je u Drugom svjetskom ratu velika razaranja, osim što je bio sačuvan kip Gospe žalosne na pokrajnjem oltaru, da čak ni staklo na tom oltaru nije puklo.

U povezanosti s koludricama kojima je njihova ustanova gotovo dvadeset i sedam godina pružila utočište, na Večernjoj i koncertu bili su i zadarski sjemeništarci, s njihovim rektorom i duhovnikom, don Čedomilom Šuprahom i don Stanislavom Wielinskim. Zadarski nadbiskup Pietro Doimo Munzani primio je koludrice Svete Marije u poluporušeno i dotrajalo sjemenište Zmajević, čije je prizemlje bilo opremljeno za kapelu, sakristiju, školu i parlatorij. Na prvom katu s vanjskim ulazom bila je sjemenišna gimnazija (četiri razreda), na drugom katu radionice i ćelije koludrica te tzv. 'soba od crkve', tj. blago – riznica i uprava u istoj velikoj prostoriji. Na trećem katu na jednoj strani su bili blagovaonica i radionice, a na drugoj prostor za pomladak, tj. novicijat, radionice, kuhinja i spremište. „U tom 'novom samostanu' na trećem katu, redovnice su odolijevale vjetru, kiši i propuhu, prozorima bez stakla. Miševi su u noćnoj tišini šetali do spremišta tražeći hranu. Bilo je zabavno, jer su te dogodovštine bile teme i za rekreacijske razgovore: stavljanje mišolovki, zatvaranje otvorenih rupa, postavljanje kanti i umivaonika na mjesta gdje je lijevala kiša", podsjetila je na vedar duh preživljavanja opatica Anastazija Čizmin, istaknuvši: „Kao pod križem Isusovim hrabre žene, tako su se i benediktinke pod križem uništenog, pod prognaničkim i križem neimaštine, osokolile i vapaji su doprijeli do neba, vlasti, ljudi dobra srca, te je počela obnova samostana", rekla je opatica Čizmin, podsjetivši na riječi mons. Rozarija Šutrina: 'Gdje su donedavno zjapile sive ruševine i zgarište, ponovno se vratio život svagdanjeg rada i žrtve, izvršavanje Regule i evanđeoskih savjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće unutar samostanske klauzure'.

Koludrice su u zgradu sjemeništa bile prenijele i veliko umjetničko blago koje su u Drugom svjetskom ratu bile sklonile u tajno sklonište samostana, a ruševine su ga dodatno zaštitile. „U kolovozu 1943. g. zadarski nadbiskup Munzani, u pratnji najvišeg vojnog vodstva Mussolinjieva garnizona, došao je u Zadar, dvanaesti put, preuzeti dragocjeno srebro i zlato Zadra, pohranjeno u zvoniku Sv. Marije. U luci je na taj ukrcaj već čekala talijanska krstarica, da ga odveze u Italiju. Madre Tereza Manzoni, tada osamdesetogodišnja benediktinka, raširila je ruke pred ulazom u kapitul i zapriječila prolaz govoreći: 'Preuzvišeni, mi smo čuvale i očuvale ovu svetinju što nam ju je povjerio Bog, naše sestre i narod. Mi ćemo i dalje dijeliti sudbinu s Bogom i ovim narodom, makar i umrle na ovom svetom mjestu'. Tako su stražu svojim tijelima stavile i zlu odoljele, slabe – hrabre žene! Preživio Kolomanov zvonik postao je Noina arka za koludrice, kulturno blago samostana i nadbiskupije, riznice Nina i sarkofaga sv. Šime", rekla je opatica Čizmin, zahvalivši koludricama, čuvaricama baštine i mnogih povijesnih izvora, koje su u Drugom svjetskom ratu, po cijenu vlastitog života i najvećih opasnosti, uspjele sačuvati od pljačke, sakrivene u podrumu samostanskog zvonika. Tadašnja priora M. Skolastika Večeralo, koja je nosila križ na početku procesije povratka u samostan, bila je među koludricama koje su se odlučno oduprle nagovaranju talijanskih vlasti da njima povjere brigu za sakralno blago, a one da se sklone u Italiju.

„Providnost je dopustila da se uništi materijalno zdanje zgrade Sv. Marije, ali ne i živuće i kulturno blago Crkve. Nijedna koludrica nije poginula. Sačuvano je sve što je zvonik mogao primiti u svoje krilo. Sakralno blago u utrobi zvonika i živuće blago na prvom katu zvonika u Vekeneginoj kapeli preživjelo je strahote bombardiranja zapaljivim bombama crkve, kapitula, samostana i škole. Sakralno je blago ostalo u zvoniku, a koludrice su morale potražiti sklonište. Prvo sklonište je bilo ubožište sv. Frane, pa bolnica, a onda su redovnice u suzama morale napustiti svoj dom prepustivši plamenu ostatak još neporušenih zidina. Krenule su u Nin, u obitelj Stulić, iz koje je bila koludrica Marija Klementina. Zatim su u Ninu dobile prostraniji smještaj u obiteljskoj kući Šalov, nasuprot crkvi Sv. Križa. Potom su redovnice raseljene. Primili su ih samostani benediktinki: Cres, Rab i Pag. Mukotrpno putovanje odvelo ih je iz svoje matice u druge benediktinske obitelji", podsjetila je opatica Čizmin, koja je također bila među dvadeset i šest koludrica koje su bile u progonstvu, a 27. rujna 1970. g. su prešle iz sjemeništa u samostan. Večer uoči svečanog praćenja benediktinki u obnovljeni samostan, u zadarskom Narodnom kazalištu održana je Svečana akademija. Tada je o. prior Martin Kirigin rekao: „Cjelokupna tisućgodišnja prošlost samostana Sv. Marije svjedoči da je on kao duhovni grad na gori postao i želi ostati kulturni i umjetnički biser grada Zadra i naše hrvatske domovine".

U svojoj povijesti, zadarske benediktinke su preuzele i odgoj djevojaka u pismenosti i osposobljavanju za vještine u domaćinstvu. Pratile su radom mnoge hrvatske književnike i rodoljube, Petra Zoranića, Šimu Budinića, Brnu Karnarutića i ostale. Na njih su prenijele žarku ljubav prema hrvatskom jeziku koju su primile pod krovom Sv. Marije, uz nebrojene ostale darove Crkvi, narodu i svijetu, što i danas potvrđuju kao čuvarice i višemilijunskim posjetiteljima svih ovih godina, kao tumači svjetskog izložbenog postava 'Zlato i srebro Zadra'.

 

M.M.